Kakve veze ima euforično pomirenje Hrvata i Srba s "Darom iz Jasenovca"?


Da je Srbima, pogotovo onima preko Drine doista stalo do konačnoga izmirenja između dva naroda, po uzoru na Nijemce i Francuze, ne bi došlo do snimanja filma Dara iz Jasenovca, barem ne takvoga koji crno-bijelo prikazuje Hrvate kao ubojice, a Srbe kao žrtve.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Prije nekoliko tjedana napisao sam u jednom objavljenom eseju kako svijet nije toliko lud da bio uvrstio srpski politički i propagandističko-nacionalistički kič Dara iz Jasenovca među moguće dobitnike Oscara. Kritike koje film doživljava u stranim medijima, pogotovo u Americi, pokazuju da sam imao pravo.

Laži srpske politike postale su mitovi

Psiholozi kažu da je za osobu opasno ono stanje psihičkoga poremećaja u kojem ona, lažući drugima, s vremenom i sama povjeruje u to da je njezina laž istina. Takva osoba nije više u stanju razlikovati fikciju od onoga što se doista dogodilo.

Sa strane srpske politike u zadnjih je stotinjak godina izrečeno toliko laži o drugim narodima da niti sami više ne znaju što je doista istina. Kako danas drugačije shvatiti tolike silne televizijske emisije u kojima se razgovara o zločinima Hrvata, Albanaca i Bošnjaka protiv nedužnoga srpskoga naroda, dok se vlastite zločine smatra obranom iz nužde, čak i znakom plemenitosti prema vlastitom narodu?

Laž srpske politike se u međuvremenu pretvorila u mit koji postaje opasnim putokazom srpskoga društva, pa i ovoga današnjega. Političke i intelektualne elite Srbije i Srba na prostoru bivše države koje su, nažalost, znatnim dijelom dobile podršku naroda, ne prestaju sa zavaravanjem tog istoga naroda. Umjesto da mu otvore oči za silne zločine koji su počinjeni u ime srpskog šizofrenoga pristupa povijesnoj istini, srpska politička i ideološka mašinerija pokušava opravdati vlastite zločine nad drugima, pa čak i one kao što su grozna četnička divljanja u Vukovaru i Srebrenici.

Istina, među tim brojnim plagijatorima povijesti ima doista puno šizofrenih koji ne znaju više što je istina. U suprotnom nemoguće je pričati takve bedastoće o drugim narodima kakve se danas čuju u srpskim medijima.

Daleko od političke katarze

Nakon što je propao ideološki pokušaj ocrnjivanja Hrvata u svijetu filmom Dara iz Jasenovca u kojem se sve odvija u crno-bijeloj ideološkoj tehnici, gdje nema pozitivnih Hrvata i negativnih Srba, već se čuje priča o nužnosti snimanja filma o nekoj srpskoj mučenici s Kosova. Izgleda da su za srpske ideologe zločini Srba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu bili samo propaganda neprijatelja.

Znatan dio Nijemaca mogao se svojevremeno pravdati time da nije znao za nacističke zločine, ali Srbi to danas ne mogu u odnosu na Vukovar, Srebrenicu i Kosovo. Ako nema dovoljno snimljenoga materijala o zločinima koje su četnici, ustaše, partizani i muslimanske postrojbe počinili u Drugom svjetskom ratu, ima dovoljno materijala o onima koje su u agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH počinili četnici i JNA. Umjesto Dare iz Jasenovca bilo bi puno bolje da su se za dobrobit vlastitoga naroda suočili sa spomenutim srpskim zločinima, pa i onima kroz povijest, te na taj način doprinijeli prosvjećenja vlastitoga naroda. Došlo bi možda do političke katarze da su, recimo, snimili filmove o četničkom silovanju neke Antonije iz Vukovara ili Fatime iz Srebrenice. U tom slučaju intelektualni i moralni patuljci poput Save Štrpca, koji se kontinuirano pojavljuje u medijima sa svojim lažima o Hrvatima, imali bi priliku shvatiti da obrana Hrvatske od srpske agresije nije bila nastavak NDH, nego herojska borba jednoga naroda za slobodu.

Nastavak zaluđivanja vlastitoga naroda

Nažalost, to se nije dogodilo. Srpska politika nastavlja i dalje s izluđivanjem i zaluđivanjem vlastitoga naroda. Nažalost, upravo kad čovjek pomisli da bi moglo doći do katarze srpskoga naroda, počinje sve iznova. Umjesto da svoj narod izvedu na pravi put koji vodi prema Europskoj uniji, srpski politički ideolozi čine sve da ga odvedu u provaliju, kao što je to uradio onaj slijepi vožd iz Domanovićeva romana. Očito je da je laž izgovorena tisuću puta postala za mnoge Srbe istinom.

Upravo ta upornost da se tuđe zločine preuveliča, a vlastite promatra kao herojski čin, poziva na oprez one naivne političare u Hrvata koji vjeruju da se sa Srbima može lako postići izmirenje i napraviti iskorak u pravcu dugotrajnoga mira kakvog su međusobno uspjeli postići Nijemci, Poljaci i Francuzi. Toga neće biti sve dok većina srpskih političara i ideologa ne shvati da je Srbija sa svojim imperijalističkom politikom bila i ostala najveća opasnost po mir na Balkanu. Problem pojačava i činjenica da srpska manjina u susjednima zemljama prešutno odobrava sve ono što velikosrpski ideolozi sanjaju u Beogradu. Tako je bilo za Karađorđevića, Rankovića, Miloševića, pa i danas za vrijeme Vučića. Vremena prolaze, svijet se mijenja, samo srpska politika ostaje ista.

Naivnosti hrvatskih političara nema kraja

Iako sam negdje prije godinu dana, nakon stvaranja koalicije između Plenkovića i Pupovca, u jednom tekstu bio vrlo skeptičan, upravo zbog te bolesne opsjednutosti srpske politike uvjerenjem kako su Srbi uvijek bili žrtve, povjerovao sam s vremenom da bi se mogao napokon dogoditi neki pozitivni pomak u odnosima hrvatskoga i srpskoga naroda.

Danas mi je jasno da naivnosti hrvatskih političara nema kraja. Da je Srbima, pogotovo onima preko Drine doista stalo do konačnoga izmirenja između dva naroda, po uzoru na Nijemce i Francuze, ne bi došlo do snimanja filma Dara iz Jasenovca, barem ne takvoga koji prikazuje Hrvate kao ubojice, a Srbe kao žrtve. Jasenovac je postojao. I bez obzira što je nastao pod pritiskom Hitlerove ideologije, što je broj žrtava neusporedivo manji nego ga Srbi u svojoj propagandi šire, ne može ga se ničim opravdati. Ne može ga se opravdati čak niti tim da su Srbi ponizili hrvatski narod u prvoj Jugoslaviji oduzimajući mu ona prava koja su kod političkih dogovora obećana, pa čak niti tim što su barbarski ubili u Skupštini hrvatske poslanike. Isto tako ne bi se mogla opravdati niti bilo kakva revanšistička politika Hrvata zbog četničkih orgijana nad civilima u Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske i BiH. Rat je završen. I bez obzira koliko bio grozan potrebno je poraditi na boljim hrvatsko-srpskim odnosima. Nažalost, do toga neće zadugo doći, iako u to očito neki vjeruju. S obzirom na pokušaj ocrnjivanja hrvatskoga naroda u svijetu, može se pretpostaviti da je Vučiću trebala neka vrsta izmirenja u Hrvatskoj kako bi se spomenuti film bolje prodao pred međunarodnom zajednicom.

Unatoč tomu treba raditi i dalje na izmirenju između hrvatskoga i srpskoga naroda, ali širom otvorenih očiju. U suprotnom moglo bi se dogoditi da nakon razočaranja netko od budućih hrvatskih političara bude prisiljen reći kako su Hrvati opet pojurili prema Beogradu kao guske u maglu. I u politici bi moralo važiti pravilo da je bolje spriječiti nego liječiti. Jer za naivnim ulaskom u prvu i drugu Jugoslaviju platio je hrvatski narod visoku cijenu. Kako drugačije shvatiti da su danas u Hrvatskoj najgrlatiji oni među Srbima i Hrvatima koji je nisu htjeli? Štoviše oni niti danas ne kriju da im nedostaje Jugoslavija. Kako shvatit da se toliko hvali Porfirija koji pjevuši četničke pjesme i više oplakuje Đorđa Balaševića nego Kiću Slabinca ili Olivera Dragojevića? „Nešto je trulo u toj zemlji Danskoj“, a Hrvati to ne primjećuju.