Pretjerani individualizam ugrožava istinu


Tamo gdje se pojedinac potpuno oslanja samo na sebe, gdje prestaje zajedništvo, tamo se pojavljuju pravi problemi oko pronalaženja istine.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: dr. fra Luka Marković

Jer opasnost po istinu ne proizlazi toliko od trenutačne pobjede osjetilnoga nad razumom, koliko od „kognitivnoga individualizma“, gubitka osjećaja za zajedništvo, gubitka potrebe za zajedničkim traganjem za istinom.

Da je čovjek društveno stvorenje (zoon politikon) koje je prirodno upućeno na zajedništvo, te da se tek kroz susret i komunikaciju s drugima u potpunosti ostvaruje, primijetio je već veliki grčki filozof Aristotel. Naime, kad pojedinac govori o sebi kao osobi, naglašavajući ono svoje ja, on već pretpostavlja nasuprot sebi drugu osobu, ono ti, s kojom komunicira. To što se odvija na relaciji između dviju i više osoba može se ticati svagdanjih, banalnih stvari, ali i onih od velike važnosti za zajednicu u cjelini, može se ticati nužne istine bez koje društvo ne može ispravno funkcionirati. Važnost onoga što nastane kao plod komunikacije između ja i ti ne može biti mjerilo za čitavo društvo ukoliko to nije verificirao neutralni promatrač, onaj koji želi pripomoći na putu do istine. Naime, u onom trenutku kad ens sociale ili nekoliko osoba pokušava proglasiti obavezujućom istinom određenu spoznaju o životu, bez verifikacije mišljenoga od drugih, dolaze u konflikt s interesima zajednice.

Znanstvenik može pogriješiti, ali ne i znanost

Ovo se posebno odnosi na znanstvenike koji kreiraju ljudski pogled na svijet. U jednom časopisu za filozofiju stoji u svezi s tim sljedeća vrlo poučna rečenica: „Pojedini znanstvenik može pogriješiti, ali čitava znanost ne. Kolege preispituju njegove hipoteze i istražuju njihovu prihvatljivost, ponavljaju eksperimente (pokušavaju replicirati uspjehe do kojih je došao) – i ako se pojave diskrepancije ili suprotni nalazi, raspravlja se o tome i nastavlja s eksperimentiranjem dok ne postane sve jasno.“ U slučaju da postavljena znanstvena hipoteza ne može biti verificirana, biva odbijena. U istom tekstu se upozorava i na to da znanstvenici nisu samo zaljubljenici u istinu, nego i ljudi sa svim svojim slabostima, karijeristi, zavidnici, ponekad lijenčine, oholice – ukratko: ljudi skloni pogreškama i podložni manipulaciji. A to znači da se i znanstvenici mogu prevariti ili svjesno varati, što je kroz povijest bio slučaj. Nažalost, danas je to čest slučaj, i to u onim trenutcima kad se znanošću manipulira s ciljem postizanja što je moguće većeg profita ili nametanja ideoloških pretpostavki. Pa ipak društveni napredak je, bez obzira na sve manipulacije i prijevare, nezamisliv bez znanosti i međuljudske komunikacije u kojoj pojedinac svoje mišljenje stavlja pod lupu kritičnosti cijeloga društva, onih nasuprot sebi.

Gubitak zajedništva – gubitak istine

Tamo gdje se pojedinac potpuno oslanja samo na sebe, gdje zajedništvo prestaje, tamo se pojavljuju pravi problemi oko pronalaženja istine. Jer opasnost po istinu, uvjeravaju neki od istraživača, ne proizlazi toliko od trenutačne pobjede osjetilnoga nad razumom, koliko od „kognitivnoga individualizma“, gubitka osjećaja za zajedništvo, gubitka potrebe za zajedničkim traganjem za istinom. Koliko je to točno, najbolje se vidi u posljedicama koje proizlaze iz precijenjena individualizma u današnjem, modernom društvu na račun zajedničkoga. Kako kaže jedan autor, s obzirom na ono što bi moglo biti istinom, „zajednica je ponekad tupa, a pojedinac vrlo često“.

Individualni egoizam

Individualizam postaje posebno društveno opasan kada je povezan s egoizmom, gdje je sve podređeno vlastitu zadovoljstvu. Jedna od najpoznatijih pristalica individualnoga egoizma bila je američka filozofkinja, židovskoga podrijetla, Ayn Rand. Ona izričito naglašava sposobnost individualnoga razuma u spoznavanju istine. Štoviše, stavlja ga ispred zajedničkoga. Jedini smisao ljudskoga života, prema njezinoj filozofiji, jest traganje za vlastitom srećom. Čak pojedinac je dužan iskoristiti mogućnosti koje su mu dane kako bi mogao optimirati svoj život, i to bez ikakva obzira i odgovornosti prema drugima. Onaj tko je svojim radom uspio, ne mora se obazirati na slabiće koji su sami krivi zbog neuspješnosti. Moral i odgovornost prema drugomu i zajednici su za Rand znak slabića. Pojedinac na svom putu ispunjenja životnih snova ne duguje, prema njoj, nikomu ništa. Tu misao potkrjepljuje izričitim naglašavanjem individualne slobode, slobode od vanjskih okova.

Sama filozofkinja je pokušavala pretočiti svoju filozofiju u život, uvjeravajući sve oko sebe da se sreća postiže apsolutnim individualizmom koji nadvladava svake moralne okove, pa i one glede ljubavnoga odnosa. Koliko se prevarila u svom individualizmu i uvjerenju kako za shvaćanje istine i postizanje sreće nisu potrebni drugi, doživjela je pri kraju života. U svojoj težnji za srećom, prakticirajući izvanbračnu seksualnu slobodu, uvjeravajući i vlastita muža kako je to normalno i da treba biti ponosan što mu je supruga objektom požude drugih, pada u depresiju u onome trenutku kad otkriva da je i njezin muž prihvatio ideologiju individualne slobode, te da ima ljubavnicu. Umire dosta brzo ne shvaćajući da netko može odbaciti nju kao osobu i njezine ideje. Postaje žrtvom vlastite filozofije kako se kao pojedinac moguće ostvariti bez ikakve odgovornosti i obzira prema drugome. Njezina nesposobnost suočiti se s time da i njezina filozofija traži podvrgavanje kritičnosti zajednice, čini ju slijepom i ranjivom.

Posljedice individualizma

Nažalost, njezina ideja pretjerana individualizma, u kojoj je pojedincu dopušteno sve na putu optimiranja vlastite sreće, uzela je poprilično maha u današnjem modernom društvu zapadnoga svijeta. Štoviše, društvo profita ju potiče. Ono što na poseban način danas zabrinjava jesu posljedice pretjerana individualizma. Europskim gradovima lutaju milijuni pristalica Randove filozofije, koji su postali beskućnici zbog ovisnosti o drogi, alkoholu i kocki.

Ono što bi trebalo još više zabrinuti od toga jest činjenica da je društvo prihvatilo posljedice individualizma kao nešto sasvim normalno i da se prema posrnulima odnosi na isti način kao prema psima lutalicama. Čak bi se moglo reći da psi lutalice prolaze i bolje. Oni dobivaju dugotrajno udomljavanje i skrbnike, dok se ovisnicima i beskućnicima pruža trenutačna mogućnost prehrane i prenoćišta.

Otkrivati vrijednost dijaloga

S obzirom na trenutno stanje ljudskoga duha u zapadnom svijetu, moglo bi se reći sa sociologom Dirkom Baeckerom da je krajnje vrijeme da zapadni čovjek ponovno otkrije vrijednost komunikacije s drugim, te da u dijalogu promišlja o stvarima od važnosti za zajednicu, da počne osluškivati što drugi od njega očekuje. Bez osobnoga upoznavanja koje vodi k spoznaji onoga što drugoga muči, zajednica je na najboljem putu rasula. U tom kontekstu uvažavanja interesa svih, ali i uvažavanja doprinosa i vrijednosti svakoga pojedinca, moguće je uspostaviti ravnotežu u zajednici. Baecker je mišljenja da modernom društvu ne trebaju više menadžeri heroji koji će sami riješiti sve probleme, nego oni koji će svakoga pojedinca uvjeriti u to da od njegove sposobnosti i angažmana zavisi uspjeh zajednice. Takav odnos jednih prema drugima otvara prostor za respektiranje pojedinca i istodobno jača zajedništvo.

Odgoj za zajedništvo

Nešto od toga moglo bi se primijeniti danas i na kršćanstvo koje proživljava krizu autoriteta. Odgovornost jednoga, ali i zasluge, trebalo bi prenijeti na sve. Jer kako kaže spomenuti autor, „zajednica je ponekad tupa, a pojedinac često“. Ono što dovodi do krize unutar kršćanskih zajednica puno će lakše uočiti svi članovi nego pojedinac sam. Naravno, za to je nužan odmak od opasnog individualizma koji niti Katoličku Crkvu nije mimoišao, i odgoj za zajedništvo u kojem se kroz komunikaciju dolazi lakše do istine. A u tom slučaju onaj koji vodi zajednicu nije i ne može biti oslobođen kritike i korekcije. Kriza Katoličke Crkve u svijetu proizlazi znatnim dijelom, pored sekularizacije i hedonističkoga odnosa prema životu, i iz dugotrajna uvjerenja da pojedinci („menadžeri“) znaju i mogu sve. Sadašnje otvaranje u kojem se odgovornost i zasluge pokušavaju prebaciti na sve, dolazi dosta kasno.