S. Blaženka Barun

Vjera nasuprot svim opasnostima


S. Blaženka Barun se prije 41 godinu zaputila u DR Kongo i u toj zemlji našla svoj drugi dom.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

S. Blaženka Barun redovnica je Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja Splitske provincije. Rođena je 27. prosinca 1935. u Lusniću kod Livna. Rasla je u pobožnoj obitelji sa sedmero djece koja su toliko voljela Boga da je čak troje odabralo duhovni poziv – Blaženka, Bonifacija i Miroslav.

Dijeliti s drugima

Odmalena joj je Isus bio uzor i bila je sretna što je rođena kao kršćanka, a tu je radost željela dijeliti s cijelim svijetom. „Mnogi ne znaju za Isusa i bilo mi je neizdrživo čuvati to za sebe. Prije nego sam pošla u školu, htjela sam ići onima koji ne poznaju Boga, a nisam ni znala što je misija. U samostan sam ušla s 15 godina. Cilj mi je s drugima podijeliti radost i živjeti za drugoga. Ne možeš čuvati sreću da je ne podijeliš s drugima. Život je dar i treba ga darovati, a duhovni stalež ne može živjeti za sebe – zagrlila sam cijeli svijet koji je moja obitelj. I svi oko mene jednako imaju razloga biti sretni jer su kršteni i poznaju evanđelje“, rekla nam je s. Blaženka koja je zavjete položila 4. listopada 1955., a njezin je misijski put započeo 25. svibnja 1975. kada je došla u DR Kongo gdje djeluje sa susestrama iz Splita i Afrike.

Iako je u zemlji velikih prirodnih bogatstava, siromašna življa i loše sigurnosne situacije proživjela više od četiri desetljeća, još pamti prva misijska iskustva. Sa susestrama je došla u planinski kraj išaran kozjim stazama, smješten na nadmorskoj visini između 2 000 i 3 000 m, i tu pronašla misionara fra Iliju Barišića s kojim je kasnije usko surađivala.„Mjesni nadbiskup, inače prvi urođenik, tražio je da koristimo domaći mashi jezik jer mi kao franjevačka zajednica idemo na periferije, tamo gdje Katolička Crkva još nije bila, osim izdaleka. Prva nam je zadaća bila naučiti domaći jezik, a potom ga odmah prakticirati. To smo i činile skupa s fra Ilijom i drugima u pastoralu, pa nam je mjesni govor postao materinski“, prisjetila se s. Blaženka napominjući kako su redovnicama od početka prva briga bile nepismene žene koje su podučavale o vjeri, održavanju higijene i drugim korisnim stvarima.

Živjeti sa siromasima
S. Blaženka je potom kao katehistica davala pouke djeci i ženama te godinama pripremala mladence za vjenčanje. „Isprva smo radili pod vedrim nebom, a onda smo gradili – fra Ilija je bio inženjer, a ja sam crtala planove“, kroz smijeh kaže naša sugovornica te nastavlja: „Učili smo ljude praviti domaću ciglu. Pred našom kućom bila je tvornica opeke za koju su žene mljele blato.  Kako nam se nešto pomoglo, tako se po tim brdima počelo graditi. Dakle, misijski život nije samo govorenje, nego življenje s narodom i njihovim jezikom.“ Svjedočeći o življenju u kraju na istoku DR Konga, u planinskom području bez godišnjih doba, u kojem vlada vječno proljeće s kišnim i sušnim razdobljima, misionarka je progovorila o nizu problema. „Jako je vlažno i svježe, a ljudi puno trpe zbog hladnoće jer se slabo hrane. Ja dobro obučena dršćem u džemperu, a oko sebe vidim masu gotovo golih, slabo obučenih ljudi. Žive u kućama koje se ne mogu ni nazvati kućama. Prave ih od trave, a nemaju ni pokrivače“, istaknula je redovnica svakodnevne muke siromaha dodajući kako u njezinu misijskom djelokrugu u početku nije bilo nikakve bolnice, a u narodu je prvi lijek bio tzv. Crni kamen. To je, kako nam je objašnjeno, kost od volova kuka pougljena pod posebnim uvjetima. Crni kamen usiše otrov iz rane čovjeka kojeg ujede zmija ili otrovni pauk. Ranu treba malo zarezati i na to mjesto staviti taj lijek koji neće otpasti dok ne izvuče sav otrov. U takvim je prilikama mještanima trebalo osigurati mnogo bolju zdravstvenu skrb.

„Otkako smo u misijama, započele smo dvije bolnice koje djeluju i danas. Zahvaljujući dobročiniteljima, u njima se dosta pomogne i dobro su opremljene. Ako netko ne dođe na vrijeme neishranjen, malarija mu ispije krv i umre. Ta bolest je veliki uzrok smrtnosti, kao i hladnoća zbog koje ljudi umiru od upale pluća i prehlada. Djeca kašlju i nekada se uguše pa umru zato što su siromašna i nemaju pri ruci ambulantu s njegom i lijekovima. Stoga je naša najveća briga pomagati siromašnoj djeci“, opisala je s. Blaženka nezavidnu materijalnu situaciju koju dodatno opterećuju oružani sukobi, ubojstva, pljačke, progoni… 

Osam napada

Ona je sa svojim susestrama, kako je rekla, čak osam puta bila meta provalnika naoružanih do zuba, koji su u njihovim kućama sve razvalili i opljačkali, ali, srećom, nisu usmrtili nijednu redovnicu.

„Ne može se opisati niti dovoljno izraziti koliko je tu Bog prisutan. Napadač je ubio policajca koji je čuvao misiju pa nama sestrama prijetio da će i nas pobiti. Imala sam nož nad glavom, a toga sam čovjeka gledala sa samilošću kao rođenoga brata pa sam mu rekla na jeziku koji se tamo govori: 'Brate moj, što to sad radiš?' On se mene prepao više nego ja njega. Zgrabio je moj križ, rastrgao ga, bacio i otišao. Nije nas taknuo. Jedna sestra je bila pokraj mene i pokupila križ“, ispričala nam je misionarka ističući kako takva opasna iskustva ni nju ni njezine susestre nikada nisu nagnale na pomisao da napuste misiju.

Dubrovnik: S. Blaženka među misionarkama, sudionicama prošlogodišnjeg susreta misionara Crkve u Hrvata

Raspet s Kristom

„Kako već dugo godina evangeliziraš i naviještaš Krista Raspetoga, kad dođe vrijeme da i sam možda budeš raspet, prikažeš se prije toga Bogu i ideš naprijed. Ja se do danas pitam kako nas nitko nije ubio“, kazala je sestra koju u misijskom poslanju ne ometa ni zdravstveno stanje – srčani je bolesnik već 30 godina. „Živim o lijekovima, slušam liječnike u klinici Gemelli u Rimu. Dođem svake tri godine na kontrolu, sad sam je obavila i liječnica je zadovoljna“, reče nam redovnica. Na kraju smo je pitali je li se, s obzirom na životnu dob i sve što je iskusila u Kongu, umorila od misijskoga rada. „Nisam! Misije su smisao mojeg života!“, odgovorila nam je uz široki osmijeh svjedočeći nesvakidašnju vjeru i radost u svojem zvanju.

Skloniti djecu s ulice

Misionarka se osvrnula i na već odavno poznatu činjenicu da dosta djece u DR Kongu završi u raznim vojskama i na ulicama punim kriminala. „Zato je u našem apostolatu bitna socijalna strana. Djelujemo u biskupijskom Caritasu na poslovima zbrinjavanja i opismenjavanja djece ulice, a na poseban način ženske. Imamo tri centra s više stotina mladih djevojaka, čak i nepismenih žena koje žele naučiti čitati, pisati, o kulturi, higijeni i vjeri. Cilj nam je djecu dići s ulice, pomoći im da steknu dostojanstvo i da se spase od bandita, AIDS-a i drugih bolesti. Zato dugujemo veliku zahvalnost svakome tko nam omogući da školujemo nepismene, a ima ih jako puno“, naglasila je s. Blaženka kazavši kako je zahvalna svojem hrvatskom narodu koji ima veliko srce za misije.