Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Pošto je njezina generalna poglavarica učinila promjene u Družbi sukladno potrebama djelovanja, s. Agnezija Janja Bilić je iz burunđanske Kirembe u listopadu prošle godine stigla u Butare u Ruandi, gdje je nastavila misijsko poslanje u službi svoje redovničke obitelji – obavlja razne zadaće koje pomažu zajednici da bi mogla apostolski djelovati.

Zauzeti se za siromahe

„Radim u kuhinji i šivačnici, brinem o kući i raznim potrebama sestara. Zajednicu čini nas devet sestara. Tri rade izvan zajednice, u školi i dječjem vrtiću, tri su studentice, a mi ostale smo u kući. Ima još puno toga u što smo neslužbeno uključene. Mnogi siromasi posjećuju našu kuću i traže razne vrste pomoći. Sestre ih saslušaju, pomognu koliko mogu ili ih upute u nadležne ustanove u biskupiji, uzmu njihove podatke i nastoje ih posjetiti i uvjeriti se u njihovo stvarno stanje. Ponekad obilazimo zatvor, posebno bolesne, i odnesemo im darove. S njima se družimo onoliko koliko to zatvorska uprava dopusti. Posjećujemo bolesnike u bolnici, a ako znamo da neki bolesnik nema nikoga, zauzmemo se za njega i donosimo mu hranu“, navela nam je ukratko s. Agneza svoje obveze, dotaknuvši se i materijalnih prilika.

„Život u gradu je dosta skup za sve njih, ali vidi se određeni razvoj i napredak, no na afrički način. U neposrednoj blizini grada započinje uobičajena slika obilježena velikim siromaštvom bez osnovnih uvjeta za život, po našim mjerilima – struja, voda, dovoljno hrane itd. Međutim, oni ne znaju za bolje i zadovoljni su onim što imaju“, opisala je naša sugovornica te se osvrnula na duhovna blaga biskupije Butare u kojoj postoji jako puno redovničkih zajednica, institucija za školovanje i formacije svećenika i redovnika, te Bogu posvećenih zvanja.

Dinamičan duhovni život

„Duhovni život biskupije jako je dinamičan i živ. Puno se radi na formiranju i uključenju laika u život Crkve. Bazične zajednice su neizostavni dio jedne župne zajednice i od njih se počinje. Više njih tvori filijalu i zatim slijedi župa. Vjernici vole duhovne sadržaje i nije im teško ostati po cijeli dan ako se nešto događa u župi“, posvjedočila je naša sugovornica. Inače, Družba Službenica milosrđa u Africiosim njezine, ima još četiri zajednice u Ruandi i Burundiju.

„Kuća i zajednica novicijata odmah su uz moju kuću. Tu su tri sestre i osam novakinja koje su u drugoj godini novicijata i idu na praksu i iskustvo po zajednicama. Zajednica u Mugwombi nedaleko od Butare broji šest sestara i apostolski djeluje u domu zdravlja i školi, te se posvećuje svakom djelu milosrđa odobrenom od posluha, kako kaže naše pravilo, a to vrijedi i za svaku našu zajednicu.

Nedavno osnovanu zajednicu u biskupiji, Gikongoro, 20 kilometara udaljenu od Butarea, čine tri sestre i 13 djevojaka koje žele postati Službenice milosrđa. Sestre također pomažu u župi.

Naša peta zajednica je u Burundiju u Kirembi, gdje je djelovala i naša pokojna misionarka s. Lukrecija Mamić, čije se pete godišnjice ubojstva (ubijena 27. studenoga 2011. op.a.) ovih dana sjećamo. Tamo sam provela dvije godine, a pet sestara i dalje nastavlja karizmu Sv. Marije Kucifikse radeći u bolnici, služeći bolesnima i siromašnima“, prenijela nam je misionarka koja još uvijek misli na svoju staru misiju u Burundiju, kontaktira sa susestrama, skupa s njima s puno ljubavi čuva uspomenu na s. Lukreciju Mamić i pomaže im koliko može.

S. Lukrecija Mamić

„Prema dogovoru s mojim poglavarima, sva pomoć što dođe preko mene iz domovine i dalje će ići za potrebe naše misije u Kirembi. Tamo je to uistinu nužno i preko tamošnjih sestara lako ostvarivo. Kako ne bih mislila na njih, kad su mi poznate njihove potrebe i te mi se slike nikada ne mogu izbrisati iz uma.

Iako je prošlo pet godina, uspomena na s. Lukreciju Mamić ne može izblijedjeti u Kirembi i u nama, njezinim sestrama. To je još uvijek svježe, kao da se dogodilo jučer i njezin svijetli lik trajno ostaje u našim srcima!

U DR Kongu sam u jednom marijanskom svetištu posjetila grob prvog misionara u toj zemlji, koji je umro od posljedica malarije. Molila sam i uživjela se kao da sam na grobu s. Lukrecije. Čak u razgovoru s jednom mladom sestrom franjevkom, Kongoankom, doznala sam i s oduševljenjem mi je to pripovjedila, kako je tijekom posjeta Splitu obišla i čak čistila grob s. Lukrecije jer je grob sestara franjevki neposredno uz naš“, prisjetila se naša sugovornica kojoj je drago čuti iskustva drugih misionara.

Nadahnjujući susreti

„S fra Ivicom Perićem kontaktiram češće, a s don Dankom Litrićem se još nisam susrela ovdje. On je i malo dalje pa vjerojatno i zbog toga. Nas troje smo jedini hrvatski misionari u Ruandi. Ne tako davno, 24. rujna, imali smo zgodnu priliku sastati se jer je kod fra Ivice dolazio naš kardinal Vinko Puljić za blagoslov škole. Bilo je zadivljujući u svakom pogledu vidjeti plodove nesebičnog rada našeg hrabrog fra Ivice i njegovu ljubav prema ruanđanskom narodu. Bile su tada nazočne naše misionarke iz susjednih država Ugande i DR Konga“, istaknula je misionarka koja je nedavno nekoliko dana proboravila kod Školskih sestara franjevki Splitske provincije u njihovoj kongoaškoj misiji. 

„Ostala sam zadivljena njihovom ljubavlju i zalaganjem za narod u DR Kongu. Neke su tamo više od 40 godina. Bilo mi je lijepo iskustvo promatrati predani rad i žrtvu naših misionarki“, rekla je s. Agneza koju je u Africi misionarski nadahnula i jedna vremešna redovnica usmiljenka iz Slovenije – s. Bogdana Kavčić. „Ima 71 godinu života, 51 redovničkog i 45 misionarskog. Zar to nije veliko duhovno blago koje ne propada i nikakav ga 'moljac, ni hrđa ne mogu nagristi', kako nam kaže Isus u Evanđelju. Mene je zadivio njezin oslon na Boga i njegovu snagu i jer sve prepisuje njegovoj moći. Biti misionarka tolike godine i nije baš lako i jednostavno. Traži se puno strpljivosti i nesebičnog predanja u sijanju dobra, makar ti i ne vidio žetvu i plodove svoga rada. Vjerojatno njezin, i primjer mnogih drugih misionara i misionarki može potaknuti vas, mlade čitatelje, da se odazovete misijskom pozivu“, smatra redovnica. Napominje kako je pri odlasku u misije važno otkloniti strah i staviti život u ruke Božje. Pritom, napominje ona, ne treba misliti da se u misijama mogu učiniti ogromna čudesa, već svatko treba biti svjestan da se život sastoji od neznatnih stvari koje imaju svoju težinu.

Vrijednost malih stvari

„Uvidjeti vrijednost tih malih stvari koje se čine s velikom ljubavlju, može doprinijeti da se poboljša puno toga, najprije u nama samima, a onda i kod onih kojima želimo pomoći. Biti nazočan negdje i na nekom mjestu daje veću vrijednost od samih spektakularnih i velikih djela u očima ljudskim. Prihvatiti da ništa ne želiš i ne možeš mijenjati (osim samog sebe) veliki je uspjeh jednog misionara. Zato počnimo to ostvarivati najprije ondje gdje jesmo, pa ćemo uspjeti i sutra, ako to zatreba, i u dalekim misijskim krajevima. Svijet se pomalo okreće, pa će vjerojatno sutra iz ovih krajeva dolaziti misionari i u naše krajeve“, mišljenja je redovnica koja se svakodnevno moli da bude sredstvo u rukama Božjim, a u tom smislu potiče čitatelje da mole za nju i druge misionare, kako bi se Bog uistinu mogao proslaviti preko njih.

Prema njezinim riječima, potrebno si je u životu svaki dan iznova posvješćivati prolaznost ovozemaljskog života i graditi mostove jedinstva, kako obitelji, zajednice, Crkve, društva, tako i našeg osobnog jedinstva s Bogom.

„Ne želim nikomu dijeliti lekcije, nego u prvom redu to tražim od same sebe i vidim da duhovna izgradnja zahtijeva puno truda i zalaganja te da ništa dobro ne dolazi samo od sebe. Moć zla u ovom svijetu je velika, ali nije veća od samog Boga i njegova kraljevstva. Zato budimo širitelji Radosne vijesti na svakome mjestu gdje nas je providnost Božja postavila odlučno se suprotstavljajući Sotoni i svakom zlu što dolazi od njega. Bog vas sve blagoslovio! Koristim prigodu da vas, dragi čitatelji, kako u BiH, tako i Hrvatskoj, od srca pozdravim i još jednom zahvalim na svim dobročinstvima kojima pratite naše poslanje u Africi – u Burundiju i Ruandi!“, poručila je na kraju razgovora s. Agneza.