Uganda u Bosni i Bosna u Ugandi


U posjet rodnoj grudi i njezinu susjedstvu 16. svibnja 2019. stigla je s. Vedrana Ljubić, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi, rođena Uzdoljanka, koja gazi već 21. godinu u misijama u Ugandi...

Piše: Josipa Prskalo

No, nije došla sama, nego sa susestrom Uganđankom s. Paskaziom Bushemere. Na ovomu, rekli bismo, radnom odmoru odvojile su vrijeme i za nas te nam približile prilike u Ugandi i njihovo djelovanje.

Sa s. Vedranom smo od početka imali jako dobru komunikaciju, kao da se odavno poznajemo, te smo tako lako dogovorili i ovaj razgovor u sarajevskom Zavodu Sv. Josipa. Ova misionarka, s već značajnim misionarskim stažem, otkrila nam je kako je u Ugandi primjetna velika razlika s obzirom na vrijeme kada je došla i sada.

Kako je (i dalje) raditi dva dana za 1 ‎€?
Objasnila je kako je standard malo bolji – ljudi lakše dolaze do hrane i životnih potrepština, također tehnika je razvijenija – kada je ona došla, telefon je postojao jedino u pošti, te možda u još nekim ustanovama, a danas ga posjeduje svatko. „Jedino je mali čovjek ugrožen u smislu mizernih plaća. Primjera radi: plaća jednog običnog radnika se nije pomakla, 1 ‎€ je 4 200 UGX (ugandskih shillinga) – većina njih radi dva dana za taj jedan euro – tako je bilo i prije, tako je i sada. Baš kako s. Paskazia (danas) potvrdi – sretni su oni koji ga dobiju. Tako i jedna učiteljica za mjesec dobije 40 ‎€. Također, ako treba neki psiholog imati izlaganja npr. na konferenciji ili u nekim našim krugovima, i ako ima predavanja tri dana, on dobije 100 ‎€, a običan radnik mora raditi dva i pol mjeseca za taj novac. Dakle, ima tih abnormalnih stvari koje su za naše poimanje neshvatljive“, približila je s. Ljubić nezahvalne prilike ugandskog društva.

Početci
Kako nam je ispričala, misijsku djelatnost započele su na zapadu zemlje, u jednom zabačenom selu – gdje je i s. Paskazia rođena. Kada su došle, nisu imale baš ništa te je valjalo početi „od nule“. Najprije su napravile kuću, odnosno samostan, te su potom gledale potrebe naroda... „Ukazala se potreba da se treba dati na medicinu. Razmišljale smo, prije svega, malo ih poučavati o higijeni, ishrani.  Vremenom je ta naša ambulanta prerasla u nešto više – čak i liječnika imamo, sve samo ne primamo pacijente da leže u bolnici. Zatim smo izgradile domaćinsku školu gdje obučavamo djevojke u svemu što jedna žena treba znati. Onda smo napravile mlin – jer ljudi su uglavnom samo jeli kuhane banane i slično, nešto što ne daje dovoljno energije – da ih okuražimo sijati žitarice: kukuruz, proso, sogam i te njihove žitarice. Sada imaju priliku samljeti ih“, otkrila je sestra te dodala kako preko dobročinitelja plaća školarine i školuje djecu.

To su te djelatnosti koje se smatraju kao socijalni rad, međutim uz to, ne može se zanijekati ni sama njihova prisutnost kao redovnica koje narodu uvijek gledaju dati savjet i vjersku pouku. Istaknula je kako ne idu izravno na trgove ili u crkve propovijedati, jer postoje katehisti – Crkva je dosta organizirana glede toga, ali svojim jednostavnim životom, svojim služenjem svjedoče Božju prisutnost, što je zapravo i najvažnije.

Dodala je kako su potom otišle u Mbraru, jedno veće mjesto gdje su izgradile kuću formacije, kroz koju je kao prva kandidatica prošla i s. Paskazia, a druge su ju slijedile. Sada imaju oko 25 domaćih sestara, plus kandidatice.

Valja istaknuti kako u prvoj misiji grade veliko rodilište koje još nije otvoreno, a uz to i zgradu za EKG, ultrazvučne preglede i rendgensko snimanje.

Vraćanje na izvore
Sljedeća za „osvojiti“ bila je prijestolnica Kampala. „Pomakle smo se dakle u središnju Ugandu, u njezin glavni grad. Tu smo se vratile na izvore: kupile smo kuću. Kada je naša poglavarica pitala što ćemo raditi, rekla sam kako bi bilo dobro vratiti se na izvore, odnosno činiti što je i naša utemeljiteljica, pa smo počele raditi s djevojkama kućnim pomoćnicama. Do sada je četveromjesečnu obuku prošlo šest skupina djevojaka, tijekom koje ih obučavamo o higijeni, kuhanju te računalnoj pismenosti – jer time u obiteljima s djecom dobivaju na vrijednosti. Trenutno su nas, u našem samostanu Drinskih mučenica, četiri sestre.
Tako da je uglavnom to naša djelatnost, i još primjerice sve što treba onima koji nas poznaju, a daleko su nam – ili naše sestre ili drugi misionari koji imaju veze s nama, onda činimo za njih neke usluge“, spomenula je ova misionarka rođena na Uzdolu.

Domaće zvanje
Radoznalo smo upitali i s. Paskaziu, koja je odgovorna za djevojke – jer sestre žele da domaća zvanja preuzimaju te uloge – o njezinu pozivu, te o Bosni, ali i prilikama u njezinoj domovini. „Boga sam odlučila slijediti kao članica Družbe Kćeri Božje ljubavi 15. kolovoza 2001. Da bih postala redovnicom, nekad ne znaš zašto, ima nešto što te gura, što ne možeš razumjeti, gura te u odvojenim pravcima, što ne možeš ni objasniti.
Sviđa mi se u Bosni i Hercegovini, potpuno je drugačije nego u Ugandi. Najviše mi se sviđa što ste organizirani, kako se ponašate, više ste organizirani nego u Ugandi, ondje je sve spontano. Priroda vam je lijepa i imate dobre ceste... Moja draga, kada dođeš u Ugandu, čak i u glavni grad, sve je puno prašine“, kazala je sestra, na što smo nabacili kako su i naše prometnice za europske standarde jako loše. „Ako tako kažeš, onda bolje ne dolazite u Ugandu“, našalila se.

Kako kažu ondje nema uobičajenih godišnjih doba, nego kišno i sušno razdoblje. U Kampali je prilično vruće, dok je s. Paskazia rođena na prilično visokoj nadmorskoj visini, sličnoj kao ovdje, pa se šali kako je iz Afrike došla u Afriku.
Rekla nam je kako su, uz siromaštvo, korupcija i kriminal „na zavidnoj razini“ u Ugandi, a s. Vedrana je dodala da ondje postoje tri bolesti, kako uobičava kazati: sida, malarija i zavist/ ljubomora – zbog koje jedni druge i ubijaju kako bi imali ono što drugi imaju. Zbog toga misli kako je važno organizirati društvo tako da svi dobiju iste mogućnosti...
Kažu i da je opasno živjeti ondje, neovisno jesi li redovnica ili ne, sve dok znaju da imaš više nego netko drugi. Dodala je i kako su, u posljednje vrijeme, posebno „popularne“ otmice i traženje otkupnine. To ide dotle da neki čak lažiraju vlastite otmice... No, policija je već obučena da ih može razotkriti.

Još odgajati u vjeri
Kako bi nam približila vjerski mentalitet, s. Vedrana je rekla da su svi oni vjernici – ali Boga više doživljavaju kao sudca, nego kao Boga ljubavi. „Odgojeni su u takvom mentalitetu da vjeruju više iz straha, a ne kako bi se oslonili i računali na Boga, ili jednostavno jer imaju koristi. Statistički, koliko mi znamo, otprilike je 44% katolika, 33% protestanata te 11% muslimana i ostalih“, naznačila je te ispričala kako iako imaju svoj dnevni red, svaki dan im je nepredvidiv, i ako se negdje ode nešto obaviti ujutro, nema povratka do popodnevnih sati, njima se ne žuri, i mora se čekati.

Pomoć i prividna pomoć
Redovnice, koje na našim prostorima ostaju do 17. srpnja, otkrile su nam da su došle ovdje kako bi prikupile sredstva i da bi se mogle proširiti na sjeveroistok Ugande, jer već imaju toliko zvanja da mogu ići dalje. „Najviše pomoći nam pristiže, primjerice, za rodilište, iz Amerike, Talijanske biskupske konferencije, Caritasa Klagenfurt i naravno što Družba pošalje. Nas smo trenutno u Ugandi tri članice KBLJ-a iz BiH: s. Marta Čović (Travnik), s. Bogdana Markić (Aladinići) i ja. Mi dobivamo pomoć od pojedinaca, rodbine, dobročinitelja, preko misijskih središnjica u Sarajevu i Zagrebu, a i pojedini naši svećenici nas pomažu“, dodala je misionarka.

Objasnila je i zašto je „uobičajenih“ 100 ‎€ za školovanje jednog djeteta simbolično. „Ima onih koji dadnu 100 ‎€ i nikad se više ne pojave, a ako ja stavim dijete u školu, tko će mu onda platiti iduća tromjesečja... Tako da nama ne odgovora kada netko pita – koliko košta školovanje jednog djeteta, nego da svatko pomogne koliko može. Onda mi iz tog svog fonda izdvajamo. Također, nije dobro kada dijete zna da ga se pomaže jer postane bahato, neće učiti niti raditi nešto kod kuće, jer zna da ima pomoć... Informacije radi, za školovanje jedne medicinske sestre, što traje dvije i pol godine, potrebno je 2 500 ‎€.

Glede samog školstva, drugačiji je sustav – engleski i nama neshvatljiv, odete raditi u školu u sedam ujutro, vratite se u šest poslije podne“, približila je s. Vedrana.
Spomenula je i kako nemaju baš pozitivno iskustvo s volonterima, jer se znalo sestarsko gostoprimstvo potpuno pogrešno protumačiti te su od takvog „volonterizma“ imali samo štetu, a ne pomoć.
Dotakli smo se i neizbježnih tema za misije, a to su voda i hrana. Kažu kako vode ima, ali se mora proključati, a hrana je uglavnom jednolična, te ovisi o podneblju. U školama djeca uglavnom jedu grah i nešto poput bijelih žganaca kod nas – od siječnja do siječnja, svaki dan. „I kad ti vidiš nas debele, onda će netko reći pa dobro je njima, a ne razumiju kako je riječ o jednoličnoj ishrani“, simpatično je dodala sestra koja je, kako kaže, od vremena kandidature željela otići u misije. „Borila sam se i sama sa sobom, govorila što mi to treba, ne razmišljam o povratku jer nemam vremena se vratiti, treba ići dalje, neka bude do Božje volje“, naglasila je misionarka Ljubić.

Na kraju su obje redovnice poručile i kako su zahvalne za svaku pomoć, te se preporučaju za daljnju potporu jer, kako kažu, idu dalje – osnivati novu misiju. Osim toga, sada imaju i mlade sestre što podrazumijeva njihovo školovanje, a to košta...

A mi ne možemo drugo, no uistinu sve naše čitatelje potaknuti da potpomognu rad i zalaganje onih koji potrebe drugih nesebično stavljaju ispred svojih.