Budućnost svijeta ne leži u profitu, nego u sposobnosti odricanja i jednostavnosti


Ono što često nedostaje današnjem čovjeku postmoderne jest sposobnost promišljanja o životu, hrabrost za promatranje stvari drugačije od nametnutog javnog mnijenja. Stvoren je osjećaj kako se čovjek ne treba truditi oko promjene stila života, te kako imaju peh oni koji se s time ne slažu.

Piše: Dr. fra Luka Marković

Čovjek je jedino stvorenje koje je obdareno razumom. I upravo ga taj dar i obvezuje na ozbiljan i racionalan odnos prema životu.

Već je filozof Epikur upozorio na nužnost promišljanja o onomu što nam je najvažnije za postizanje sretnoga života. U pismu Menoikeusu poziva sve ljude na promišljen i odgovoran odnos prema životu. Od toga, ukoliko se želi postići zadovoljan i sretan život, nije izuzet nitko, ni mlad čovjek, ali niti star. Zbog toga moraju o životu razmišljati obojica, misli Epikur: prvi kako bi shvaćajući ono dobro što je doživio, ostao mlad kad ostari, a drugi kako bi istodobno bio i pored starosti mlad i imao hrabrosti gledati u budućnost. Ljudi su, naime, dužni brinuti se oko svega što im donosi sreću „jer kad je tu, postigli smo sve, a kad nije tu, trebamo činiti sve da je imamo“.

Jedan od putova koji vodi u pravcu postizanja sretnoga i zadovoljnoga života jest kontroliranje naših želja.

Stalno  preispitivanje životnoga puta

Koliko Epikur, ali isto tako budistički i kršćanski poziv na odmjerenost u životu, ima pravo, pokazuje se najbolje danas u vrijeme bezbrojnih ponuda koje zapadnoga čovjeka često stavljaju u situaciju da se ne može razumski opredijeliti za ono što mu doista koristi. Bezbrojne ponude su upravo ono što danas dovodi do toga da se pojedinac ne snalazi.

Filozof Martin Seel govori u duhu te filozofsko-religijske tradicije kad u svojoj knjizi 111 vrlina, 111 poroka: Jedan filozofski pregled (111 Tugenden, 111 Lasten: Eine philosophische Revue) upozorava na to da je nužno kontinuirano preispitivanje životnoga puta. Pojedinac uvijek mora biti spreman na korekciju vlastita života. Ni jedan put ne ide samo pravocrtno, pa niti put vrlina. Upravo se može reći da je jedna od velikih vrlina imati snage vratiti se nekoliko koraka unatrag i krenuti pravim putem. A da bi do toga moglo doći, nužno je preispitivanje vlastita života.

Nažalost, tendencije narcisoidnosti su toliko zahvatile današnje potrošačko društvo u zapadnom svijetu, da se vlastiti stil života rijetko stavlja pod upitnik. Nedostaje hrabrost za sučeljavanje sa samim sobom, preispitivanje onoga što činimo i za čim čeznemo. Većina ljudi danas to čini tek kad bude kasno, kad izgube obitelj, zdravlje i prijatelje.

Put otuđenja pojedinca

Potrošačko zapadno društvo ne želi jakoga i racionalnoga pojedinca koji je sposoban promišljati o životu, nego ovisnika kojim može manipulirati u svaka doba.

Cijena takva odnosa prema životu jest sve veći broj asocijalnih beskućnika koji lutaju bogatim europskim metropolama u potrazi za trenutnim užitkom, koji na kraju biva sveden na život vuka samotnjaka kojega društvo samo tolerira.

Nažalost, može se reći da je naše zapadno društvo orijentirano samo na kapital i profit, te da na taj način potiče otuđenje pojedinca. Takav odnos društva prema pojedincu čini društvo nesposobnim istinski se brinuti za njega. Ta se briga uglavnom svodi na ekonomsku solidarnost s onima koji su izgubili životni kompas, koji kao beskućnici i ovisnici lutaju europskim metropolama.

Žalosno je kako se ne poduzima ništa da ti isti ovisnici pronađu pravi put u život, da se kroz pozitivan odgoj osposobe vratiti u normalan život. Slavljenje individualne slobode otišlo je tako daleko da se društvo ne osjeća odgovornim za promašaje pojedinca. Pri tome se zaboravlja da su ti promašaji često uvjetovani krivim odgojem društva i uvjerenjem kako sve ovisi o vanjskom čimbeniku, i kako se sreća može kupiti novcem.

Medijsko stvaranje potreba

Ono što često nedostaje današnjem čovjeku postmoderne jest sposobnost promišljanja o životu, hrabrost za promatranje stvari drugačije od nametnutog javnog mnijenja. Stvoren je osjećaj kako se čovjek ne treba truditi oko promjene stila života, te kako imaju peh oni koji se s time ne slažu.

Sve se vrti oko kapitala i profita. A novac, kako s pravom primjećuje filozof Richard Precht, dugoročno uništava sve vrijednosti „jer ne priznaje niti jednu drugu vrijednost osim sebe“. U društvu je nestao osjećaj za skromnost i jednostavnost.

Političari rado govore o tome kako je glavni problem sve veći broj ljudi na svijetu čime opravdavaju potrebu jače proizvodnje i ponude. Nasuprot njima misli filozof Hans Jonas da to i nije glavni problem. Daleko veći je problem medijsko stvaranje osjećaja da nam je uvijek potrebno nešto više i nešto novo. Stvara se osjećaj da su za život nužne stvari koje prije nisu bile potrebne, koje doista niti danas nisu nužne za zadovoljan i ispunjen život. Jonas upozorava na to da će čovječanstvo razoriti samo sebe, uništiti mogućnosti za život ukoliko se ne bude učilo skromnijem životu, ukoliko ne bude sposobno odreći se onoga što nije nužno za život. Također ukazuje na to da bi već danas život na zemlji bio gotovo nemoguć kad bi svi stanovnici svijeta željeli imati onaj nepotrebni luksuz na koji je naviknut zapadni čovjek. A luksuz zahtijeva kapital. A kad je riječ o kapitalu, zapadna politika ne poznaje etički orijentirano ponašanje.

Igre političke dvoličnosti

Koliko je danas ta politika, koja često govori o miru i globalnoj pravednosti, neodgovorna i dvolična, najbolje se pokazuje u natjecanju u prodaji oružja. Ta dvoličnost o kojoj je svojedobno progovorio psiholog Karl Gustav Jung je i danas na djelu. Naime, Jung je za vrijeme hladnog blokovskoga rata upozorio na to da se zapadnom svijetu u lice smije vlastita sjena iz komunističkih zemalja. Sve ono što komunisti rade bez srama, čini zapadna politika u rukavicama.

Ista stvar se događa i danas. Svi se utrkuju u trgovinskoj razmjeni sa Saudijskom Arabijom, i drugim despotskim i fundamentalističkim državama, bez obzira što je ta zemlja opasna izvoznica najekstremnijega islama koji je čitav islamski svijet unazadio nekoliko desetljeća. Mnoge ne smeta niti to da su ratovi za koje je velikim dijelom kriva i Saudijska Arabija (Irak, Sirija, Jemen) pokrenuli desetke milijuna ljudi na bijeg. Znatan dio tih ljudi dolazi u Europu. Pa i u tom samom prihvaćanju krije se vrhunska igra političke dvoličnosti. Humanizmom se često proglašava vrlo lukavo i taktično prihvaćanje izbjeglica, iako se iza toga krije potreba za radnom snagom.

Prema samouništenju čovjeka

O tome kakve bi to sve posljedice moglo imati za zapadni svijet, ne razmišlja previše politička elita opterećena profitom. Umjesto da se ozbiljno razmisli o novoj etici, na što upozorava filozof Hans Jonas, koja bi uključivala poziv na skromniji i odgovorniji život u kojem pojedinac ne bi bio pretvoren u robot-konzumenta, koji bi se uspio osloboditi umjetno stvorenih potreba, i dalje se govori o potrebi „neograničenog gospodarskog rasta“ koji sam po sebi traži također bezgranična konzumenta. Jonas upozorava da takvo stanje duha zapadnoga čovjeka potiskuje osjećaj za uravnoteženi život i svijest da sirovine nisu bezgranične. Vrijeme je, misli ovaj filozof, da se ponovno okrenemo kroćenju naših požuda.

Koliko Jonas ima pravo, najbolje se pokazuje u tome da je moralan život pojedinca svojedobno bio povezan s odricanjem i kroćenjem. Ukoliko ne dođe do obrata u ljudskom razmišljanju glede ispunjenja svih želja, na što upozorava i kršćanska etika, doći će do toga da će se društvo konzumiranja i kultura bezgraničnih želja međusobno poticati, i na taj način dovesti do samouništenja čovjeka, kako na fizičkom, tako i na psihičkom polju.

Tri točke nove etike

Kako bi se to izbjeglo, nužno je stvaranje osjećaja za vrijednost nove (stare) etike, one koju je moderno zapadno društvo potisnulo, a koja uključuje promišljanje o vlastitom životu i onomu što je za njega doista nužno.

Jonas navodi tri točke koje bi trebale biti temeljem te nove etike.

A to su: osposobljavanje čovjeka za skromnijim životom, život u skladu s prirodom, shvaćanje koju opasnu moć nosi sa sobom nekontrolirani tehnološki napredak, kao i buđenje svijesti kod pojedinca na globalnoj razini da je i previše postao ovisan o interesu politike profita.

Cilj te nove etike bio bi zamijeniti poroke današnjega vremena, koji se oslikavaju kroz bezgranične potrebe i želje koje više štete nego što koriste, vrlinama kao što su: zahvalnost, jednostavnost, poniznost i sposobnost odricanja.

S njegovim promišljanjem podudara se iskustvo Gisele Kaiser koja o tome govori u svojoj knjizi Novac ili život? Kako novac utječe na naše osjećaje i odnose (Geld oder Leben? Wie Geld unsere Gefühle und Beziehungen beeinflusst). Njezino životno iskustvo kaže da prosječan građanin koji posjeduje dovoljno za normalan život nije ništa manje sretan od milijunaša. Ta poruka je važna jer dolazi od zapažanja i promišljanja jedne vrlo bogate žene koja je na kraju shvatila da si čovjek ne mora ispuniti svaku želju da bi bio sretan.