Piše: s. Celestina Gavrić/ KT

Hvaljen Isus i Marija!

Prolaze dani, tjedni i mjeseci, a ja se ne snalazim, zapravo ne uspijevam sjesti u pravo vrijeme pa opisati nešto za što mi se čini da bi bilo dobro podijeliti s vama i sa svim prijateljima i podupirateljima misija. Ovdje je lepeza djelovanja veoma široka, nas je malo, pa dok smo još zauzeti jednim djelovanjem, već dolazi drugo. I prostor na kome djelujemo nerazmjerno je velik u odnosu na broj vjernika koje poslužujemo.

Tako da nam puno vremena, sila i sredstava ide na svladavanje daljina.

Kilometrima…
Sjedište je naše župe Sv. Petra apostola Akureyri – grad na sjeveru Islanda, onako točno na sredini sjeverne obale. Mjesto je u dubini zaljeva. A onda se zemljopisni prostor župe proteže 300 km na istok i isto toliko na zapad. Uz župnu crkvu još je samo jedna nekretnina vlasništvo Crkve - filijalna kapela u Dalviku, 42 km odavde zapadno.

Zapravo je ta kapela vlasništvo naše družbe, stjecajem okolnosti i gorućih potreba pastoralnog služenja. U svim drugim mjestima unajmljujemo ili posuđujemo luteranske crkve za sv. misu, obično jednom mjesečno.

Svećenik je samo jedan, tako da se nedjeljna sv. misa slavi na samo četiri mjesta: prva nedjelja u mjesecu u Blönduósu – 144 km; druga u Sauðárkrókuru –123 km, treća u Siglufjörðuru – 90 km, i četvrta u Húsavíku – 95 km. S tim što je on uspio organizirati tako da spoji slavljenje sv. mise uz vrijeme vjeronauka subotom ujutro, a zbog nemogućnosti da to uredi drugačije, za narod je tada služena i nedjeljna sv. misa, a to je bio i jedini način da djeca redovito sudjeluju na misi.

O siromaštvu na Islandu
Jednom sam dobila prigovor da „kakve su to misije ići na bogati Island?!“ O, da, ovdje je sve savršeno organizirano. Tako sam i ja dugo mislila, a onda ti se pomalo otvara svijet ljudskog „savršenstva“. Navest ću samo neke primjere.

Brojna obitelj u kojoj je majka depresivni duševni bolesnik, a otac radi u graditeljstvu i to im je jedini prihod. A kada dođe kući, onda je on i suprug, i njegovatelj, i tata, i pomagač u učenju, i čistač, i kuhar. Žena strankinja, koja je oboljela, a prekratko je vrijeme radila u zemlji i nije stekla sva socijalna prava, kako god okrene – ne dobije dovoljno ni da preživi, a kamoli da još plati račune! Jednoj takvoj mjesecima smo pritjecale u pomoć. Druga jedna, oboljela, pa joj primanja nisu dopustila da živi u normalno naseljenu mjestu. Otišla je u neko malo selo gdje joj je sve daleko. Slučajno smo otkrile da nema dovoljno ni za hranu. Na takvoj udaljenosti treba joj auto, a onda se nešto na njemu pokvarilo i puno ju je koštao popravak, te joj je to dodatno otežalo preživljavanje. K tomu depresija, pa onda izoliranost. Ponudimo joj da malo dođe k nama, a ona će: „Nemam za gorivo!“ – i brizne u plač. Zatim smo prikupile namirnica i svega što je normalno potrebno u jednom kućanstvu, i to sam joj baš ja odvezla. Cijeli put od 284 km smišljala sam kako ću joj reći da je to za nju, a da ju ne uvrijedim ili da se ne osjeti poniženom. Pa sam smislila kako ću reći da mi je Sv. Nikola rekao da to sve kod nje ostavim. Ali ništa od toga nije trebalo. Dok sam rekla: „Ovo je za vas“, samo je srdačno zahvalila i pozvala me na čaj. A baš je bilo kišno i prohladno pa sam prihvatila, te je to odmah i prigoda da malo popričam s njom. I onda, kad sam trebala poći – jer sam imala ugovoren posjet nekim vjeroučenicima na daljinu – kažem joj kako bismo trebale isprazniti moje torbe. Ona je kako je što vadila iz torbi, samo zahvaljivala i onda počela govoriti: „Pa ja mogu živjeti od ovoga cijeli mjesec!“ Kad sam došla kući, moja poglavarica je na to rekla: „To smo i htjele.“ Vidjela sam da joj je to bilo potrebno, te smo ponovno razgovarale kako i što dalje učiniti za nju...