O pravednosti na globalnoj razini, pa u i BiH, govore najviše korumpirani političari


Filozofija se kroz čitavu povijest bavi, među mnogim pitanjima, i problemom pravedno uređena društva.

Piše: Dr. fra Luka Marković

Naše moderno društvo, pogotovo ono u razvijenim državama, stavlja u središte rasprave i pitanje pravednosti, pa i one na globalnoj razini. Mnogi zapadni političari govore rado o pravednoj preraspodjeli u društvu i svjetskoj zajednici.

Kad bi danas filozof Thomas Hobbes, svojedobno najpoznatiji zastupnik teorije o ljudskoj prirodnoj pokvarenosti, imao priliku čuti mišljenja pojedinih zapadnih političara, napravio bi odmak od svojih pesimističkih misli o ljudskom stvorenju. Pa ipak, nakon što bi stekao uvid u ono što ti isti lažni humanisti u praktičnom životu rade, zastupao bi vjerojatno s još jačim argumentima svoj pesimistički pogled na čovjeka.

Činjenica je da i pored tolikih izjava o nužnosti pravednosti u društvu i u svijetu, nismo odmakli daleko od feudalnoga uređenja. Iako se na svakom koraku govori o pravednoj preraspodjeli na globalnoj razini, činjenica je da bogate zemlje - nešto više od jednoga postotka svjetske populacije - posjeduju oko 50% kapitala.

Ništa nije bolje stanje što se tiče društvene pravednosti u tim razvijenim i bogatim zemljama. Jedan mali postotak ljudi ima kontrolu nad ogromnim resursima. U bogatoj Njemačkoj oko 10% ljudi posjeduje gotovo polovicu kapitala, dok istodobno milijuni djece žive, za njihove ekonomske prilike, u siromaštvu. Slična je situacija u Engleskoj, Francuskoj ili Americi. Na to upućuje i stanje u Europskoj zajednici.

Depopulacija tranzicijskih zemalja

Umjesto proklamirana rada na ujednačavanju standarda pučanstva na prostoru te zajednice, događa se nezapamćeno, masovno iseljavanje mladog pučanstva iz siromašnijih, nekadašnjih tranzicijskih zemalja, u one bogatije. To da se u tim tranzicijskim zemljama stvara opasno stanje depopulacije, ne zanima poneke političare. Angelu Merkel i njezine prijatelje u bogatijim zemljama ne interesira to hoće li se idućih godina imati tko brinuti za stariju populaciju u iseljeničkim zemljama Europske zajednice. Njihove misli, i pored svih teorija o pravednu društvu na globalnoj razini, kruže oko vlastitih nacionalnih interesa.

Stanje je već sada u pojedinim tranzicijskim zemljama vrlo alarmantno, pogotovo na području zdravstva i skrbi. A u zadnje vrijeme počinje u tim zemljama nedostajati i radne snage i na drugim područjima.

Sve za vlastiti džep

Problem bi za pojedine tranzicijske zemlje zasigurno bio manje katastrofičan kad bi domaći političari manje govorili o pravednosti i demokraciji, po uzoru na svoje europske kolege, lažne humaniste, a više djelovali na poboljšanju uvjeta života. Nažalost, domaći političari u spomenutim zemljama čine sve kako bi poboljšali vlastiti standard slijedeći onaj životinjski instinkt o kojem je svojedobno govorio filozof Hobbes, ne brinući se previše zbog toga što  se pučanstvo masovno iseljava.

Koliko je, recimo, opasno stanje u Bosni i Hercegovini, govori podatak da se u Unsko-sanskoj županiji zbog iseljavanja pojavio višak od oko 300 prosvjetnih djelatnika. Svakako je zabrinjavajuća  činjenica da u Posavskoj županiji radi nekoliko stotina radnika s područja Republike Srpske jer je standard života tamo daleko lošiji nego u spomenutoj županiji, ali i zbog masovnog odlaska mladih Hrvata na rad u druge europske zemlje, što im omogućava posjedovanje hrvatske putovnice. Za očekivati je da će i ti mladi ljudi s područja Republike Srpske otići jednoga dana u inozemstvo kad im se za to pruži prilika.

Nacionalnost kao roba

I dok Bosna i Hercegovina zaostaje ekonomski, ali i na području demokracije i ljudskih prava, vodi se još uvijek prividna politička bitka na nacionalnoj osnovi. Kad bi se doista radilo o iskrenu zastupanju nacionalnih interesa vlastita naroda, pa i onih na području ekonomije i kulture, to bi trebalo svakako pozdraviti. Nažalost, u pitanju je velika prijevara. Nacionalnost se koristi samo za očuvanje vlastitih pozicija i prilike za bogaćenje, i to ponajviše na štetu vlastita naroda.

Dodik vlada već godinama suvereno na prostoru Republike Srpske, uvjeravajući zaluđene Srbe kako štiti njihove interese, iako je ta nacionalna grupacija trenutno u BiH najsiromašnija. Čović koristi neriješeno hrvatsko nacionalno pitanje u BiH kako bi ovladao hrvatskim prostorom. Uspio je do te mjere uništiti unutarhrvatsku opoziciju i unijeti strah među ljude da ga se danas, u strahu da ne bude proglašen izdajicom, nitko ne usudi kritizirati. Tek sada nakon propasti Aluminija počinju pojedinci shvaćati da je s borbom za hrvatske interese u BiH trebalo razvijati i poticati demokratičnost među Hrvatima. Jer demokratičnost potiče kontrolu na svim područjima, pa i na onom ekonomskom. Nažalost, političko stanje Hrvata je jako loše. Ono ide na ruku onim Bošnjacima koji sanjaju o bošnjacizaciji Federacije. Naime, mnogi Hrvati u BiH su toliko razočarani Čovićevom politikom da bi se moglo dogoditi da sutra, pa i oni u Hercegovini, kod nekoga organiziranoga referenduma od strane međunarodne politike, glasuju za građansku državu.

Sklonost stvaranju islamske državice

Nasreću, unutarbošnjački sukob je toliko izražen da se to neće ubrzo dogoditi. Izetbegović, koji ne krije da je sklon određenoj vrsti islamski uređene državice, inače ne bi bio toliko oduševljen Erdoganom i Mursijem, nema još uvijek kontrolu nad većinom Bošnjaka. Štoviše, u jednom trenutku je bio u defanzivi u odnosu na bošnjačke jugonostalgičare koji u BiH vide mogućnost za stvaranje mini-Jugoslavije. Ali s obzirom na stanje islama u svijetu, za očekivati je da će Izetbegović, potpomognut Erdoganom i arapskim novcem, na kraju izići kao pobjednik. Na to upućuju i događanja među Bošnjacima. Iako je SDA na prošlim izborima izgubila mogućnost vladanja u nekim većinskim bošnjačkim županijama, uspio je određenim intrigama i kupovinom pojedinih političara preuzeti vlast u Zenici, Bihaću i Tuzli. Ostalo mu je još da ovlada Sarajevom koje je, nema sumnje, najvažnije za SDA. Za očekivati je da će trenutna županijska vlast u Sarajevu, koja vlada bez SDA, ubrzo pasti. Zahvaljujući financijskim mogućnostima i političkoj kontroli tajnih službi, SDA poznaje jako dobro život svih bošnjačkih političara. Zato je za očekivati da će ubrzo pronaći način da ovlada i Sarajevom. A što tada?

Vjerojatna su dva scenarija. Prvi je odugovlačenje s rješavanjem bitnih problema na području države, kao što je rješenje hrvatskoga pitanja, što ide na ruku Bošnjacima jer Hrvati kao narod nestaju. A što se Srba tiče, oni su populacijski već duže vremena u defanzivi. Dodikova arogantna velikosrpska retorika neće puno pomoći Srbima jer je ono što ima novac već poodavno otišlo u Srbiju u strahu od bošnjačke osvete, nakon silnih zločina koje su počinili nad Bošnjacima.

Drugi scenarij bi mogao biti preustrojstvo Bosne i Hercegovine kojim bi se omogućilo Hrvatima da se organiziraju u federalnoj nepovezanoj jedinici i spase ono što je još preostalo. U tom slučaju bi Srbi odustali od cjelovite Republike Srpske ustupajući dio teritorija Bošnjacima i Hrvatima (Posavina), čime bi bile stvorene mogućnosti za pravedno rješenje i opstanak države Bosne i Hercegovine. Istina, takav scenarij bi izazvao veliki otpor međunarodne zajednice koja strahuje od stvaranja muslimanske državice u BiH. Iako je taj strah opravdan, s obzirom na događanja u svijetu islama, dugoročno gledano stvaranje bošnjačkoga entiteta s izrazito muslimanskim pogledom na život se neće moći spriječiti. Ukoliko se ne dogodi hrvatsko-srpsko-bošnjačkim dogovorom, ostvarit će se dugoročno sve slabijom prisutnošću Hrvata i Srba u BiH i porazom one sekularne struje Bošnjaka koja još uvijek pruža otpor Izetbegoviću.

Povijest nas uči da je teško zaustaviti stvaranje nacionalnoga zanosa kod naroda koji ga nisu proživjeli. Nositelji toga zanosa kod Bošnjaka nisu sekularni Bošnjaci jer im je Jugoslavija još uvijek san, nego oni izrazito vjerski orijentirani oko SDA. Tko prati pisanje tjednika STAV, koji je vrlo blizak ideologiji Izetbegovića i SDA, primijetit će u njemu određeno gađenje prema Titovim pionirima među Bošnjacima. Uočljiva je ideološka diferencijacija unutar bošnjačkoga korpusa, bez obzira što se svi, kad je u pitanju cjelovitost BiH, kunu u njezinu opstojnost. Što prije dođe do jasne diferencijacije među Bošnjacima, to će se lakše otvoriti prostor za normalnije uređenje BiH, a time i za njezinu opstojnost, kao i za poboljšanje ekonomskoga stanja.

Nužnost buđenja moralne odgovornosti

Pozitivno nacionalno i ekonomsko ozračje u BiH dovelo bi i do određene diferencijacije unutar pojedinih nacionalnih grupacija, što bi rezultiralo dolaskom na površinu sposobnijih i moralnijih političara kod svih triju naroda, koji bi se više brinuli za svakoga pojedinca unutar vlastita naroda, pa i u čitavoj državi. U tom slučaju političari poput Angele Merkel ne bi mogli pričati bajke o pravednosti na globalnoj razini, a istodobno isisavati mladost iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. A ako do toga dođe, nestale bi s prostora Bosne i Hercegovine one političke, beznačajne kreature visokih predstavnika koje u svojim državama nemaju nikakva značenja osim, možda, onoga da po potrebi određenih krugova zapadne politike, u BiH stvaraju stanje kaosa.

Nažalost moguć je i treći scenarij. Njega se treba pribojavati. Moguće je da u jednom trenutku potpunoga kaosa i beznađa političke vođe svih triju naroda, kako bi spasili sebe i ono što su pokrali, gurnu ponovno narode jedne protiv drugih. I političkom analfabetu je jasno tko bi u tom slučaju bio gubitnik. Nisam siguran da je to jasno Čoviću i Ljubiću koji se nakon povratka iz Devedesetke dobro uhljebio. Nada za hrvatski narod, koji je trenutno najugroženiji u BiH, leži samo u tome da će onaj životinjski nagon za vlastitom koristi, o kojem govori filozof Hobbes, kod hrvatskih političkih predstavnika u BiH biti pobijeđen buđenjem moralne odgovornosti i za druge, o kojoj govori filozof Kant.