uto, 17. studenoga 2026. 08:54
Za razliku od kršćana u bivšim komunističkim zemljama, u kapitalističkim slabi odnos prema tradicionalnom kršćanstvu, a i dalje jača prema humanitarnom. I jedno i drugo su važni: tradicija, jer bez nje slabi institucionalno kršćanstvo, a humanizam, jer bez njega nema prave vjere.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Jedan od najpoznatijih svjetskih sociologa Max Weber pojašnjava vezu između kapitalizma i protestantizma u djelu Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus (Protestantska etika i duh kapitalizma), osvrćući se posebno na duh kalvinizma unutar protestantizma. Dok srednjovjekovno katoličanstvo stavlja naglasak na milosrđe, dijeljenje milostinje siromašnima, jer je to najbolji put za postizanje vječnog života, kalvinizam govori izričito o tome da je pojedinac dužan iskoristiti darove koje mu je Bog dao, čak i na materijalnom području. Evanđelje koje kazuje o iskorištenim i neiskorištenim talentima, o tome kako Bog želi da čovjek bude aktivan a ne pasivan u životu, potaknulo je mnoge protestantske vjernike na rad i zgrtanje kapitala. Po Weberu time je otvoren put za kapitalizam.
Solidarnost s „manje uspješnima“
To stjecanje bogatstva kalvinistima nije služilo za hedonistički način života, uživanju u svemu mogućem – kakav imamo u modernom kapitalizmu sekularnog svijeta – nego dijeljenju s drugima, manje uspješnim. To se nije očitovalo u davanju milostinje siromašnima, nego u osnivanju sirotišta, staračkih domova, škola, radionica i drugih društveno korisnih ustanova.
Kasnije se ta ideja znatnim dijelom ukorijenila i u zapadnim katoličkim krugovima. U tom kontekstu treba promatrati i solidarnost protestantskih i katoličkih zajednica sa siromašnima u svijetu. Iako kršćanstvo u Njemačkoj proživljava tradicionalnu krizu, solidarnost s „manje uspješnima“ u svijetu nije zanemarena. Na to upućuje sustavna materijalna pomoć siromašnim kršćanskim zajednicama širom svijeta.
I tradicija i humanizam
Za razliku od kršćana u bivšim komunističkim zemljama – što se odnosi i na Hrvate koji nakon stjecanja slobode stavljaju naglasak na oživljavanje vjerske tradicije – u kapitalističkim zemljama slabi odnos prema tradicionalnom kršćanstvu, a i dalje jača prema humanitarnom. I jedno i drugo su važni: tradicija, jer bez nje slabi institucionalno kršćanstvo, a humanizam, jer bez njega nema prave vjere. Sveti Pavao, koji je jedan od najzaslužnijih širitelja kršćanstva, stvaranja kršćanskih zajednica, utemeljenja tradicije, kaže također da je ljubav jača i od same vjere. O tome bi trebali razmisliti oni hrvatski klerici koji tako rado govore o „trulom Zapadu“, pri čemu se misli i na urušavanje kršćanske tradicije, ali i oni u zapadnim zemljama koji olako pristaju na liberalna stremljenja koja dovode do nestanaka tradicije. Naime, bez tradicije nema institucionalne religije, ali i bez ljubavi (humanizma), spremnosti na solidarnost s manje uspješnima, nema pravog kršćanstva. Dok današnje zapadno kršćanstvo opterećuje preveliki liberalizam i sklonost trenutnom užitku, hedonističkom stilu života, ono iz bivših komunističkih diktatura, gdje su vjernici bili diskriminirani, ne shvaća da sve nije samo u tradiciji. Kako kaže poznati islamski mistik Rumi – što se jako dobro podudara s onim što govori i Isus – ne koristi puno tradicija ako u srcu vjernika ne žubore potoci ljubavi. Rumi, iako musliman, derviš, posvetio je Isusu nekoliko pjesama u kojima veliča njegov osjećaj za ljubav. Tako u jednoj piše: „Tvoje tijelo je poput magarca, a tvoj duh poput Isusa. Ako se brineš samo za magarca, a zaboraviš na Isusa, izgubit ćeš oboje i ostat ćeš u pustinji.“