Ahdnama ima svoju povijesnu vrijednost, ali nije nikakva povelja o ljudskim pravima


Da se Ahdnamu ne može uspoređivati s modernim poveljama o ljudskim pravima jasno je svima razumnima i dobronamjernima

Piše: dr. fra Luka Marković

Zadnjih dana, kako se približava proslava godišnjice susreta fra Anđela Zvizdovića s osmanlijskim sultanom Mehmedom II., razvila se žučna polemika oko Ahdname. Istina, te je diskusije bilo i prije, ali ne u ovom obimu emocionalnoga naboja.

Nažalost, u toj polemici sve više do izražaja dolaze emocije, a manje razum. Dobro bi se bilo prisjetiti Freudova razmišljanja o odnosu razuma i osjetila. Naime, Freud je bio mišljenja da ljudsko stvorenje sliči jednom jahaču. Jahač je razum koji bi trebao kontrolirati kretanje, međutim vrlo se često događa da se konj otme kontroli i određuje pravac. Izgleda da se upravo to dogodilo u odnosu na Ahdnamu. Ima onih koji ju promatraju kao mentalitet podčinjavanja, vadeći ju iz povijesnih okvira, kao što ima i onih koji o njoj govore danas, u vrijeme velikih političkih previranja u Bosni i Hercegovini i pokušaja prevođenja žednih preko vode, kao o modernoj povelji o ljudskim pravima. Očito je da su razum i ona nužna kritička distanca i kod jednih i drugih izgubili kontrolu prepuštajući se osjećajima. Konj je počeo trčati, što bi rekao Freud, u pravcu koji ne odgovara niti jednoj strani u polemici. Profitirati može samo ona treća koja pokušava svim silama dokazati da su Osmanlije bili osloboditelji u BiH, ljudi multikulture i multireligioznosti. A da to doista nisu bili, pokazuju stotine strušenih kršćanskih crkava i samostana, protjerivanje kršćana i nametanje teških nameta na vjerskoj osnovi. Ali kako bi prosječan čitatelj dobio uvid u realnu vrijednost Ahdname pokušat ću protumačiti nekoliko stvari.

Vjernici „drugoga reda“

Kad je Muhamed na svojim trgovačkim putovanjima upoznao kršćane, među kojima su bili i pripadnici ponekih sekti, oduševio se njihovom vjerom, pogotovo jednoboštvom. Po povratku u Meku povukao se u tišinu i počeo intenzivnije razmišljati o vjeri. Toliko se oduševio onim što je saznao od kršćana da je počeo kritizirati politeizam kod arapskih plemena. Kad je zbog opasnosti da bude ubijen pobjegao u Medinu, susreo je tamo jake židovske i kršćanske zajednice. Pokušavao se prikazati, pored Mojsija i Isusa, trećim prorokom objavljenih religija. Ovi ga nisu prihvatili kao takvoga. Od toga trenutka počelo je sukobljavanje sa židovskom i kršćanskom zajednicom. To stanje napetosti ostalo je i kasnije kad se Muhamed kao pobjednik nad politeističkim arapskim plemenima vratio u Meku. Pa ipak jedno treba znati: židovi i kršćani za njega nikada nisu bili „nevjernici“ nego „vjernici“ drugoga reda. To je i bio razlogom da su morali plaćati određeni namet kako ne bi bili u pravima izjednačeni s „pravim vjernicima“, muslimanima. Iako je bilo progona židova i kršćana još za vrijeme Muhameda, oni su uživali povlašteni položaj u odnosu na politeiste.

Za razliku od židovskih i kršćanskih vjernika, koji su zasigurno bili diskriminirani u vrijeme svake vlasti političkoga islama (šerijatski zakon), od doba Muhameda pa do sultana Mehmeda II., politeisti u arapskim plemenima imali su samo jedan izbor, preći na islam ili se oprostiti od života. To je i bio razlogom da su u prvim stoljećima mnogi kršćani, iako su bili građani drugoga reda, pogotovo oni učeniji, igrali značajne uloge na ekonomskom, financijskom i znanstvenom području u arapskoj, islamskoj državi. Većinu prijevoda s grčkoga, pogotovo filozofskih spisa, učinili su kršćani, a ne Arapi. Arapi su u to vrijeme slabo poznavali grčki jezik. Toliko o položaju kršćana u islamskom svijetu.

Opčinjenost Osmanlijama

A sada ponovno o Ahdnami. Za pretpostaviti je da je fra Anđeo Zvizdović poznavao te odnose između islama i kršćanstva, u kojima su kršćani bili tolerirani kao građani drugoga reda, te da je upravo nošen tom idejom, kao i željom da spasi svoj katolički puk, istupio pred sultana Mehmeda II., koji se nije baš proslavio kao čovjek od riječi. Utoliko s povijesnoga stanovišta fra Anđeo je velika i zaslužna osoba. Uspio se izboriti za ostanak i opstanak katolika na prostoru BiH.

Postojale su dvoje mogućnosti: otići s narodom ili prihvatiti realno stanje koje su osvajači nametnuli, to jest šerijatski zakon. Da je odveo puk sa sobom, danas u BiH ne bi bilo katolika Hrvata, pa neupućeni ili zlonamjerni kritičari Ahdname ne bi imali o čemu zboriti. A da je to imalo učinka vidi se po tome da su katolici skoro 100 godina nakon dolaska Osmanlija bili većina u BiH.

Istina, ono što Kuran i islamska tradicija nisu dozvoljavali, prisilni prelazak kršćana na islam, učinili su osmanlijski osvajači drugim metodama, pritiskom, prevarama, devizom „kadija te tuži i sudi“, pljačkom samostana i kršćanskoga puka i prije svega ugnjetavanjem. To je s vremenom, kao i iseljavanje, bio razlog da su muslimani postali većina u BiH.

Ali da se AHDNAMU ne može uspoređivati s modernim poveljama o ljudskim pravima jasno je svima razumnima i dobronamjernima. Problem sigurno predstavlja pokušaj pojedinih krugova među Bošnjacima da se Osmanlije proglasi osloboditeljima BiH, čega često ima. Ta opčinjenost pojedinih Bošnjaka Osmanlijama ide tako daleko da se govori o tome kako su oni sa sobom donijeli pravo, pravedno političko uređenje u kojem su svi bili ravnopravni.

Ta ideja se protura u službi čiste građanske države, jedan čovjek jedan glas, što bi Bošnjacima s vremenom omogućilo potpunu dominaciju u BiH. A u što bi se ta dominacija izrodila teško je znati. Jedno je sigurno, ukoliko bi islamska opcija s vremenom pobijedila unutar bošnjačkoga korpusa, počelo bi se razmišljati i o islamskoj republici, o čemu sanja Erdogan, dobar prijatelj takvih. O tome bi trebali dobro razmisliti sekularni Bošnjaci, ali i poneki Hrvati poput Komšića. Jer tada bi puhali neki drugi vjetrovi. I za njih zasigurno ne bi bilo mjesta u strukturama vlasti.

Valja promatrati povijesni kontekst

Nažalost, neki od Bošnjaka zlorabe fra Anđela Zvizdovića i Ahdnamu, pa i poneke neoprezne fratre, prikazujući je kao povelju o savršenim ljudskim pravima.

Na kraju citirat ću za razumijevanje mojega stava o Ahdnami svoj odgovor u sarajevskom Oslobođenju jednom od onih kritičara Hrvata koji susretu fra Anđela Zvizdovića i Mehmeda II. pristupaju više emotivno nego razumno, ne shvaćajući okolnosti u kojima živimo:

„Svakako je zanimljiva primjedba Markešića, kako autor 'ne pokušava na pijedestal vrijednosti uzdignuti susret sultana Mehmeda II. i fra Anđela Zvizdovića'. Moram priznati da sam se slatko nasmijao čitajući i te retke, jer mi je postalo jasno odakle toliko animoziteta prema mojoj knjizi i toliko podvala. U knjizi govorim jasno o Ahdnami i napominjem da je djelomično odigrala pozitivnu ulogu u vrijeme dolaska Turaka u Bosnu i Hercegovinu. Ali jasno upućujem i na to da se Ahdnamu ne može svrstati među moderne povelje o ljudskim pravima, jer ona to nije bila. Ona je samo trebala garantirati preživljavanje kršćana kao drugorazrednih građana u islamskoj državi. Čitavo poglavlje u svojoj knjizi posvetio sam upravo životu kršćana u Bosni i Hercegovini za vrijeme vladavine šerijatskoga zakona, koji je Ahdnama uključivala, ukazujući i na to da su kršćani doista bili građani drugoga reda, potpuno obespravljeni.“

Što reći na kraju? Možda je u vrijeme ove sulude unutar hrvatske polemike u BiH dobro prisjetiti se riječi velikoga filozofa Blaisa Pascala koji kaže da srce ima često svoje razloge koje razum ne poznaje. Iako se držim najnovije preporuke znanosti da treba njegovati emocionalnu inteligenciju, što znači pokušati shvatiti i osjećaje drugih, teško mi je dokučiti motive te sulude unutar hrvatske polemike u kojoj vjerojatno uživa ona treća strana kojoj odgovara ona latinska „divide et impera“ (zavadi, pa vladaj). A Hrvati u BiH su ne samo na političkom nego i crkvenom polju jako razjedinjeni. Zar nam o tome ne govori iracionalni slučaj sukoba biskupa i fratara u Hercegovini? Bojim se da se ponešto od toga sukoba provlači i kroz ovu nepotrebnu i štetnu unutar hrvatsku polemiku.