Sjećanje

Vjera i žrtva fra Vjeke Ćurića


Uz 21. obljetnicu smrti fra Vjeke Ćurića prisjećamo se djelovanja tog hrvatskog misionara i člana Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u Lupoglavu kraj Žepča, kao drugo od šestero djece u obitelji Petra i Ane Ćurić. U Visokom je 1976. završio Franjevačku klasičnu gimnaziju. Školovao se za svećenika od 1976. do 1982., kada je zaređen diplomiravši filozofiju i teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Postao je član Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene.

Vidljiva djela

U Parizu se pripremao za misijski poziv, a u Ruandu je otišao 1983. Smjestio se u Kivumu, prvom fratarskom ustoličenju u Ruandi, gdje je osnovan i novicijat. Zatim je bio s aspirantima u Nvina w'Imana, te opet u župi Kivumu do smrti. Nastojao je naučiti lokalne običaje i plemenske jezike, pomagao je u duhovnim i materijalnim potrebama lokalnom stanovništvu te organizirao konvoje humanitarne pomoći.

Njegovi pothvati bili su vidljivi na svakom koraku – omogućio je čistu pitku vodu za župni centar: od izvora na brdu usmjerio ju je u dispanzer, odnosno centar za prehranu gdje bi držali djecu od dva tjedna do mjesec dana kako bi ih uhranili. U kući Nazaret udomio je 360 djece – dvanaestoro u svakom dijelu s jednom gospođom ili udovicom koja se o njima brine kao majka. Škola je mogla primiti 600 djece od kojih su svi siročad te su neka od njih prihvaćena za vrijeme genocida kada su njihovi roditelji ubijenih u bijegu.

Crkva u Kigaliju

Započeo je tesarstvo, zidarstvo, pekarstvo te projekt vezan za uzgoj zečeva. U brdu je pravio terase za uzgoj graha i banana te različitog povrća, što su kasnije preuzeli mnogi u Ruandi. Bio je uključen u gradnju i obnovu 1 400 kuća za povratnike. Poticao je udovice da same sebi pomognu i da preuzmu poslove koje nikad prije nisu radile – u stolariji izrađujući vrata, prozore i građevinski materijal. Pomagao je i u lokalnom zatvoru, jednom od najvećih u biskupiji.

Ratne godine

U Ruandi se 1994. odvio genocid između pripadnika plemena Hutu i Tutsi. No, u paklu sukoba fra Vjeko nije napustio narod – mnogo je puta riskirao život kako bi pomogao. Išao je dva do tri puta tjedno u Burundi uz pomoć međunarodnog Crvenog križa i drugih nevladinih udruga te potajno prevozio ljude u sigurnost i natrag dovozio hranu za gladne. U to je vrijeme otprilike trećina klera bila pobijena, trećina je pobjegla, a trećina je ostala u Ruandi.

U zemlji koja je bila rastrgana etničkim konfliktima, on je išao protiv struje spasivši desetke tisuća života – mnoga su svjedočanstva o njegovoj nesebičnosti i hrabrosti. Iako je znao da je na popisu za ubojstvo, nastavio je voljeti i služiti, a posebno su mjesto u njegovu srcu zauzimali siromašni koje je stalno posjećivao u njihovim nastambama i blagovao s njima.

Više puta je bio u smrtnoj opasnosti za vrijeme i nakon rata. U travnju 1996. dva su ga razbojnika napala želeći ga strijeljati, ali im je uspio pobjeći.

Grob u Kigaliju

Fra Vjeko je ubijen 31. siječnja 1998. u Kigaliju. Pokopan je u mjestu Kivumu, u župnoj crkvi koju je izgradio s vjernicima. Kršćani toga mjesta sami su tražili biskupa Kabgaya da brat Vjeko bude pokopan u njihovoj crkvi kao uspomena na njegovu žrtvu. Misa je slavljena na otvorenom jer crkva nije mogla primiti tisuće ljudi koji su htjeli odati zadnju počast njihovom bratu i župniku koji im je neprestano služio posljednjih 15 godina.

Dan nakon njegova ubojstva sveti papa Ivan Pavao II. spomenuo ga je u govoru na Trgu Sv. Petra u Vatikanu rekavši: „Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.“

U Ruandi je poznat kao „afrički Oskar Schindler“ nazvan po Nijemcu koji je spasio veliki broj Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Škola u Kivumi danas je nazvana po bosanskom fratru – Centar Otac Vjeko i nastavljajući fra Vjekinim tragom nudi budućnost stotinama djece. Od njegove smrti mnogi mu se utječu u zagovor, a s posebnim žarom narod u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Ruandi čuva uspomenu na tog franjevca moleći da jednog dana bude uzdignut na čast oltara.

KT