Poziv u pozivu na mjestu gdje se osjeti stalna radost života


Nakon službe provincijalne predstojnice ostvarilaje dugogodišnju tihu želju odgovorivši na, kako kaže, poziv u pozivu. S. Kata Karadža, ŠSF, danas je misionarka u Ugandi, i to nasmijana misionarka spremna činiti sasvim jednostavna djela milosrđa i biti čovjeku na korist prikazujući svoje djelovanje i život Bogu na slavu.

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Ova, što bi u Bosni rekli „taze“, misionarka rođena je 10. srpnja 1970. u Bulićima kod Jajca, u obitelji pok. Stipe i Ane, rođ. Šimunović, te ima tri brata: fra Filipa (župnika i čuvara svetišta u Podmilačju), Gordana i Josipa.

Nakon srednje škole stupila je u kandidaturu Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina 1988. u Bugojnu. Prve zavjete položila je 1991., a doživotne pet godina kasnije.

Na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu završila je pastoral mladih i katehetiku, a na Sveučilištu Sv. Bonaventure u New Yorku poslijediplomski studij iz franjevačke duhovnosti.

Pamtimo ju kao nedavnu provincijalku, ali je radila i kao vjeroučiteljica u OŠ Lovre plemenitog Matačića u Zagrebu i pastoralno djelovala u župi Sv. Obitelji. Obnašala je odgovorne službe u provinciji: bila odgojiteljica kandidatica, zamjenica provincijske predstojnice i tajnica provincije, a u srpnju 2021. završila je šestogodišnji mandat provincijalke.

Došla da ostane
Od prvog poziva misionara u Ruandi fra Ivice Perića, početkom 2017., pa sve do završetka službe provincijalne predstojnice, s. Kata se svesrdno zalagala kako bi zaživjela njihova nova zajednica na afričkom tlu. Predvodeći provinciju prilikom odlaska prvih sestara misionarki, onamo je pošla zajedno s njima te boravila oko tri mjeseca u ovoj zajednici.

Posjećivala ih je još nekoliko puta, a sada je, kako kažu, došla da ostane.

Zato smo ju pitali otkad baštini tu misijsku iskru! „Najprije bih htjela zahvaliti za poziv na ovaj razgovor te pozdraviti sve čitatelje Vašega lista.

Vrijeme poprilično brzo prolazi. Ja sam na blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu – Svijećnicu otputovala iz Zagreba za Kampalu, glavni grad Ugande. Meni je taj blagdan znakovit jer Crkva tada slavi i Dan posvećenog života. Htjela sam kao redovnica i Bogu posvećena osoba prikazati Gospodinu svoje nove pothvate i poduzeti taj novi iskorak – krenuti u misije. Iako je sam redovnički poziv u svojoj naravi misijski, čini mi se da je misijski poziv, slikovito rečeno, poziv u pozivu. Moja dugogodišnja tiha želja na taj se način ostvarila“, ispričala nam je nova misionarka u Ugandi.

Kako smo spomenuli, već je imala određeno iskustvo privremena boravka u ovoj zemlji i misiji, ali ovaj (šesti) dolazak, i to „ne kao gošća“ potpuno je drugačiji. „Ovaj korak svjesno sam prihvatila te odlučila suočiti se sa svim izazovima. Nastojala sam to prihvatiti uistinu osjećajem vjere jer sam sve predala u Božje ruke da me On vodi i upravlja moje korake u novom misijskom djelovanju“, o prepuštanju volji Božjoj kazala je s. Kata.

Istaknula je kako ju ovaj trajni boravak suočava s nekim novim izazovima koje nije mogla tako osjetiti kada je dolazila u posjete. „Uz prilagodbu na njihovu klimu, ritam života i rada, spomenut ću jedan, možda najočitiji – to je nužnost učenja lokalnog jezika. Iako je u Ugandi službeni jezik engleski, ljudi govore njihov lokalni runyankore koji bi svakako trebalo naučiti, te bismo više mogle biti među njima i zajedno s njima. Zato sam se, uz svakodnevne obveze, prihvatila učenja jezika“, radosno je posvjedočila ova školska sestra franjevka.

„Dobro došli u biser Afrike“
Kazala je kako će o mjestu i ljudima više i cjelovitije moći reći tek za koju godinu kada ih bolje upozna, a do sada joj je sve uglavnom novo, ponekad neobično ili izazovno...

Riječ je najprije o veoma lijepoj zemlji s iznimnim prirodnim ljepotama. „Upućeni smo na suživot s prirodom jer u kraju u kojem živimo nema industrije, ritam dana i noći je usko vezan s prirodnim početkom ili završetkom dana... Vjerujem da su i oni svjesni te prirodne ljepote. Meni je dojmljivo bilo vidjeti i pročitati – kad god sam aplicirala za vizu i oni ju potvrdili: Dobro došli u biser Afrike i uživajte boraveći u Ugandi (Welcome to the Pearl of Africa and enjoy your stay while in Uganda)“, podijelila je s nama s. Kata.

Iz dosadašnjih iskustava susreta s ljudima uvidjela je da su ljubazni, te kako redovnicama pristupaju s osobitim poštovanjem. „Ono što sam prije čula o afričkom čovjeku, to sam i kroz ovo vrijeme doživjela. Unatoč siromaštvu – pogotovo ako njihovu situaciju uspoređujemo s onom u Europi – kod njih se osjeti jedna stalna radost života. Oni se znaju radovati i onome što 'mi Europljani' gotovo i ne zamjećujemo. Isto tako, ono što posebno primjećujem je veliki broj djece. Bilo na cestama ili u crkvi, djeca su svagdje slobodna i prisutna. Kod njih kao da ne postoji ono 'tjeskobno' pitanje za budućnost – što će biti, kako će se to dogoditi, jesmo li za to dovoljno spremni... Takva pitanja 'zapadne civilizacije' za njih su nepoznata. Zato doista mislim da bi i ljudi iz razvijenih krajeva svijeta podosta toga mogli naučiti od ovdašnjih ljudi“, dočarala je misionarka Karadža.

Evangelizacija je ipak primarna!
Kazala je i kako je u Ugandu stigla nakon što je pandemija već gotovo dvije godine bila prisutna po svijetu. Dvije godine se ondje uopće nije išlo u škole tako da je utjecaj pandemije posebno vidljiv baš na tom području. Školstvo već ionako funkcionira u teškim uvjetima, a s pandemijom se još više pogoršalo. No, kako nam je ispričala, i ono se trenutačno normalizira – školska godina je započela u siječnju i kao da je sve živnulo. Ljudi se sada mogu kretati, mogu zarađivati za sebe i svoje obitelji. Ipak, i dalje se u nekim prostorima moraju nositi zaštitne maske, ali u svakom slučaju mjere su danas opuštenije.

Kazala nam je i kako ljudi ovoga kraja trebaju pomoć na mnogim područjima. „Samo ću spomenuti da je njihov zdravstveni sustav u veoma teškom stanju. Oni nemaju zdravstvenoga osiguranja, već je sam odlazak do liječnika za neke nemoguć jer jednostavno nemaju novca za put, a onda i za lijekove koje je teško nabaviti. Mnogi dolaze k nama tražeći novčana sredstva za put do liječnika. Također, ima i puno djece koja u školu ne idu jer jednostavno ne mogu ići i platiti. Najčešći je razlog opet neimaština!

Isto tako, ljudi i djeca ovoga kraja nemaju dovoljno za prehraniti se, neki jedu jedanput dnevno, dok drugi gladuju. Riječima nije moguće izraziti tu radost djece kada im se pruži nešto za pojesti ili čak slatkiš.

Ipak, naša primarna zadaća – koliko god pred ovim što sam spomenula ne možemo zatvarati oči – jest evangelizacija, donošenje evanđelja tim ljudima. Svjesni smo naravno da to podrazumijeva i pružanje svega onoga što će njihov život činiti ljudskijim i lakšim, te se osjećamo pozvane i u tom – nazovimo ga 'humanitarnom' vidu – činiti što možemo“, objasnila je redovnica.

Poznat „duh“
Iako nemaju bezbroj stvari koje mi imamo, ipak možemo ponešto i naučiti od Uganđana. Naime, kod njih sudjelovati na misi i liturgiji znači doista slaviti. „Kada sudjeluju u tim slavljima, oni znaju po strani ostaviti one svakodnevne poslove i brige... Drugo što sam uočila je osjećaj zahvalnosti. Mnogo više negoli kod nas oni zahvaljuju Bogu za sve što imaju jer sve doživljavaju kao primljeni dar, kao blagoslov koji dobiju. Tu prepoznajem i duh Sv. Franje Asiškoga koji je u svemu slavio i blagoslivljao Boga.

Vjerujem kako bi mnogi ljudi diljem svijeta bili mnogo mirniji, mnogo zadovoljniji i sretniji kada bi uistinu bili zadovoljni onim što imaju i znali prepoznati dar u onome što primaju“, podijelila je s nama svoje razmišljanje s. Kata koja je progovorila i o njihovim uobičajenim misionarskim zaduženjima.

„Kao i svaka redovnička zajednica imamo svoja pravila koja prema našim Konstitucijama obdržavamo. Važna dimenzija je molitveni život, zatim život u zajednici te apostolat. Iz molitvenog i zajedničkog života crpimo snagu za naše djelovanje koje se očituje u pomaganju najpotrebitijima. Pomažemo djeci i mladima u školovanju te ih podupiremo u obrazovanju, obilazimo bolesnike, primamo ljude koji nam dolaze, dajemo im hranu i odjeću, razgovaramo s njima i sve drugo što smo u mogućnosti, a iznad svega molimo s njima. Dan je uvijek veoma ispunjen i lijepo se osjećamo kad možemo biti od pomoći drugom čovjeku“, ispričala nam je misionarka koja trenutno u zajednici djeluje s još dvjema susestrama Družbe ŠSF Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina: s. Ivkom Lučić i s. Elizabetom Žuljević, te je s njima od početka i s. Urša Marinčič koja je inače članica Mariborske provincije Bezgrješnog začeća.

Milošću Božjom…
Na kraju nemoguće je ne primijetiti da se s. Kata školovala na raznim stranama i obnašala brojne službe, te da istinski svojim životom svjedoči i svoje redovništvo. Pa smo ju upitali u čemu je „tajna“? „Kada sam bila poslana na studij ili kada sam trebala preuzimati neke službe, naravno da nisam mogla slutiti što će te službe za mene osobno, ali i za čitavu zajednicu značiti. Sada, iz određene perspektive neke stvari drugačije vidim i doživljavam. Vidim i prepoznajem da mi je školovanje u Italiji i Americi dalo mnogo širi pogled na život Crkve, na svijet te da mi je obrazovanje u mnogočemu pomoglo. Zato sam uistinu na tome zahvalna Bogu i Provinciji. Povjerenje koje su mi sestre iskazale pomoglo mi je u osobnom i zajedničkom rastu. Vjerujem kako su mi sva ta iskustva pomagala u odluci za misijski život te da su mi – pa makar to možda i racionalno ne mogu objasniti – bili posebni poticaj za potvrdu moje odluke na život među siromašnima i potrebnima.

Želja mi je da u ovom novom iskoraku činim sasvim jednostavna djela milosrđa i da budem čovjeku na korist, a moje djelovanje i život Bogu na slavu. Možda su baš riječi Sv. Pavla –  'milošću Božjom jesam što jesam' – najjednostavnije za izreći ono što osjećam i čega postajem iz dana u dan sve više svjesna“, poručila je skromno, a istodobno radosno ova nova misionarka i, rekli bismo, „dvostruka“ radnica u Gospodinovu vinogradu.