Piše: dr. fra Luka Marković

Među onima koji pokušavaju izaći iz tog mračnog prostora praznine ima puno i onih koji se okreću postu, odricanju od vanjskog. Znatan dio onih koji se odluče za post kombinira ga s dobrovoljnom šutnjom, kako bi mogli u tišini dublje zaviriti u sebe i otkriti ono što ih može osloboditi od tog pogubnog pritiska vanjskog. Čak je i poznati njemački istraživač mozga Singer priznao nakon nekoliko dana provedenih u postu i šutnji kako se poslije toga osjećao puno bolje. Neki govore o tome da su kroz takvo odricanje postali novi ljudi, jači, spremniji za sučeljavanje s izazovima potrošačkog svijeta.

Od slabića do heroja

Ovakve tvrdnje potkrepljuju čak i neki od znanstvenika upućujući na to da ljudska osoba postaje jačom kroz post i odricanje, jer se čovjek uči samosvladavanju, otpornosti protiv medijskih ponuda ovoga svijeta koje ciljaju smo na vanjsko zadovoljenje. Štoviše, neki su uvjereni da dolazi i do promjena u radu mozga, jer postoji određena poveznica između probavnih organa i funkcioniranja mozga. Naime, ustanovljeno je da se oni koji su skloni pretjeranom konzumiranju teže odlučuju za promjene u životu. Upravo to međusobno utjecanje može voditi do promjene ljudske osobe, koja se od popustljivog slabića pretvara u heroja sposobnog na odricanje od onog što mu ponekad i šteti, na što se i mozak s vremenom navikao. U novim okolnostima i mozak se drugačije ponaša. Ili drugačije rečeno, jer se mozak naviknuo na svladavanje, čovjek se lakše odlučuje i za promjene od navika.

Pročišćavanje duše

Dok post poradi zdravlja ide za pročišćavanjem tijela od nakupljenih otrova i odgoja psihe za umjerenost, vjerska je nakana na prvom mjestu orijentirana na pročišćavanje duše. Izvorna misao kršćanskog posta leži u osposobljavanju pojedinca za odgovoran život, u njegovu oslobođenju od svega onog pojavnog koje ga udaljava od Boga. Zato kod kršćanskoga posta nije riječ samo o odricanju od hrane ili alkohola, nego od svega onoga što ga sprječava da uspostavi skladan odnos s Bogom. Jer dok je čovjek u potpunosti ovisan o vanjskom, on se teško može okrenuti duhovnom.

Gotovo sve religije poznaju neku vrstu posta, odricanja koje čovjeka približava Bogu.

Budizam veže post uz oslobađanje od ovisnosti vanjskom, kako bi se pojedinac lakše osposobio za okretanje nutarnjem, meditaciji pomoću koje postiže uravnotežen život, a time i put u Nirvanu.

Židovi koji imaju nekoliko vrsta posta, ponajviše ističu onu (Yom Kippur) koja je vezana uz obraćenje i izmirenje s Bogom.

A u islamu je post jedan od pet temeljnih stupova vjere.

O čemu je ovisno srce?

Religijski post je uvijek vezan uz čovjekov odnos prema Bogu. Nažalost, čovjek je nakon „prvog grijeha“ postao previše podložan utjecaju vanjskog, koje mu često zarobljava nutarnje, a time i ispravan odnos prema Bogu.

Tu je Matin Luther, protestantski reformator, izrekao jednu divnu, sarkastičnu misao, kad je ustvrdio da je čovjekov bog ono o čemu mu je ovisno srce. A ljudsko srce je ovisno o mnogim izazovima ovog svijeta: o vlasti, časti, kapitalu, alkoholu, drogi, ali i prehrani. Naime, Luther želi poručiti da se čovjek ne može duhovno vinuti put neba, dok je u potpunosti obuzet samim sobom i zemaljskim. Zato oslobađanje od vanjskog olakšava ponovni povratak prvotnom stvaralačkom skladu između Boga i čovjeka.

Krivo usmjereni post
 

Nažalost, post može biti i krivo usmjeren, i to upravo uvijek kad čovjek ima krivu sliku o Bogu i onomu što Bog od njega očekuje. Previše antropomorfnog shvaćanja Boga često vodi i do krive slike o njegovu odnosu prema čovjeku. U tom kontekstu treba biti jasno da ljudski post bilo koje vrste ne čini Boga većim i zadovoljnijim, nego osposobljava čovjeka da mu se lakše približi.

A koliko religijski post može biti krivo shvaćen, ukoliko ga se doslovno promatra samo kao trapljenje na čast Bogu, pokazuje jedna reportaža o tomu kako bogati Arapi provode vrijeme posta u jednom elitnom turskom turističkom naselju. Ujutro rano, neko vrijeme prije izlaska sunca, odzvanja truba kroz hotelske hodnike. Bunovni arapski bogataši, nakon što su se malo razbudili i dotjerali, jure prema dvorani za jelo. Tamo ih čeka obilje svakog jela i pića. Započinje neviđena žderačina. Isti scenarij se ponavlja nakon zalaska sunca. I dok na taj način bogati Arapi koji se preko dana odmaraju na plaži – poste, pred hotelskim zdanjem prosvjeduju protivnici takvog skandaloznog shvaćanja odricanja u islamu.

Nešto slično bi se moglo reći i za mnoge kršćane, pa i crkvene ljude, koji se sablažnjavaju nad tim da je netko pojeo komad mesa za vrijeme posta, dok istovremeno dobro mlate po skupoj i zdravoj ribi.

Kad bi se post doista mogao svesti samo na odricanje od mesa, onda bi danas kršćanski bogataši diljem svijeta bili najbolji vjernici. Jer samo su oni u mogućnosti odreći se svakodnevno svinjetine i teletine, konzumirajući zdravu i dobru ribu, koju si siromašni ne mogu priuštiti.

Slobodniji za odnos prema Bogu

Nasreću, poslije Drugog vatikanskog sabora došlo je u kršćanstvu do ispravnijeg shvaćanja smisla posta. Post se ne promatra kao mučenje koje se dopada Bogu nego kao pokušaj čovjeka da odričući se vlastitih želja i vanjskog bude duhovno jači, sposobniji moći kritički promatrati ponude ovoga svijeta, kako mu srce ne bi postalo ovisno o bogu konzumu, te ga na taj način odvelo od pravoga Boga. Izgrađujući sebe kroz sposobnost odricanja, čovjek kršćanin postaje slobodniji za Boga. Hrana i mnogobrojne želje nisu mu više gospodar bog nego samo ono nužno što je potrebno za normalan život.

U tom duhu se može povući paralela između „prvog grijeha“ (peccatum originale) i posta. Grijeh dođe na svijet, govori Biblija, jer se čovjek nije bio sposoban boriti s izazovima ovoga svijeta. I upravo je ta nutarnja nesposobnost odricanja, potpuna ovisnost o vanjskom, gurnula čovjeka u ruke zmije i dovela u sukob s Bogom.

Slično se događa i s današnjim čovjekom koji sve više pada pod utjecaj vanjskih ponuda i na taj način postaje nesposoban biti svoj vlastiti gospodar. A ovisnost je opasna stvar. Ovisan čovjek je uvijek izložen opasnosti da ga zlo (zmija) ucijene te ga tako udaljavaju od dobra. Istina, čovjek sposoban odreći se nečega ne čini Boga većim, ali ga čini bližim, jer stvara ozračje koje dokida ono prvo otuđenje.

Otporni na zlo

U vremenu provedenu u pustinji Isus se ne odriče s prezirom materijalnog, nego prije svega ovisnosti o vanjskom, ovisnosti koja daje priliku zlu. Smisao njegova odricanja leži u osposobljavanju sebe da lakše zaviri u ono nutarnje, da lakše prepozna put k Bogu. Uspjeh posta i odricanja vidi se u njegovoj sposobnosti da se, za razliku od Adama i Eve, odupre iskušenjima zla, čiji se uspjeh uvijek temelji na preuveličavanju vrijednosti vanjskog. Tko uspije shvatiti da je vanjsko samo životna nužnost, a ne i smisao, postaje otporan na zlo. Isus postom daje primjer. Ne zato jer su glad i potiskivanje želja nešto samo po sebi valjano, nego zato što oni kod njega nisu više sredstvo i mogućnost ucjene. Kod Isusa je zlo izgubilo snagu, jer je postao otporan na sve izazove svijeta. Eva i Adam su zagrizli u zabranjenu jabuku, jer se nisu mogli obuzdati, tako slikovito kaže Biblija, i postali su podložni zlu. Isus postom i potiskivanjem želja postaje otporan na ovisnost o zemaljskom, te na taj način zatvara i prostor zlu. Njega sotona (zmija) ne može više ucijeniti. On zna da je odanost Bogu – ono što su Adam i Eva na trenutak ispustili iz vida – važnija od svih ponuda ovoga svijeta. On ne želi da kamenje postane kruhom, iako je gladan; on ne želi iskušavati Boga bacajući se dolje, iako zna da će ga dobi Otac spasiti; on ne prihvaća ponuđenu vlast, jer zna da je prolazna u odnosu na vječno. „Zmija zavodnica“ ga napušta tada, jer shvaća da je izgubila moć nad njim. Biblija ne hvali Isusa zbog njegove askeze, njegove sposobnosti da bude sam, njegova preziranja vlasti i časti, nego zbog njegove sposobnosti da dadne prednost onomu što je važnije.

Odgoj za Boga

Zato je govor o kršćanskom postu uvijek i govor o osposobljavanju čovjeka da bude bliži Bogu, da kroz odricanje shvati razliku između onog bitnog i sporednog u životu. Smisao kršćanskoga posta nije idealiziranje gladi i siromaštva, niti trapljenje koje se dopada Bogu, nego odgoj za Boga. To je prije svega pokušaj da se čovjek racionalnim odnosom prema životu, ne prezirući vanjsko, približi Bogu. Svaki je čovjeku u svom kratkom životu poput Eve, Adama i Isusa bio ponekad stavljen na kušnju: da se odluči između slobode i ovisnosti. Naime, ljudska sloboda se ne očituje samo u onoj mogućnosti za, nego također i u slobodi od, biti sposoban ne biti ovisan o nečemu. Adam i Eva oslikavaju ljudsku slabost i podložnost vanjskom. Isusova otpornost naspram ponuda vanjskog ukazuje na mogućnost, koja se krije u svakom pojedincu, da mu bog ne budu konzum i želje, da mu ne postanu ono o čemu u potpunosti ovisi njegovo srce.

Kršćanski post povezan sa šutnjom nikada nije usmjeren na omalovažavanje vanjskog, onoga što je čovjeku potrebno za život, nego uvijek u službi traženja dubljeg smisla života, koji nadilazi uobičajeno zadovoljenje fizioloških potreba.

Sekularna vrsta posta koja stoji prvotno u službi poboljšanja zdravlja i pročišćavanja organizma, ima također svoj smisao. Ali ona ne može nikada biti zamijenjena onim svjesnim odricanjem koje čovjeka odgaja i osposobljava za susret s Bogom.