Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik 

Misionarka Filipović rođena je 23. listopada 1954. u Donjoj Skakavi kod Brčkog. Zavjete je položila 7. siječnja 1978., a u misije je otišla 2. veljače 2015.

Haiti se nalazi na jednom od Karipskih otoka, a zajedno s njim na istom otoku je Dominikanska Republika. „On je najsiromašnija zemlja sjeverne hemisfere, u kojoj vlada puko siromaštvo koje mi, zapravo u Europi, ne možemo niti zamisliti, ni pretpostaviti. A što smatramo siromaštvom? Ako čovjek ne jede svaki dan, da ima što pojesti, nego je to obrok dnevno – mi bismo to mogli svrstati u siromaštvo. Jer nije riječ o jednom, 100 ili 1 000 ljudi, nego je to cijelo pučanstvo koga je oko 12 milijuna.

Ako čovjek gladuje, onda stvarno nema drugu okupaciju nego svaki dan za sebe i svoju djecu, koja su mnogobrojna, nešto priskrbiti za pojesti. Žive od dana do dana. Svaki dan brinuti se samo što ćete pojesti, nego što ćete pribaviti svojoj obitelji, uistinu je naporan život i naporan rad jer iz ništa stvoriti nešto – je teško“, opisala je redovnica mučnu situaciju Haićana.

Također je naglasila da je to situacija u kojoj se nalaze, kako djeca, tako i odrasli – nemaju mogućnost pohađati školu i tamo je više od 70% odrasla stanovništva nepismeno, i više od 50% djece ne pohađa školu. „Vidite kako tamo djeca žive, baš u siromaštvu, ne mogu ići u školu jer im to roditelji ne mogu priuštiti. U zemlji nema obvezna školovanja – kada bi bilo obvezno, onda bi se država morala pobrinuti svima priuštiti tu mogućnost. Ima nešto škola koje se ne plaćaju, ali ih je malo, ima nešto i privatnih koje se skupo plaćaju… To su sve razlozi zbog kojih roditelji ne mogu slati svoju djecu u školu. Dakle, ostaju kod kuće, pomažu im već od malih nogu, čine ono što mogu, pridonose zajedničkom, obiteljskom životu, ali s naporom. Nemaju vode, moraju ići daleko po vodu. Ako jedna kanta vode treba biti dostatna i za piće i za skuhati nešto i za higijenu, možete zamisliti kakav je to naporan život, i za djecu, i za odrasle“, kazala je misionarka.  

Kako je objasnila, slično je i sa zdravstvenim stanjem. Nemaju mogućnost otići negdje liječniku ili u ljekarnu kupiti si lijekove. „Oni koji imaju mogućnost platiti to – bit će usluženi, oni koji nemaju, neće biti primljeni. Tako da je visok mortalitet i umiru od 'najobičnijih' bolesti – kako djeca, tako i odrasli. Primjerice, ukoliko boluju od infekcije koja bi se mogla riješiti antibioticima – ako ih ne prime, ona je onda najčešće smrtna. Kad zavlada kolera, 50 njih zna doći u jednom danu bolesno“, spomenula je s. Mirjam.

Spomenula je kako je jedna od poteškoća ta što svjetske sile ne gledaju na Haiti, niti im pokušavaju pomoći u tom pogledu. „Tako da oni nemaju mogućnosti izići iz tog kaosa. Jer to je odgovornost, svijest naroda koliko smo mi svjesni njihovih potreba. Iako se oni sami međusobno bore i uništavaju, opet treba netko stajati i pomoći im. Dvanaest milijuna stanovnika tamo živi i svi su ugroženi“, naglasila je redovnica.

Kako je objasnila, u projektu pri osnutku te misije trebalo je sagledati i situaciju na terenu i potrebe. „Vidjela sam da je najviše djece koja nemaju mogućnost pohađati školu. Onda smo u misiji otvorili školu za onu djecu koja je nisu pohađala do 14 godina, tako da steknu najosnovnije znanje: nauče čitati i pisati kako bi mogli ući u redoviti školski program, i to je uspjelo, tako da su se skoro sva djeca iz te naše škole uspjela upisati dalje. To se svakako plaća pa smo im pokušali pomoći da im to ne propadne. Drugi, koji su išli već u škole koje su plaćali – kada ne mogu dalje plaćati, oni ih jednostavno isključe i to im propadne… I tu smo pokušavali pomoći. To je ono što smo u tim projektima konkretno pokušali uraditi. Uz to je teret jer nemaju nikakve strukovne škole. Tada smo otvorili školu za pet različitih smjerova, što je bila jedna velika pomoć, posebno za mlade da se stekne neka teorija i praksa s kojom su mogli onda tražiti posla. Njega je jako teško naći, ali ako ne znate ništa raditi svojim rukama ili nemate neki zanat – još je teže. U tom projektu sudjelovalo je njih više od 320“, rado je podijelila misionarka Filipović.

Dodala je kako su kroz to vrijeme opismenjavali i odrasle, da i oni isto dođu do te svijesti kako bi mogli svojoj djeci više staviti naglasak na to što je škola. „Jer ako oni to sami iz kuće nisu ponijeli, nisu ništa naučili – nemaju ni potrebu djecu slati. To je išlo jedno s drugim – podučiti i one koji su odgovorni za djecu“, nadovezala se.

U zadnje vrijeme sam bila u drugoj misijskoj postaji. Tamo smo isto pomagale, pratile svoje suradnike u misiji. Takvo je sada stanje u misiji… Ali, kažem, bitno je da ljudi imaju taj oslonac, znali su gdje mogu doći, kome mogu pokucati na vrata i gdje mogu dobiti neku pomoć.

Pomoć ta nije samo materijalna – ako im imate dobar savjet dati ili možete se s njima, ako ništa drugo, onda moliti – a to je najbitnije.

Isto tako tu je i molitva koju očekujemo i primamo od svih onih koji nas prate, nas misionare naravno. I financijska pomoć. Ali bez Boga nemamo zapravo mogućnosti napredovati, niti možemo mi sami. Mi smo samo produžene ruke Božje i on preko nas može učiniti nemoguće ako mu se stavimo na raspolaganje. Bogu je sve moguće – i ono što mi smatramo nemogućim. Tako i mi živimo od Božje providnosti i ako stavimo sve u Božje ruke, onda se nemamo zašto brinuti jer u svakoj situaciji u kojoj se nađemo uvijek ćemo biti dobro. Ako smo otvoreni Bogu i Božjoj providnosti, onda ćemo imati to iskustvo osobnog Boga koji je uz nas, koji nas čuva – ništa nam se ne može uz njega dogoditi. A ono što nam se dogodi, može biti za naše dobro, za naše spasenje duše. Na taj način nekako mi kršćani trebamo gledati na te situacije u kojima se nađemo i možemo naći“, naglasila je s. Mirjam te u nastavku ispričala nedavni događaj.

„Spomenula sam kako se može doći do liječnika ako ćete platiti i evo, baš nedavno, došla je jedna obitelj, doveli su svoju bebu u bolnicu da je smjeste ondje jer je bila bolesna. No, nisu je primili jer nisu imali čime platiti. Otac je ostavio majku i bebu da čekaju, a on je otišao kod prijatelja tražiti, posuditi nešto novca kako bi mogao platiti. Međutim, otac se nije vratio uopće. Nije se vratio sutradan zato što ga je u povratku napala naoružana skupina i ubila. Onda je majka to doznala, jednostavno nije znala što više i u toj istoj noći i beba je umrla. U isto vrijeme se dogodila ova tragedija da ostane i bez djeteta i bez muža. Ovakve situacije uistinu ostavljaju ožiljke na duši, ali i netko kome je težak život, mora ići dalje. Bog će providjeti i proviđa, idemo dalje u toj vjeri da je Bog uvijek s nama“, uputila je ohrabrenje ova misionarka koja ne misli odustati od toga biti vrijedni instrument Božjeg milosrđa u najsiromašnijoj zemlji sjeverne hemisfere.