Piše: dr. fra Luka Marković, OFM

Predsokratovci su odbacili grčke mitove po kojima bogovi s Olimpa određuju potpunu sudbinu svijeta i čovjeka, pokušavajući istodobno shvatiti ono što svijet drži iznutra na okupu. Bio je to ujedno i prvi pokušaj emancipacije od mitološke teologije koja je gradila svoj pogled na svijet izričito u odnosu na raspoloženje bogova o kojima je ovisila sudbina svijeta i pojedinca.

Odbacivanje mitološkoga

Stanje duha predsokratovske filozofije moglo bi se usporediti sa stanjem moderne filozofske misli. Jer i tada i danas postoje dva oprečna gledanja na nastanak i razvoj svijeta i čovjeka. Veliki broj predsokratovaca, i pored odbacivanja mitološke slike svijeta, bio je uvjeren da duhovno igra važnu ulogu u čitavom procesu materijalnog, kao što i danas ima podosta filozofa i znanstvenika koji su uvjereni da materija nije sve i da sve nije samo proizvod evolucijske slučajnosti. Utoliko bi se moglo reći za jedne i druge da su u sustavnoj demitologizaciji svijeta istodobno neizravno upozoravali i na otuđenost čovjeka od Boga. Jer svaka mitologija jest i udaljavanje od prave slike Boga. Najbolji primjer opasnosti od takva mitološkog, religijskog shvaćanja i danas pružaju nam islamski fundamentalisti.

Može se reći da želja za razumijevanjem svijeta kod starijih grčkih filozofa nije bezuvjetno vezana uz ateistički svjetonazor, nego je, prije svega, bila potaknuta pokušajem proširenja spoznajnih vidika izvan mitološkog. I danas bi bilo krivo ustvrditi da znanstvenici i filozofi a priori odbijaju svaki religijski pristup nastanku svijeta i čovjeka. Kod velikog dijela filozofa i znanstvenika uvijek je otvoren prostor i za duhovno, ono što se razumom ne može u potpunosti pojasniti. Mnogi od njih shvaćaju da religija nije samo stvar mitološkog, nego i one nutarnje potrebe čovjeka za onim što transcendira svaku spoznajnu mogućnost. Zato kritiku religije u antičkim vremenima kao i danas ne smijemo shvaćati kao zahtjev za njezinim odstranjenjem iz života, nego pokušajem racionalnijeg shvaćanja života u koji se Bog ne miješa u svakom trenutku.

Isključiti Boga nije moguće

Pokušaj potpunog isključenja Boga kao „osobe“ iz ljudskog života, što čine poneki znanstvenici i filozofi danas, nije u duhu filozofije, a ni moderne antropologije. Naime, vjera uvijek uključuje i osobni odnos vjernika prema Onomu pred kojim ima strahopoštovanje i nadu. Odvojiti život vjernika u potpunosti od Boga koji je zainteresiran za sudbinu čovjeka nije moguće. Jer vjera uvijek uključuje relaciju i osobnost. Bog koji bi u deističkom smislu bio potpuno otuđen svom stvorenju, nezainteresiran za njega, ne bi mogao ni bio predmetom vjere kakvu prakticiraju sve religije, pa čak i sam budizam. U tom kontekstu kaže filozof Volker Gerhard kako ni za Kanta, koji izričito odbija bilo koju mogućnost dokazivanja postojanja ili nepostojanja Boga, Bog nije za samo nezainteresirana kozmička sila. Iako Kant kritizira stare dokaze o Bogu, on ipak svoju filozofiju temelji na ideji jednog moralnog Stvoritelja svijeta koji stoji u relaciji prema ljudskom stvorenju u koje je usadio osjećaj za moralne zakone, a time i udario temelje ljudskom ponašanju. Utoliko Kantov Bog nije samo apstrakcija, nego Temelj na kojem počiva dobro ovoga svijeta, koji je neka vrsta velikog Svjetionika prema čijim se moralnim signalima ravna ljudsko stvorenje. Utoliko se Kantova kritika „našeg Boga“, kao i prigovori drugih filozofa i znanstvenika, nikada ne smiju shvatiti kao njihovo nijekanje Boga, nego kao pokušaj oslobođenja od onih mitoloških nakupina koje samo zamagljuju put prema onom istinskom, pročišćenom Bogu Biblije, Bogu koji poštuje ljudsku darovanu slobodu i tad kad mu ovaj okrene leđa, kad se umjesto za dobro odluči za zlo. Jer sloboda uključuje uvijek i mogućnost otuđenja, ali i odgovornost za učinjeno.

Kritika loših slika o Bogu

U tom se kontekstu može misliti da filozofska i znanstvena kritika religije, od predsokratovaca pa do danas, nije utemeljena na bezuvjetnom nijekanju Boga, nego na nijekanju onoga što često Bogu pripisujemo kako bismo ga učinili nama što bližim, pa i onim našim nedostatcima. Jer ljudska vjera jest uvijek i osobna, koja ponekad traži susret s Bogom i na kriv način. Stoga pravi vjernik, koji pokušava živjeti po nutarnjem glasu savjesti, onoj moralnoj navigaciji o kojoj govori Kant, ne treba imati strah od kritike „našeg Boga“, jer ta kritika redovito završava kritikom naše krivo usmjerene navigacije koja često od Boga vodi k bogovima. I moderni čovjek je sklon kumirima, pa čak i tada kad se kune da vjeruje u jednoga Boga Biblije. Kad se danas mnogi filozofi i znanstvenici distanciraju od „našeg Boga“, to ne znači da niječu Boga, nego da su rezervirani prema našoj slici o Bogu koja je često proizvod kulture i vremena. Koliko se istine krije u toj misli, govori ponajbolje židovski filozof Martin Buber kad kaže da bi o Bogu trebalo jedno vrijeme šutjeti, upravo zbog toga jer smo tu riječ i previše uprljali kroz našu ljudsku povijest.

Tek realizacijom Božje ljubavi, koja se u odnosu na stvoreno ponovno potvrdila po Kristu, moguće je dokidanje otuđenja, premošćivanje onog jaza koji je nastao udaljavanjem od Boga

Dovoljno je samo prisjetiti se što je sve u ime Boga učinjeno u vrijeme mnogobrojnih ratova, vjerskih ili političkih. Ili, dovoljno je samo baciti pogled na ono što danas čine islamski fundamentalisti. Zapravo, na Buberove bi se misli moglo nadodati i to da je naša slika o Bogu često slika o nama samima.

U kojeg Boga vjeruje čovjek?

To je danas sigurno djelomičnim razlogom sve veće ateizacije u zapadnoeuropskom društvu, ateizacije koja dobrim dijelom počiva i na činjenici da je Bog počesto zloporabljen za naše ljudske ciljeve. Utoliko je i danas vrlo aktualno pitanje: U kojeg Boga vjeruje čovjek? Onoga Isusova koji je, parafrazirajući Kanta, u čovjeka ugradio navigaciju za moralno ponašanje, ili u onoga koji ga vodi u suprotnom pravcu? Zato kritiku religija, pa i kršćanske, ne smijemo gledati samo kao bezuvjetno nijekanje Boga kao temelja svega postojećeg, nego, prije svega, kao pokušaj demitologizacije i odstranjenja onog što zamagljuje spoznaju o jednom dobrom Bogu, Isusovom Bogu. Ta kritika „našeg Boga“ od strane filozofa u biti se često i ne razlikuje od kritike pojedinih teologa koji uporno ukazuju na naše preveliko otuđenje od Boga Biblije, Boga koji je Otac svih, koji ne može biti samo moj prijatelj, koji drugoga u potpunosti isključuje.

Otuđenje

Iako sveti Pavao ne uporabljuje riječ otuđenje, on govori o njemu kad kaže da je čovjeku preko grijeha umro duh (usp. Ef 2,1). Onog trenutka kad se čovjek udaljio od Boga, došlo je istodobno i do loših odnosa među ljudima. Umjesto Božje ljubavi svijetom je zavladao grijeh. A kao posljedica toga jest svijet koji je postao „dolinom suza“. Kad Karl Marx (Das Elend der Philosophie) govori o mizernom ljudskom stanju u svijetu kapitala, o otuđenju čovjeka od onoga što bi trebao biti, slobodno i kreativno stvorenje, onda su tu prepoznatljivi i elementi i stoljetne teološke kritike stanja svijeta, onog stanja koje je posljedica otuđenja čovjeka od Boga. U Bibliji se često govori o ljudskom životu u egzilu, o udaljenosti od Boga. Teolog Paul Tillich piše u tom kontekstu o ljudskom otuđenju od Boga, a time i od samoga sebe i drugih ljudi. A rezultat toga jesu ratovi, mržnja, razaranja, teror, mučenja i mnoge druge destruktivne stvari. Otuđenjem od Boga, od duha Božje ljubavi, postao je čovjek sam sebi i drugomu zaprekom na putu realizacije onoga što bi mogao biti. O tomu se govori naveliko već i u Starom zavjetu preko proroka koji uvijek iznova pozivaju na dokidanja stanja otuđenja. Proroci se pojavljuju uvijek u onim vremenima kad se Izrael udalji od Jahve, kad ne slijedi onu od Boga ugrađenu navigaciju. Na to misli i filozof Buber kad govori o blaćenju riječi Bog. A na to na svoj način slikovito i vrlo jezgrovito upozorava i priča o izgonu Adama i Eve iz raja, priča koja upućuje na to da je čovjek iz vlastite slobode krenuo na put otuđenja, i to zato što je htio više nego mu treba. Teolog Josef Sudbrack upućuje na to kako je Biblija puna slika mizerna stanja ljudskog stvorenja koje se otuđilo od Boga. U taj stil razmišljanja može se dobro uklopiti slika otuđena čovjeka u Platonovo naučavanje po kojem je čovjek samo sjena prave stvarnosti. Sudbrack interpretira tu ideju upućujući na filozofa Eckharta, tako što tvrdi da se čovjek udaljuje od sebe to više, što više polazi samo od samoga sebe, od svog interesa. Izlaz leži u većem osloncu na Boga. U tom kontekstu bi se mogao čak razumjeti i Kantov zahtjev da bi se pojedinac trebao više oslanjati na moralni zakon (Božju navigaciju) u sebi.

Udaljavanje od rajskog stanja

Potvrdu za te i slične misli nalazimo upravo danas i u svijetu postmoderne u kojem je čovjek i previše upućen na sebe, pa ipak nezadovoljan svojim stanjem. To ukazuje upravo na to da je Marxov zahtjev za oslobođenjem ljudskog stvorenja iz ekonomske bijede nepotpun jer u pojam otuđenja ne uključuje i više od toga, ono duhovno. Čovjek nije pogođen samo ekonomskim otuđenjem, nego i puno većim, onim koje ga odvodi od njegove prave stvarnosti, kojega pušta spoznavati samo sjenu onog što bi mogao biti (Platon). Utoliko bi se, s pogledom na iskustvo Biblije, moglo reći da se kod čovjeka ne radi samo o ekonomskom, sociološkom i psihološkom otuđenju, nego i o onom puno dubljem, onom koje ga odvodi od njega samoga. Iako H. Marcuse u kritici ljudske otuđenosti, kad upozorava na opasnost samouništenja kroz tehnološke mogućnosti, ne misli na otuđenje u pravom religijskom smislu, ono se podudara s mnogim proročkim, biblijskim upozorenjima, kako bi čovjek mogao uništiti samoga sebe zbog sve većeg udaljavanja od onog rajskog stanja. Sudbrack misli kako površinski gledano i nema prevelike razlike u pojmu otuđenja između marksističkog i kršćanskog pogleda. Jer i jedan i drugi govore o „dolini suza“ u kojoj grca ljudska kreatura, otuđena od onoga što bi mogla biti. Koliko u dubini ipak pojam kršćanskog otuđenja ima dublju poruku, pokazuje se najbolje u pokušajima dokidanja otuđenja u marksističkom, komunističkom sustavu, koje je u potpunosti propalo jer su se, istina, promijenili odnosi glede vlasti, ali ne i ljudski odnos prema sebi i drugima; jer je i čovjek komunizma i socijalizma ostao previše svoj; jer se premalo oslanjao na onaj moralni navigacijski sustav o kojem govori Kant.

Kršćanski odgovor

Utoliko se može reći da imaju pravo svi pesimisti koji upućuju na preveliki rizik tehnologije u rukama otuđena čovjeka, čovjeka koji još uvijek nije prestao previše voljeti samo sebe. Utoliko se tehnologiju danas može promatrati kao zmiju moderna vremena koja uvijek iznova stavlja čovjeka pred izazove novih otuđenja. Sudbrack upravo na tom području vidi razliku između znanstvenog i kršćanskog shvaćanja nadilaženja otuđenja. To da otuđenost čovjeka u svijetu preko boljih ekonomskih odnosa, većim mogućnostima, sve jačim utjecajem tehnologije, ne samo da nije prestala, nego je, štoviše, postala jačom, upućuje na njezin dublji smisao. Kršćanska teologija koja u Isusovoj smrti na križu vidi mogućnost izmirenja otuđena ljudskog stvorenja s Bogom, ne govori o završenom procesu, nego o tome da je put za čovjeka ponovno otvoren. Zato o čovjeku ovisi daljnji razvoj situacije. Proces izmirenja, dokidanja otuđenja traje još uvijek. On nije završen čin, nego mogućnost koja mora biti u slobodi realizirana. Kod nje nema prisile. Odluka uvijek leži kod pojedinca. Bog je po Isusu napravio svoj prvi korak, na redu je ljudsko stvorenje. U 1. Petrovoj (1,9) govori se o obnovi, spasenju, promjeni duha. Pojedinac mora biti otvoren za izmirenje i dopustiti da mu ljubav bude temelj odnosa. Tek realizacijom Božje ljubavi, koja se u odnosu na stvoreno ponovno potvrdila po Kristu, moguće je dokidanje otuđenja, premošćivanje onog jaza koji je nastao udaljavanjem od Boga. Realizacijom toga vratio bi se čovjek bliži onom stanju koje mu je dano kao mogućnost (usp. Fil 3,21). U takvom stanju dominacije ljubavi prestala bi i opasnost od zloporabe tehnike za destruktivne ciljeve, jer se čovjek u tom stanju ne bi mogao odlučiti za zlo. Nažalost, ljudsko stvorenje je daleko od onog stanja koje promatramo kao njegovu mogućnost. Utoliko je nužnije upozoravanje na činjenicu da svaki napredak može biti blagoslov, ali i kraj. U tom kontekstu moglo bi se, teološki gledano, reći da je čežnja za realizacijom Božje ljubavi uvijek i čežnja za ostvarenjem utopijske ideje raja na zemlji. Ali važi i obratno. Onaj tko ide za ostvarenjem raja na zemlji, realizacijom ljubavi u međuljudskim odnosima, pa i kad nije praktični vjernik, radi na dokidanju otuđenja čovjeka od Boga, njegovu izlasku iz egzila i „doline suza“.