Piše: Lidija Pavlović-Grgić

S. Mirjam Bubnić pripada Družbi karmelićanki Božanskog Srca Isusova. Rođena je 25. rujna 1977. u Zagrebu. Zavjete je položila 8. prosinca 2003., a u misije je otišla 3. kolovoza 2005. Djetinjstvo joj je obilježio vjerski život u obitelji i susreti s karmelićankama. U životu je željela biti mnogo toga – pjevačica, učiteljica, balerina i doktorica, kao i drugima pomagati, a zarana je postala svjesna puta na koji je pozvana.

Nacrtati zvanje

„Svake nedjelje išla sam u crkvu gdje sam doživljavala posebno, sveto ozračje koje me privlačilo. Otac nam je čitao dječju Bibliju, molili smo u obitelji, a u našoj župi djelovale su karmelićanke Božanskog Srca Isusova – svirale su i držale vjeronauk. Postoji zatvoreni karmel, a mi smo karmelićanke koje mogu izaći i pored karmelske duhovnosti imamo različite oblike rada za spašavanje duša. Kad sam bila sasvim mala, govorila sam da ću biti časna sestra. Toga se ne sjećam, ali su mi ljudi pričali. No, prvi put sam postala svjesna svojeg mogućeg zvanja u prvom razredu osnovne škole. Dobili smo za zadaću nacrtati svoje buduće zanimanje. Meni se u trnu pred očima pojavila sestra sa župe. Onda se sjećam svojeg razmišljanja. Kako ću ja biti i učiteljica i balerina i pjevačica i časna sestra? Onda sam odlučila nacrtati učiteljicu, ali to će značiti 'časna sestra' jer tada nije bilo baš popularno reći da želiš u samostan. Tada sam prvi put znala da to želim“, otkrila nam je s. Mirjam koja je rastući dolazila do novih spoznaja, od petog razreda pohodila duhovne vježbe kod karmelićanki te njihov život upoznala iznutra. Doznala je kako se brinu za djecu u domovima i vrtićima te susrela misionarke u Brazilu.

Hodnici puni Boga

Oduševila se svime što je doznala i zamišljala kako će u Brazil, biti liječnica, pomagati siromašnima… Već je htjela učiti portugalski, ali nije imala tu mogućnost, pa je njezina želja čekala neka bolja vremena. „S druge strane, jako me oduševio karmelski red jer u mojoj župi Brezovica postoji zatvoreni samostan. Svidjela mi se i jedna knjiga o njihovu životu, a posebno sam zapamtila jednu rečenicu: 'Naši su hodnici puni Boga.' Privlačilo me trajno živjeti u Božjoj prisutnosti, što mi je nekako nedostajalo jer mi je crkva bila daleko od kuće, pa sam mogla ići na misu samo nedjeljom. Tada sam uvijek htjela ostati još u crkvi s Isusom i moliti se. Oduševilo me biti zastupnik drugih pred Bogom prinoseći mu stalno molitve. Pomislila sam kako bih i ja htjela biti poput tih karmelićanki. No, one su bile u klauzuri, a ja sam imala želju za misijama. To u sebi nikako nisam mogla spojiti. Oduševljavala su me i pisma Majke Tereze i o. Ante Gabrića, pa sam i zbog toga željela otići negdje gdje ljudi Boga ne poznaju i pomoći im da i oni dođu u Nebo. Međutim, kad sam upoznala način života i duhovnost redovnica družbe kojoj pripadam, shvatila sam da tu imam sve što želim – i karmel i misije. To mi je postalo jasno u sedmom razredu osnovne škole“, rekla je misionarka dodavši kako je ulaskom u ovu družbu na neki način ostvarila sve svoje djetinje želje. Nije postala učiteljica, ali jest vjeroučiteljica. Nije pjevačica, ali je orguljašica i vodi zbor. Nije ni balerina, ali organizira plesne priredbe za djecu. Ni liječnica nije, ali našla je sebe u drugim vodama.

Tamo nema pauka

Imala je svoje snove i za misije – željela je ići u Indiju, Brazil i Afriku, ali želje su se opet ostvarile drugdje. „Jako sam se bojala pauka, do histerije. Tomu su se svi smijali. I kad sam rekla da želim ići u te krajeve, neki su mi rekli: 'Ti se bojiš naših malih paučića, a da vidiš kakvih tamo ima.' No, nije me to obeshrabrilo. Kad sam s 15 godina došla u samostan, srela sam s. Augustinu Mesarić koja rekla da će ići u Rusiju. I onda sam zastala. Učila sam ruski u školi i dobro mi je išlo, a tamo nema pauka – to je bilo za mene“, rekla je uz osmijeh karmelićanka koja je od tada čekala svoju misijsku priliku. Godinama je susretala s. Augustinu i pitala je ide li u Rusiju, a ona je svaki put rekla da očekuje skori odlazak. „Meni je svaki put bilo žao što ja ne mogu s njom jer još nisam položila zavjete i diplomirala, a onda sam poslije u nekoliko mjeseci položila doživotne zavjete i diplomirala. Tada su naši rekli da se ide u Rusiju i tko se javlja, a ja sam rekla: 'Isuse, zar si me toliko čekao?' Javilo nas se više sestara, a poglavari su rekli da idu dvije za početak i poslali su s. Augustinu i mene“, ispričala je naša sugovornica koja je prije 13 godina započela svoji misijski put u Taganrogu (područje Rastovskaja), rodnom mjestu Antona Pavloviča Čehova, gdje sa susestrama djeluje u maloj zajednici katolika brinući se o djeci i pastoralu.

Širiti Crkvu

„Mi zapravo podržavamo Crkve u svemu što je potrebno. Primjerice, vjerska sloboda u Rusiji postoji od 1991. Katolička Crkva bila je sasvim uništena u revoluciji. Međutim, što se tiče vjernika, ima obitelji koje su tajno sačuvale vjeru. Bilo je i grupica Nijemaca i Poljaka koji su se tajno sastajali na molitve i krstili djecu. Kad su prvi misionari mogli tamo doći, išli su u  mjesta gdje su živjeli Nijemci i Poljaci. U naš grad je 1994. došao jedan misionar iz Poljske. Tražio je u imeniku poljska prezimena i pronalazio katolike. Na prvoj misi bilo je troje vjernika koji su poslije doveli svoje prijatelje i malo-pomalo župa se počela obnavljati i rasti“, prisjetila se misionarka dodavši kako je u trenutku dolaska karmelićanki bilo 60 župljana na popisu, a na misi maksimalno 28. Danas je evidentirano više od 130 vjernika, a na bogoslužju je više od 50 ljudi.  

U početku su mnogo radile s mladima koji danas imaju svoje obitelji također uključene u život Crkve. „Sad imamo puno mladih obitelji i one su nam prioritet u župi. Podupiremo cijele obitelji. Imaju bračne susrete. Dok je susret s roditeljima, mi imamo program s djecom koju nekada podijelimo na grupice i održavamo im različite sadržaje. U početku to ljudi nisu razumijevali govoreći da su oni vjeronauk prošli, što znači da su naučili neke osnovne stvari, a nisu shvaćali duhovni rast. Međutim, kad dođu neke krize i potrebe, sami dolaze tražiti pomoć. Uključuju se više u molitve i sad se stvorila zajednica obitelji, ne samo u našoj župi nego i u dekanatu. Oni se sami organiziraju kad je riječ o programima i sve lijepo napreduje“, opisala je s. Mirjam.

Na smrtnom času

Nakon nekog vremena sestre su u Rusiji postale domaće i ljudi ih cijene. „Kad hodamo gradom obavljajući neke poslove, ljudi nam pristupaju želeći da za njih molimo. Nekad pitaju tko smo, pa im objasnimo, a oni onda kažu kako znaju nekog katolika. Onda im mi kažemo da u gradu ima katolička crkva pa mogu doći“, navela je redovnica spomenuvši da se vjernici okupljaju u kapeli Sv. Josipa koja ima funkciju crkve.

„Kad ljudi govore o brojevima – ovdje je 130, tamo 30… Nije to nešto mnogo, ali divno je vidjeti sreću čovjeka koji od prve pričesti nije mogao biti na misi jer crkve nije bilo, a sada može... Drago nam je da smo mogli, po pozivu njihovih potomaka, doći kod starih Nijemaca i Poljaka i na samrtnom im času pozvati svećenika. Drago nam je da smo mogli te ljude pripremiti za sakramente, moliti s njima. Svećenik onda dođe i podijeli sakramente, a mi nastavimo dolaziti i moliti i podržavati čovjeka u toj bolesti, pa on umre sretan i pomiren s Bogom. Ta su mi iskustva najljepša. Takvih slučajeva ima puno. I da ničeg drugog nema, zato se isplati ići tamo. Naravno, imamo i djece, krštenja malenih i odraslih…“, prenijela je s. Mirjam.

S. Mirjam na 30. Susretu misionara Crkve u Hrvata

Moliti za zvanja

Prema njezinim riječima, uloga misionara u svijetu je i danas jako bitna. „U prvom redu svjedok je Boga i njegove ljubavi. To je najvažnije. Uvijek radimo odgovarajući na potrebe. U Rusiji smo posvećene evangelizaciji nakon teških vremena za Crkvu i nastojimo svjedočiti Božju ljubav. Veliko je oslobođenje doživjeti Boga i povjerovati u njega, a na kraju krajeva postoji vjera u vječni život. To je nešto što ljude drži. Jako puno znači ljudima donositi vjeru, nadu i povjerenje u Božju ljubav“, smatra s. Mirjam koja je željela našim čitateljima uputiti jednu poruku.

„Trebaju cijeniti svoju vjeru i tradiciju. To je veliko blago. Mnogi ljudi to nemaju u misijskim krajevima. Kod nas je župa prostrana i velike su udaljenosti od mjesta do mjesta. Ljudi žive daleko i neki potroše cijeli vikend da bi došli na misu. Neki voze više od 200 km jer nema katoličke crkve baš svugdje. Tako čine velike žrtve. Primjerice, ljudi kod nas žive blizu crkve i trebaju zahvaliti Bogu što imaju crkve, svećenike i što mogu biti s Bogom. Također, našim ljudima poručujem da se sjete braće i sestara koji se trude u vjeri i u njoj su mladi, te ponekad žrtve podnose da bi bili s Bogom. Preporučujem im njih u molitve. Također, neka mole za duhovna zvanja u misijama jer mi misionari ipak imamo ograničeni vijek. Dođemo, uradimo puno toga, ali potreban je netko tko će vjeru dalje održavati“, poručila je na kraju s. Mirjam.