Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Katolička Crkva u svijetu na razne načine i kroz različite službe i ustanove posebno brine o bolesnima, a unutar nje i Papinska misijska djela koja preporučuju i molitvu i prikazivanje bolesti za misionare. Među misionarima kojima je dužnost i skrb o bolesnicima je i s. Jasna (Milica) Plavac – medicinska sestra i redovnica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka.   

Rođena je 24. listopada 1960. u Gljevu kod Sinja. Rasla je u pobožnoj obitelji Stanka i Parice, rođ. Gulić s još četirima sestrama i jednim bratom. Molitva i kršćansko življenje u roditeljskom domu usmjerili su je na redovnički put koji je odabrala još kao djevojčica. Četiri razreda osnovne škole pohađala je u rodnom mjestu, a onda je 1972. kao 12-godišnjakinja otišla u samostan redovnica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka i Provinciju Majke Dobrog Savjeta u Rijeci gdje je završila osnovnu, a potom i srednju medicinsku školu. 

Iz Njemačke u misije

Prve zavjete položila je 1979., a doživotne pet godina kasnije. Djelovala je u Velom Lošinju u domu za starije i nemoćne, a zatim je nekoliko mjeseci provela u Bugarskoj te se vratila u svoju provinciju gdje je pomagala oboljelim sestrama. Potom je otišla u Aachen gdje je skrbila o teškim bolesnicima u jednom hospiciju, a onda se odatle, u svojoj 51. godini života, otisnula na svoj misijski put o kojem je dugo razmišljala.

„Jedan naš svećenik lazarist živio je kao misionar na Salomonovim Otocima. Budući da smo mi sestre tražile neku misijsku postaju, on nam je predložio da dođemo tamo ako želimo. Razgovarao je s mjesnim biskupom koji je rekao da prima sestre da se posvete svojoj karizmi sv. Vinka i djeluju u biskupiji Auki. Tako smo se odlučile za Salomonove Otoke“, ispričala je redovnica koja se za misijsko poslanje pripremala 2010. u Irskoj, a 8. svibnja 2011. primila misijski križ u crkvi sv. Vinka Paulskog u Zagrebu te odmah sutradan krenula put Salomonovih Otoka gdje i danas djeluje u župi Buma koja broji 8 000 duša na otoku Malaiti sa 140 000 stanovnika.

U Tihom oceanu

Iako je priželjkivala Afriku, sretna je što je njezina zajednica otvorila novu misijsku postaju na otoku na jugozapadu Tihoga oceana. Tu su je skupa sa s. Slavkom Bogdan, s. Ružom Raić i s. Augustinom Nikolić, prvim sestrama misionarkama u njihovu kraju, dočekali razdragani mještani s vijencima od cvijeća i pjesmom. Osjetivši toplu dobrodošlicu, redovnice su brzo upoznale svoju novu adresu.

„Salomonovi Otoci mala su zemlja u Oceaniji koja broji oko pola milijuna stanovnika i koja kao da je ostala zaboravljena u vremenu. No, unatoč svemu, Salomoni nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Dok priroda očarava svojom ljepotom, siromaštvo tog naroda dira duboko u srce i zaziva ga da učini što više može za te ljude. Želja našega biskupa bila je da u njegovoj biskupiji sestre pronose svoju karizmu sv. Vinka Paulskog s osobitom skrbi za žene i mlade djevojke kojima su često uskraćena osnovna ljudska prava, koje, iako zlostavljane, nose svu brigu na sebi. Mi smo kao misionarke i medicinske sestre prve korake načinile u području zdravstva. Koliko smo mogle bolje, u ograničenim uvjetima i skromnim sredstvima, trudimo se unaprijediti zdravstvene prilike“, kazala nam je naša sugovornica dodajući kako sa svojim susestrama radi na edukaciji, osnovnoj higijeni, ispravnoj prehrani, prevenciji od zaraznih bolesti, pravodobnom liječenju…

Ublažiti bol

Također, pohađaju sela i bolesnike u njihovim domovima kako bi što bolje upoznale njihovu kulturu i približile se njihovu načinu života. Doznajemo da im je komunikacija na početku bila veliki izazov. Naime, unatoč tomu što je engleski službeni, ljudi se međusobno sporazumijevaju na pidžinu, a svako pleme govori na svojem jeziku. Inače, na Salomonima ima stotinjak plemenskih jezika, ali to nije spriječilo vrijedne misionarke da dopru do potrebitih i pomažu im.

„U prvoj godini našeg djelovanja, uz pomoć mnogih dobrotvora, uspjele smo obnoviti malenu ambulantu koju smo zatekle u jako lošem stanju. Uz pomoć mještana koji su u tu obnovu uložili puno truda i sate napornog rada, danas ta ambulanta ima prepoznatljiv izgled. Također, na inicijativu mnogih dobrih ljudi iz Hrvatske, pokrenule smo projekt kumstva za siromašnu djecu te tako pomogle veliki broj osnovnoškolaca i srednjoškolaca za školarinu. Doista, njima je malo potrebno i zahvalni su i na najmanjem daru i presretni su što mogu nastaviti školovanje, osobito djevojke kojima je često uskraćeno obrazovanje jer se u mnogim obiteljima prednost daje muškoj djeci“, informirala nas je misionarka. Prema njezinim riječima, vlada veliko siromaštvo, a troškovi života jako su visoki.

„Ljudi žive jako skromno, a najviše se bave šumarstvom i prodaju drvo od kojeg rade i kuće. Sade osnovno povrće te tropsko voće. Najviše se hrane rižom i slatkim krumpirom. Nemaju svi ni rižu. Obitelji su mnogobrojne – prosjek im je devetero djece. Čini mi se da nikada nisu baš siti jer nemaju od čega. Zemlja slabo urodi – više raste trava nego povrće… Kuće su im od drveta na stupovima postavljenim zbog potresa i poplava, prozori su otvoreni, a krovovi su od lišća. Sve to zbog vremenskih prilika ne traje dugo“, opisala je naša sugovornica koja se sa susestrama trudi pomagati u svakoj prilici, a na njihova vrata danonoćno stižu brojni potrebiti. „Nastojimo svakome barem malo ublažiti njegovu bol, udijeliti kap dobrote i ljubavi, kako bismo ljude ohrabrili za još jedan dan životne borbe u uvjetima koji su nama ovdje teško zamislivi. Stoga i dalje preporučamo svima naše siromahe i naše djelovanje među njima. Podržite nas s onim što možete učiniti“, poručila je s. Jasna kojoj je, kao i susestrama, pomaganje ljudima jedan lijep put svjedočenja svoje vjere djelima. 

Dar Duha

„Mislim da oni osjete da mi volimo Boga, pokazujemo im to barem jednom gestom. Kad nekomu utažite bol, puno ste mu pomogli. Pomažemo koliko možemo na svim područjima – od savjeta do materijalnih potreba i dijeljenju lijekova. Zasigurno u tome prepoznaju da je Bog s njima, a i mi u njima prepoznajemo Boga“, smatra misionarka koja je na dalekom otoku doživjela mnoštvo nezaboravnih i posebnih trenutaka, a među njima se ističu pripreme za svete mise, osobito one za ređenje svećenika.

„Oni svećenike doživljavaju kao dar od Boga i tako predivno pripreme liturgijska slavlja da se stvarno čovjek zamisli kako to Bog njima daruje, a nemaju otkud to čuti i pročitati kao mi. A, kako je sv. Pavao rekao, Bog je i poganima dao dar Duha da ga mogu osjetiti. Milost Božja ih potiče i jako su otvoreni, spontani, prvi vam prilaze i tako propovijedaju da mi ostajemo zatečeni“, posvjedočila je časna sestra od koje doznajemo i kako izgleda bogoslužje na njezinu otoku. Nedjeljna misa u župnoj crkvi posvećenoj Duhu Svetom traje sat i pol i obogaćena je plesom, i to obvezno tijekom ulazne procesije, prije evanđelja, za prinos darova i kod izlazne procesije. Kod većih svečanosti koriste svoje instrumente – pan frule od bambusa, a osnovni instrument u liturgiji je gitara. Nedjeljom običavaju evanđelje prikazati dramski kroz prikazivanje situacija iz njihova svakidašnjeg života. Poslije mise ostaju u dugom druženju ispred crkve razmjenjujući iskustva, savjete i hranu.

„Vrlo lijepo znaju pripremiti liturgijska slavlja. Raduju se dolasku u crkvu u kojoj ni djeca ni odrasli ne pričaju, nema nikakva komešanja. Mlada je to Crkva – prije dvije godine smo proslavili 100 godina kršćanstva. Trude se koliko god mogu živjeti kršćanski, a i mi s njima isto tako“, posvjedočila je naša sugovornica dodavši kako je misionar čovjek za druge, koji propovijeda evanđelje, suosjeća i pomaže. „Misionar treba biti među ljudima i uvijek ih upućivati na Boga, a kroz to sebe jačati u svojoj vjeri“, dodala je s. Jasna.

Na kraju je svima koji razmišljaju o misijskom djelovanju uputila savjet neka se pouzdaju u Božju providnost i svoj život stave u Božje ruke da ih on vodi, te zahvalila svim dobročiniteljima koji podupiru djelovanje hrvatskih misionarki na Salomonovim Otocima. 

MIVA: Vozila koja spašavaju živote

Misionarka se kroz svoj rad susreće s brojnim zdravstvenim opasnostima među kojima je jako rasprostranjena malarija. Pomažu u okviru svojih mogućnosti pružajući medicinsku pomoć te posjećuju oboljele i mole za njih. Na području njihova djelovanja postoji još ambulanti, a mnogima je problem do njih doći kako bi bili na vrijeme zdravstveno zbrinuti.

„Nekada malariju možemo kontrolirati, nekada ne. Najviše pogađa djecu i dogodi se da i umru. Također se dogodi da majka nakon poroda zbog nedostatka prijevoznog sredstva umre pa dijete ostane samo, a za siročad se pobrine obitelj… Mi sestre imamo auto i mnoge vozimo na liječenje, a vozimo i žene na porod. Tako se u našem području malo smanjila smrtnost“, opisala nam je naša sugovornica koja je tim ukazala i na važnost MIVA-e – institucije pod okriljem Papinskih misijskih djela, koja pomaže nabavku vozila za misionare, a o njoj se osobito govori uz blagdan sv. Kristofora (25. srpnja), zaštitnika putnika i vozača. Taj je hvale vrijedan misijsko-prometni projekt 1927. osnovao p. Paul Schulte (1896. – 1975.) nakon smrti prijatelja p. Otta Fuhrmanna, misionara u Namibiji, koji je zbog nedostatka prijevoza prekasno stigao do liječnika, a takvih je slučajeva mnogo i danas.

„Vozilo je jako potrebno i nama sestrama i onima kojima želimo pomoći. Ceste su jako loše – to je makadam s puno rupa. Loši su i mostovi – često prelazimo i preko rijeke i vozilo se brzo troši.... Za bolesnika je automobil jako važan. Mnogi su daleko od grada i gorivo je jako skupo te ga ljudi ne mogu priuštiti pa često zovu nas sestre da ih prevezemo: i mi ih vozimo i danju i noću“, posvjedočila je misionarka kako u njezinoj misiji vozilo znači i spas. Stoga je sve ljude dobre volje pozvala da to imaju u vidu i preko PMD-a podrže MIVA-u svojim darom koji će mnogo značiti i drugim misionarima koji vozeći spašavaju živote.