Prevela: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Tijekom svojeg pohoda Papa je slavio misu s više od 30 000 vjernika, a nekoć je katolika ondje bilo manje od 150. Danas ih, prema procjenama vođa mjesne Crkve, kako prenosi Fides, ima oko 80 000.

Prilagodba
Ovaj iznenađujući i neplanirani rast povezan je s impresivnim migracijskim tijekovima koji su posljednjih desetljeća doveli milijune katoličkih imigranata u potrazi za poslom u sve zemlje Arapskog poluotoka.

Značajan rast katoličke zajednice u Bahreinu, ali i na cijelom Arapskom poluotoku dogodio se na području kojemu nedostaju jake crkvene strukture i dobro definirani pastoralni „programi“. Svećenici, redovnice i biskupi misionari, koji su dolazili i iz daleka, desetljećima su apostolskom mudrošću pratili put ovog šarolikog Božjeg naroda koji je došao tražiti posao u emirat – današnju Kraljevinu Bahrein. Mjesni crkveni poglavari, djelujući u suradnji s nekadašnjom Kongregacijom Propaganda Fide, također su nalazili načina za uspostavljanje dobrih odnosa s lokalnim vlastima, prilagođavajući čak i vanjske oblike crkvenog života danoj situaciji.

Prisjećanje na djelovanje nekih od njih, jedan je od načina za prepričati jednu od najoriginalnijih misionarskih avantura prošlog stoljeća…

Prva crkva i deportirani biskup
Kada pogledamo u prošlost, primjerice 1938., tadašnjih oko 150 krštenih katolika u Bahreinu moglo je sakramente primati samo tijekom sporadičnih posjeta karmelićanskog svećenika iz Bagdada.

No, kada je počeo priljev katoličkih imigranata koji su tražili posao, biskup Giovanni Battista Tirinnanzi, apostolski vikar Arabije – koji je u to vrijeme boravio u Adenu (Jemen) – otputovao je u Bahrein i primio ga je tadašnji emir Hamad bin Isa Al Khalifa, prapradjed i imenjak sadašnjeg vladara. Od njega je biskup tražio zemljište za izgradnju crkve koja je imala za nakanu postati prvom katoličkom bogomoljom podignutom u regiji Perzijskog zaljeva u moderno doba. Tako je crkva Presvetog Srca Isusova posvećena 8. ožujka 1940. Nakon početka Drugog svjetskog rata britanske okupacijske snage u Jemenu pokazale su netrpeljivost zbog prisutnosti talijanskog biskupa u njihovoj koloniji, te je apostolski vikar Tirinnanzi bio prisiljen vratiti se u Italiju.

Zatim je u Bahrein iz Toskane pozvan fra Irzio Luigi Magliacani, OFM Cap., da nadgleda izgradnju crkve. No, i njega su u prosincu 1941., jer je također bio Talijan, uhitile britanske trupe i deportirale u Indiju na tri godine, u koncentracijski logor u okrugu Dehradun.

Upravo je on 1950. imenovan apostolskim vikarom Arabije, dok je u svibnju 1953. osnovana Škola Presvetog Srca, uz župu Manama, i povjerena brizi sestara misionarki Comboni.

Tako je od sredine 1950-ih priljev katoličkih radnika migranata u Bahrein počeo eksponencijalno rasti, te je župa pod vodstvom župnika Felicija Diniza doživjela postupno širenje pastoralnog i karitativnog djelovanja.

Dinastija dobrohotna prema katolicima
U kasnim 1960-im Aden je postao prijestolnica Narodne Demokratske Republike Jemen u kojoj je vladao marksizam, a Vikarijat Arabije izgubio je svoje povijesno sjedište.

Nakon nekoliko godina sede vacantea papa Pavao VI. imenovao je 1975. fra Giovannija Bernarda Gremolija, OFM Cap., apostolskim vikarom u Arabiji, kojega je za biskupa zaredio brazilski kard. Agnelo Rossi, u to vrijeme prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda.

Gremoli je ostao na čelu vikarijata – čije je sjedište prebačeno u Abu Dhabi – do 2005.

U jednom intervjuu 2008. ispričavši svoje dugogodišnje iskustvo i strpljenje koje je pokazao u pregovorima s lokalnim vlastima za dobivanje dozvola za izgradnju novih crkava, biskup Gremoli istaknuo je kako su čelnici zemalja uključenih u Vikarijat često izražavali svoju zahvalnost za „dobro ponašanje naših katolika koji su uvijek nastojali poštovati mjesna pravila suživota i pokazali vjerski žar koji je pozitivno impresionirao lokalne vlasti“. „Dinastija koja vlada Bahreinom uvijek je bila dobrohotna prema katolicima“, istaknuo je tada mons. Gremoli.

Družba mučenika i svetaca
Kombonijanski misionar o. Camillo Ballin, podrijetlom iz Veneta, 2005. imenovan je apostolskim vikarom Kuvajta, a za biskupa ga je posvetio kard. Crescenzio Sepe, u to vrijeme prefekt Kongregacije Propaganda fide, u katedrali kuvajtske prijestolnice.

Sveta Stolica 2011. „prekrojila“ je crkvena područja u zemljama Arapskog poluotoka proširujući jurisdikciju Apostolskog vikarijata Kuvajta na područja Bahreina, Katara i Saudijske Arabije. Tako je rođen Apostolski vikarijat Sjeverne Arabije te je povjeren ravnanju biskupa Ballina. Tijekom 15 godina apostolski vikar Ballin također je služio mnogim zajednicama krštenih katolika – uključujući više od milijun u Saudijskoj Arabiji koja nema crkve – koji su stigli u njegov Apostolski vikarijat prateći tijek useljavanja desetaka različitih nacija počevši od Indije i Filipina.

U svojim javnim istupima također kao odgovor na pitanja koja su imala za cilj naglasiti suprotnosti između kršćanstva i islama, biskup Ballin – koji je, kako bi se lakše kretao po teritorijima Vikarijata, uzeo bahreinsku putovnicu – priznao je kako u zemljama uključenim u povjereni mu Vikarijat „nema nikakvih progona u tijeku“. Intenzitet njegova vjerskog pogleda kojim je gledao na nestalnost kršćana na Arapskom poluotoku očitovao se i u riječima koje je uputio za agenciju Fides (3. svibnja 2016.) u povodu mučeništva četiriju sestara Misionarki milosrđa masakriranih 4. ožujka 2016. u Jemenu, što su počinili komandosi teroristi koji su tog dana upali u dom umirovljenika u gradu Adenu ubivši, osim redovnica, još 12 osoba.

„Što je Crkva bliža Isusu Kristu, to ona više sudjeluje u njegovoj muci. Oni koji pristupaju Kristu, uključeni su u njegovu muku i njegovu smrt, da budu također uključeni u slavu njegove pobjede“, kazao je biskup tom prigodom.

Nažalost, preminuo je u Rimu nakon teške bolesti na Uskrs, 12. travnja 2020.

Danas Apostolski vikarijat Sjeverne Arabije vodi apostolski administrator mons. Paul Hinder, OFM Cap., švicarski biskup koji je do prošlog svibnja također vodio Apostolski vikarijat Južne Arabije (čija jurisdikcija uključuje Ujedinjene Arapske Emirate, Oman i Jemen).