Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Bila bi to krasna misao kad se iza toga ne bi u ovim kriznim vremenima krili vjerski fanatizam i teološka neobrazovanost.

Ustvari mnoge od tih izjava se mogu shvatiti kao prijetnja onima koji razmišljaju racionalnije i teološki dublje, pa i kao pritisak na oficijelnu Crkvu da ne donosi korisne odluke za sve vjernike, da ne djeluje u skladu s onim propisima koje zahtjeva struka. Istina u Bibliji se na mnogo mjesta govori o tome da čovjek treba imati pouzdanja u Boga, da je Bog s njim kad mu je najteže.

Najgore je biti sam i napušten

Jedna divna priča govori slikovito i dojmljivo na svoj način o tome. Čovjek se žali Bogu kako ga nije bilo kad mu je bilo najteže. Bog ga odvede na pješčanu obalu i pokaza mu otiske stopala na pijesku. Otisci su čas bili plitki, a čas duboki. „Vidiš te otiske stopala“. –reče mu Bog. „Da, vidim ih.“ –odgovori čovjek. „Oni plitki otisci su tvoji, a oni duboki su moji dok sam te nosio u teškim trenucima života.“ – reče Bog. 

I doista svatko je od nas doživio one trenutke u kojima se osjećao napuštenim i od samoga Boga. Ali onoga trenutka kad se duboko zamislio nad životom, morao je priznati da je Bog bio često s njim, iako ga nije primjećivao. Jer u suprotnom sam ne bi mogao izdržati teret života. To su oni duboki otisci Božjih stopala  na pijesku, kojih postanemo svjesni tek nakon dužega vremena kad dobro promislimo o životu. Divan je to osjećaj kad čovjek napokon shvati da nije sam, da u najtežim trenucima života postoji netko tko misli na njega.

Čovjek se lakše nosi s problemima kad zna da postoje i oni koji mu žele dobro, pa čak i tada kad mu ne mogu pomoći. Sama pomisao da čovjek nije sam i napušten je velika potpora u životu.

Biti sam i napušten, bez igdje ikoga, kako kaže naš veliki pjesnik Tin Ujević, je najgore što se čovjeku može dogoditi. Tada prestaje svaka nada i želja za životom. Ali tu je Bog, kaže nam Biblija i naše životno iskustvo. On je ona zadnja garancija da čovjek nije ostavljen sam. Pa i kad čovjek ne shvaća što se oko njega događa, kako kaže filozof Kierkegaard, postoji mogućnost povjerenja da postoji Bog i da se zanima za nas. Kad se sve sagleda, ona loša strana života, kao i ona dobra, ostaje čovjeku mogućnost da se odluči za povjerenje u Boga ili ne. Za mnoge ljude je vjera da Bog postoji i da nam želi dobro, pa i tada kad ne shvaćamo što se oko nas događa, put koji osmišljava život. To je ono što mnogi teolozi i filozofi nazivaju apsolutnim povjerenjem da nam Bog u konačnici, i kad se oko nas događaju loše stvari, želi dobro.

Pouzdanje u Boga

Jedno od važnijih pitanja moderne teologije i filozofije jest  pitanje osjećaja Božje odsutnosti za vrijeme patnje pravednika. Poznati židovski filozof Elie Wiesel to opisuje na jedan vrlo dojmljiv način. Zatočenik je nacističkoga logora. Nacisti vješaju ljude oko njega. Na red dolazi jedna zatočenik. Iz njegovih usta se čuje krik: „Bože gdje si sada?“ Wiesel govori dalje kako je u tom trenutku čuo iz dubine svoje duše glas koji govori: „Tu sam. I mene vješaju zajedno s tobom.“ Teolog Metz je u svojoj teologiji križa progovorio jasno o problemu patnje u svijetu.  Govori o tme da patnja nije prestala s Isusovim križem. Još uvijek je tu. Križ ju je samo osmislio, jer se pokazalo da Bog ipak u konačnom raspletu ima zadnju riječ. Križ i patnja nisu Božja volja nego često volja ljudskoga stvorenja koje jedno drugome tovari križ na leđa. Ali tu su i mnogobrojni križevi koje uzrok imaju u prirodnim katastrofama, u nejasnim stvarima. Oni ne mogu biti volja Isusovoga Boga, Onoga koji pati s Isusom na križu, koji pati s onom nacističkom žrtvom ili s tolikim nedužnim širom svijeta. U takvim trenucima ne preostaje čovjeku ništa drugo nego pouzdanje u Boga, da barem On zna zašto se nešto događa.

Danas čovječanstvo stoji pred velikim izazovom, pred pandemijom kojoj ne znamo kraja. Ljudi se pate, umiru, postavljaju tisuću pitanja na koje traže odgovore. Veliki je to izazov također za Crkvu i vjernike. Ponovno se pojavljuje kod pitanje: Bože, zašto?“ Najlakše je reći da je to Božja kazna. Jest najlakše, ali i najneodgovornije i najprimitivnije. Iako je odgovor čovjeku važan, u ovom trenutku je daleko najvažnije pitanje na koji način se to može zaustaviti i spasiti svijet. Dok se na jednoj strani pojavljuju mnogobrojne teorije urote, koje dovode do panike i mržnje, pojavljuju se na području religija, pa i kršćanstva oni koji misle da drže Boga u ruci, te da će sve riješiti pritiskom na njega. Ne razlikuju povjerenje u Boga od ucjene. Prave se hrabri i ne odustaju od tradicijskih običaja, kao što je primanje pričesti na ruku, jer oni navodno mogu prisiliti Boga da im se ne dogodi ništa. Rado citiraju biblijske tekstove o povjerenju u Boga, vadeći ih iz konteksta vremena i prostora. Bilo bi dobro da barem pročitaju poneko mjesto iz Biblije u kojem se jasno govori da čovjek ne smije iskušavati Boga. Kad Zlo nudi Isusu svu vlast svijeta da se baci s hrama, jer mu se ionako neće ništa dogoditi – anđeli će ga Božji dočekati - Isus odbija i veli kako ne treba iskušavati Boga, stavljati ga na probu (Luka, 4,9-12). Fanatici i polupismeni samozvani teolozi upravo čine to. Za njih je pričest na ruku svetogrđe, iako bi trebali znati da je to od Crkve već desetljećima dozvoljeno. Istina, pitanje je koliko je kler u pojedinim državama obrazovan i iskren u svom poslu, koliko želi prosvijećene vjernike. I dok se u mnogim europskim državama ne održavaju svete mise i izbjegava masovna liturgijska okupljanja, naši biskupi o tome tek razmišljaju. Jer ne daj Bože da ne bi povrijedili koju baku ili da ne mi morali demantirati sami sebe kad ljudi shvate da je pričest na ruku nešto sasvim normalno i crkveno dozvoljeno.

Prave odluke

Dok se u društvu zabranjuje svaka vrsta okupljanja, u crkvama se okuplja mnoštvo ljudi i otvara prostor, pogotovo preko pričesti na usta, za najlakši oblik masovne zaraze. Biblijski Bog, Isusov Bog želi život, a ne smrt. Rado se pozivamo na Isusa kad je govor o tome da se čovjek može moliti Bogu na svakom mjestu i u svako vrijeme. Ali kad treba spriječiti pandemiju i veliku smrtnost, reagiramo kasno. Bojimo se onoga što smo sami stvorili, a što prva vjera od nas ne očekuje. Neće propasti kršćanstvo, ako se ljudi nekoliko tjedana pomole Bogu kod kuće, ako u tišini u malim grupama mole u crkvama, ako u molitvi shvate DA NE TREBA STAVLJATI BOGA NA KUŠNJU I ŽIVOT NA KOCKU, NITI SVOJ VLASTITI,  NITI ONOGA DRUGOGA BRATA ILI SESTRE. Pravi vjernici očekuju prave odluke od klera, od Crkve. A oni umišljeni sveci ionako drže samo do sebe. Jer oni duboko vjeruju da imaju Boga u šaci. U biti oni o Bogu nikada i ne razmišljaju. Oni o njemu znaju sve. On je za njih malen, a ne onako silno veliki kako misli sveti Augustin kad kaže da o Bogu tek tada ne znamo ništa kad mislimo da o njemu znamo sve. Pripadam onima koji nisu opterećeni pojedinim liturgijskim sitnicama, ali imam silno strahopoštovanje pred Bogom, ONOM VELIČANSTVENOM LJEPOTOM kojA je stvorila ovaj nepregledni svemir, ovu krasnu planetu Zemlju i na njoj omogućila život stvorenju kao što je čovjek. Uostalom čovjek je jedino stvorenje koje zna da postoji Bog i koje mu je na tome zahvalno. Nažalost mi smo ljudi ponekad skloni slaviti samoga sebe, a ne Boga. Vrijeme je da se urazumimo i shvatimo stanje opasne pandemije ozbiljno. Vrijeme je da učinimo sve da se ona zaustavi. Jer Bog to od nas očekuje, i to ponajviše od onih koji se pozivaju na njega. Jer kako rekoh, biblijski Bog, Isusov Bog je Bog živih, a ne mrtvih. On želi život, a ne smrt.