Je li na pomolu veliki unutarislamski rat?


Unutarislamski dijalog, dijalog između sunita i šijita, danas je nužniji od dijaloga muslimana s kršćanima jer će bez njega doći do eksplozije zla koju nitko neće moći zaustaviti.

Piše: dr. fra Luka Marković

Pred upad Amerikanaca u Irak zamolili su me novinari zagrebačkog Vjesnika za intervju. Pod utjecajem moje knjige o odnosu arapsko-islamske civilizacije i zapadnog svijeta (Polemika ili dijalog s islamom), želio je dotični novinar čuti moje razmišljanje o nadolazećim problemima. Među ostalim, rekao sam tada da će Amerikanci lako ući u Irak, ali da će teško časno iz njega izići. Iako su vojno izišli, oni su još uvijek tamo prisutni. Jer su iza sebe ostavili mnoštvo mrtvih, razorenu zemlju, kaotično stanje i još snažniju mržnju između sunita i šijita. Naime, Irak je jedina arapska zemlja s većinskim šijitskim pučanstvom. Rušenjem sunitskog diktatora Saddama Husseina omogućila je Amerika većinskim iračkim šijitima da preuzmu vlast, što će kasnije rezultirati pobunom, u Saddamovo vrijeme privilegiranog, sunitskog pučanstva, a kasnije i do njihove djelomične suradnje s islamskim teroristima (IDIL).

Svijet islama

Nekoliko godina nakon američkog upada u Irak pročitao sam negdje kako američke tajne službe uopće nisu znale da Saddam vlada u Iraku sa svojih oko 30% sunita nad većinskim šijitima (oko 60%). Zapravo to američku politiku i nije zanimalo jer je sve krojila prema shvaćanjima zapadnog sekulariziranog svijeta u kojem religije više ne igraju značajnu političku ulogu. Nažalost, u islamskom svijetu stanje je nešto drugačije. U tom svijetu, u koji je prosvjetiteljstvo jedva zakoračilo, sve se vrti oko religije. Islam dominira i Sirijom u kojoj je struktura pučanstva nešto drugačija nego u Iraku. Tamo Bašar al-Asad vlada pomoću svojih 12% alavita (šijitska grupacija) nad oko 70% sunita. Ustanak protiv Asada nije bila samo pobuna protiv diktatora, nego i protiv alavitske vladavine. Onaj tko je bezrezervno podržavao sunitske pobunjenike protiv Asada morao je znati da će se alaviti i kršćani (pred početak sukoba oko 10%, a još 1920. oko 20% ukupnog broja pučanstva), koji se boje sunitskog ekstremizma i njihove osvete, boriti na Bašarovoj strani jer im u suprotnom slučaju prijeti ista, ako ne i gora sudbina od one koja je pogodila iračke sunite padom Saddama.

Da je SAD i tu napravio pogrešku, pokazalo se ponajbolje u tome što su se mnoge sunitske grupacije koje su oni naoružali pridružile IDIL-u. Mržnja prema Asadu i njegovim alavitima veća je od vjerske distance u odnosu na islamske ekstremiste. Koliko god se umjereni suniti u Siriji razlikovali po pristupu islamu od islamskih ekstremista, IDIL-a i al-Qaide, svima je jedno zajedničko, a to je želja za rušenjem Asada i dugotrajne alavitske vladavine.

Preslika nekadašnjeg sukoba katolika i protestanata

Situacija u Jemenu, o kojoj se malo govori – jer to nije interes zapadne politike – nije ništa drugačija. I tamo se odvija krvavi sukob između donedavno ugnjetavanih manjinskih šijitskih grupacija koje su preuzele vlast u državi, i do tada vladajućih sunita koji su ih diskriminirali.

Amerika i zapadni saveznici šute na neviđeni teror Saudijske Arabije i njezinih saveznika u Jemenu gdje bombardiranje razara gradove i infrastrukturu, ubijajući mnogobrojne šijitske civile. Preuzmu li suniti u Jemenu ponovno vlast, krenut će milijuni šijita u izbjeglištvo prema Iranu ili Europi.

Islamski svijet proživljava danas one iste porođajne bolove koje je proživljavalo kršćanstvo u srednjem vijeku kad je vjerska ideologija bila važnija od čovjeka, kad je širenje kršćanstva bilo važnije od slobode i prosvjećenja. Suniti i šijiti bi danas morali naučiti nešto od kršćanskih pogrešaka.

Sličan scenarij bi se dogodio i u slučaju pada Bašara al-Asada gdje bi nekoliko milijuna alavita i kršćana bilo prisiljeno na bijeg ukoliko žele sačuvati goli život, bez obzira na to koja bi sunitska grupacija zavladala.

U Tunisu gdje nema značajne šijitske manjine, iako su teroristi poprilično prisutni, nema sukoba velikih razmjera.

Saudijska Arabija (suniti) i Iran (šijiti) prisutni su u sukobima u ovim trima spomenutim zemljama.

Trenutno stanje u svijetu islama ne ohrabruje, pogotovo ako se uzme u obzir i sustavno zlostavljanje šijita u Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Emiratima, Kataru i Bahrainu, ali i zapostavljanje sunita u Iraku te najnovija prepucavanja oko Katara. Sve upućuje na to da bi se islamski svijet mogao strovaliti u dugotrajni rat između sunita i šijita, po uzoru na nekadašnji Tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata (Katolička liga protiv Protestantske unije). U izravnom sukobu Saudijske Arabije i Irana islamski svijet bio bi potpuno svrstan. U tom pravcu idu i neke izjave državnika Pakistana i Turske kako će u slučaju takvog sukoba priteći u pomoć sunitskoj braći. Na drugoj strani takav sukob bi eskalirao u Libanonu gdje žive kršćani, suniti i šijiti, a prenio bi se i na one arapske državice u kojima živi značajna šijitska manjina.

Praskozorje velikoga sukoba?

Sunitsko-šijitski rat (Saudijska Arabija protiv Irana) bio bi s nesagledivim posljedicama po tamošnje muslimane, ali i svijet u cjelini. Naime, takav bi sukob pokrenuo masovni bijeg šijitske manjine iz većinski sunitskih država, kao i ostatak kršćana iz islamskog sunitskog svijeta. U tom slučaju Europa bi se suočila s milijunima novih izbjeglica. A ukoliko bi se stanje u Egiptu pogoršalo i dovelo do pada vojne vlasti, krenulo bi u izbjeglištvo pred razjarenim ekstremnim sunitima (Muslimanska braća) i desetak milijuna egipatskih kršćana. Kako stvari trenutno stoje, teško je vjerovati da će opasni sukob između sunita i šijita biti moguće spriječiti. Taj bi opasni unutarislamski rat, ionako siromašni i neprosvijećeni puk, bacio nekoliko desetljeća unatrag, a s njim globalno gledano i čitav svijet. Jer ovisnost o nafti i plinu s tih područja od prevelike je važnosti za svjetsku ekonomiju.

karikatura, emaze

Ideologija iznad ljudi

I umjesto da se ozbiljno pozabave uzrocima nemira na tom području, zapadni svijet se jednostavno svrstava na sunitsku stranu koja je zasigurno trenutno daleko opasnija po mir u svijetu nego šijiti.

Iran, bez obzira na diktaturu mula, nije veliki izvoznik islamske ideologije koliko Saudijska Arabija, Katar i Emirati koji diljem svijeta ulažu milijarde dolara u vjersku infrastrukturu, bez ikakva osjećaja za mizerno stanje muslimana u siromašnim zemljama. Zar su bogati Arapi trebali utrošiti desetak milijuna u gradnju džamije u Rijeci kad je mnogo manja mogla biti dovoljna? Zar ne bi bilo bolje da je novac utrošen za ekonomsku infrastrukturu u nekoj siromašnoj arapskoj zemlji? Cinična ponuda Saudijske Arabije Njemačkoj da za pridošle izbjeglice izgradi 200 džamija, za koje ne čini ništa, govori puno o stanju duha u tom svijetu. Za njih patnja izbjeglica ne znači ništa. Važno je da se islam širi. Čovjek je, pa i onaj muslimanski, manje važan od širenja islamske ideologije. Kad bi bilo drugačije, onda izbjeglice, uglavnom suniti, ne bi bježale u Europu, nego bi odlazili u bogate arapske države. Ali ove ih očito ne žele. Vjerski fanatizam u tim državama i želja za širenjem islama jači su od empatije prema braći i sestrama sunitske vjerske orijentacije.

Nužnost unutarislamskog dijaloga

Islamski svijet proživljava danas one iste porođajne bolove koje je proživljavalo kršćanstvo u srednjem vijeku kad je vjerska ideologija bila važnija od čovjeka, kad je širenje kršćanstva bilo važnije od slobode i prosvjećenja. Suniti i šijiti bi danas morali naučiti nešto od kršćanskih pogrešaka. Umjesto islamskog zanosa u središte bi morali staviti dobro čovjeka muslimana, ali i onog druge vjere i drugačijeg pogleda na život, njegovo pravo na prosvjećenje i život u slobodi. U suprotnome proći će onaj isti, a možda i gori, križni put koji je prošlo kršćanstvo dajući prednost širenju vjerske ideologije pred čovjekom. A da ne bi došlo do toga, nužne su, prije svega, socijalne reforme koje bi oduzele nagomilano bogatstvo u rukama pojedinih šeika koji podupiru širenje islama, dok istodobno žive u nezapamćenom luksuzu i protiv svih islamskih propisa, na što upućuje i nedavna smrt predoziranog šeika iz Saudijske Arabije. Reforme s više pravednosti ujedno su i preduvjet za jače prosvjećenje pučanstva, a time i njegov racionalniji pristup islamu, oslobođen stoljetnih mitoloških zabluda. Prosvijećeni arapsko-islamski svijet, svijet u kojem islam ne bi igrao važnu ulogu u svakoj pori društvenog života, izgradio bi više osjećaja za dijalog unutar islama, za ekumenizam kakav su s vremenom izgradili međusobno katolici i protestanti. Unutarislamski dijalog, dijalog između sunita i šijita, danas je nužniji od dijaloga muslimana s kršćanima jer će bez njega doći do eksplozije zla koju nitko neće moći zaustaviti. Normaliziranje odnosa između sunita i šijita bit će moguće samo ukoliko islam u dogledno vrijeme uspije stvoriti kod pojedinca socijalnu i etičku odgovornost za sebe i druge. A ona nije prvotno urođena, nego dobrim dijelom naučena, produkt društva u kojem živi. I suniti i šijiti moraju učiti shvatiti da je i vjerska transformacija nužnost ovog svijeta. Na kraju i sam Bog u ljudskim očima doživljava transformaciju sa svakim iskorakom iz neprosvijećenosti. Istina, Bog se ne mijenja u sebi, ali se mijenja naša slika o Njemu.

U okrilju Boga milosrđa

Transformacija srednjovjekovnog, strogog kršćanskog Boga u Isusova Boga milosrđa koji voli svakog čovjeka bez obzira na njegovu vjersku pripadnost, mogla bi biti od velike koristi i za muslimanski svijet. Jer Bog milosrđa, o čemu često govori i sam Kur'an, ne može ni od koga tražiti da se zbog svoje slike o Njemu bori protiv onih koji ga drugačije vide. Nažalost, većinski svijet islama je daleko od prosvijećenog pristupa Kur'anu i Bogu, daleko je od unutarislamskog ekumenizma. Zato je teško vjerovati da će se uspjeti izbjeći globalni sukob sunita i šijita. Jer je uvijek lakše – tako nam je pokazala naša kršćanska povijest – biti protiv onoga koji drugačije misli i shvaća, nego protiv vlastite zablude da smo u posjedu pune istine. Preostaje samo nada da će se u svijetu islama u dogledno vrijeme dogoditi čudo, iskorak od emotivnog k racionalnom pristupu religiji.