Što je za čovjeka važnije: „imati“ ili „biti“?


Za razliku od modernog shvaćanja autentičnosti, gdje ju se često poistovjećuje s modnim trendom, za racionalnog pojedinca prava autentična individualnost uvijek je sposobna oduprijeti se trendu i ponuditi viziju vlastitog pogleda na život.

Piše: dr. fra Luka Marković

I danas u 21. stoljeću dominiraju dva posebna pogleda na život. Prvi je hedonistički koji zastupa mišljenje kako je nužno imati što više da bi se mogao postići ispunjen život. Taj stav se podudara s razmišljanjem sofiste Kaliklesa, koji je tvrdio kako je normalno, s obzirom na prirodne zakone, da jači teži za vanjskim uspjehom, pa makar i silom. Prema njegovu shvaćanju moral slabića je samo zapreka koja stoji na putu ostvarenja jačih, sposobnijih.

Drugi pogled na život koji protežira nutarnje vrijednosti podudara se s razmišljanjem stoičke filozofije koja zastupa mišljenje da se punina života može postići samo umjerenim, moralnim životom i kontrolom nagona i želja. Naime, stoici zastupaju antropologiju u kojoj čovjek mora razumom kontrolirati afektivni život i ne dozvoliti da njime u potpunosti ovladaju želje. Afektivni život u onom trenutku kad se otme kontroli razuma i morala vodi pojedinca u krivi smjer, pri čemu se daje prednost nevažnom nad bitnim, „imati“ nad „biti“. Problem čovjeka nisu nagoni i želje same po sebi nego ljudski odnos prema njima.

Izgraditi ispravan odnos prema željama
Za razliku od čovjeka kojim dominiraju nagoni i želje, misli Seneka, mudar pojedinac se nikada ne kaje za svoje odluke, jer se ne ravna prema nagonima nego razumu. Doista, i danas čovjek se može lakše ostvariti ukoliko uspije iskoračiti iz začaranog kruga mnogobrojnih ponuda, ako se uspije osloboditi onoga što ga ne može u potpunosti zadovoljiti. Ukoliko čovjek želi biti sretan, on mora izgraditi ispravan odnos prema željama. Stoici pozivaju na umjerenost.

U biti čitava filozofija Evanđelja temelji se na Isusovu pozivanju na realan odnos prema željama. Isus ne prezire želje i nagone, ali ih ne stavlja u prvi plan. Čak i filozof Nietzsche, koji svojom teorijom o nadčovjeku stoji pod utjecajem sofiste Kaliklesa, razmišlja pozitivno o askezi kad ona stoji u službi kreativnog usmjerenja čovjeka, u službi kulture. Zdravom sublimacijom nagona čovjek može osloboditi energiju za kulturni rad. Može biti čak na svoj način i autentičan.

Autentičnost
Upravo je današnjem vremenu potreban takav pristup autentičnosti koja ne podliježe pomodarstvu nego se pokušava kreativno ostvariti u svijetu. Jer i danas je pitanje odnosa tjelesnog i nutarnjeg zadovoljenja vezano uz pitanje autentičnosti. Za razliku od modernog shvaćanja autentičnosti, gdje ju se često poistovjećuje s modnim trendom, za racionalnog pojedinca prava autentična individualnost uvijek je sposobna oduprijeti se trendu i ponuditi viziju vlastitog pogleda na život. Ta autentičnost danas ne mora biti izražena u ekstremnom preziranju vanjskog, kao što je bio slučaj kod filozofa Diogena iz Sinope, ona se može očitovati u racionalnom pristupu životu gdje se ništa s prezirom ne odbacuje, ali gdje se ipak daje prednost onomu što dugotrajnije iznutra zadovoljava i ispunja.

Moderni čovjek se danas teško može odreći tehničkih pomagala, ali može prema njima izgraditi zdrav odnos koji ga osposobljava da ne postane njihov rob. Nažalost, problem modernog čovjeka često leži u nesposobnosti da napravi crtu razgraničenja između prirodnih potreba i želja. Žeđ, glad, odmor i san su prirodne potrebe tijela i duha koje ukoliko su zadovoljene čine čovjeka smirenijim. Za razliku od njih želje, pogotovo ukoliko nisu u skladu s mogućnostima, mogu samo povećati nemir i nezadovoljstvo.

Već je to prije podosta godina to shvatio i filozof Schopenhauer, uvjeravajući čovjeka kako su upravo njegove želje najveći problem u ostvarenju sreće, jer im nikada nema kraja. Čim je ispunjena jedna, javlja se druga. A upravo danas je čovjek opterećen beskrajnim željama koje stvara svijet kapitala.

Ne biti rob ponuda i uspjeha
Filozof Sloterdijk pokušava pomiriti ta dva ekstremna stajališta glede želja i racionalnog pristupa životu, tvrdeći kako je normalno tražiti od sebe puni angažman glede vanjskog uspjeha u životu, ne prihvaćajući status quo, ali da se pri tome mora izgraditi i takva životna filozofija koja osposobljava pojedinca da ne ovisi u potpunosti o bezbrojnim ponudama i uspjehu. Ispunjenje svake želje ne smije postati princip života, jer se time zanemaruje nutarnje ispunjenje. Zato i čovjek postmoderne, ukoliko želi biti sretan, mora se moći udaljiti od životinjskog svijeta u kojem dominiraju nagoni. Mora se izbjeći uvjerenje kako je trenutak identičan s vječnošću.

Da je to važno pokazuje se u tome što se poslije svakog trenutnog, nagonskog zadovoljenja, javlja potreba za novim. Znatan dio ljudi ulaže sebe u potpunosti u stjecanje kapitala, vjerujući kako će kroz njega uspjeti ostvariti sve želje i biti sretan.

Na opasnost davanja prevelike važnosti materijalnom upućivali su već filozofi prije nekoliko tisuća godina (Sokrat, Platon, Stoa, Seneka), kao i utemeljitelji religija, poput Konfucija, Bude i Isusa. I pored mnogih nesporazuma filozofija i religije se u jednom slažu, i to da se sreća ne sastoji samo u materijalnom posjedovanju.

Isus i Sokrat odbijaju davanje prednosti „posjedovati“ nad „biti“. Iz razmišljanja o tom problemu proizašao je i razgovor o tome koliko čovjek doista mora biti autonoman u svojim odlukama, ako želi postići zadovoljan život.

Pod kapom neokapitalizma
Zanemarujući najnovije tvrdnje pojedinih neurobiologa kako čovjek ne može biti u odluci autonoman jer nema slobodne volje, zanimljivo je pitanje kojim se bave novija psihologija i filozofija glede ljudske slobode odlučivanja. Zapravo, tu se postavlja pitanje može li pojedinac u vrijeme sve jačeg neokapitalizma i njegovih reklamnih ponuda uopće biti autonoman?

Rijetko je tko uspio tako uvjerljivo opisati tu ljudsku dvojbu između materijalnog i nutarnjeg kao danski filozof Sören Kierkegaard, koji govori o tri stadija u ljudskom životu (estetskom, etičkom i vjerskom). Nažalost, čovjek postmoderne sve više se okreće onom prvom, estetskom stadiju, vežući svu svoju nadu uz tehnologiju koja mu omogućuje ispunjenje kratkoročnih želja. Primjetan je povratak onom nagonskom, životinjskom, u kojem etičko i metafizičko ne igra više neku posebnu ulogu, gdje je sve svedeno na trenutno, ispunjenje želja ovdje i sada.

Socijalizam kao komunistička utopija je propao. Ali ni kapitalizam ne nudi pozitivno rješenje koje bi pomoglo čovjeku da bude, da se istinski ostvari, umjesto da teži za posjedom. Velika je to dvojba o kojoj je u svojoj knjizi Haben oder Sein (Imati ili biti) već prije nekoliko desetljeća progovorio poznati psiholog i filozof Erich Fromm. Jer kako on upozorava ljudska sreća ne leži u „imati nego biti“, u onomu što iznutra ispunja, u onomu koliko smo se doista ostvarili, a ne u tome koliko smo stekli. Nažalost, današnjim vremenom dominira neokapitalizam koji za svoj razvoj treba bezuvjetno privredni rast. A privredni rast treba potrošača.

U diktaturi reklame
Kako bi se spasio kapitalizam i privredni rast pojedinac je danas podvrgnut neviđenim reklamnim manipulacijama koje ga uvjeravaju da njegova sreća leži u kontinuiranoj potrošnji. A potrošnja je moguća samo tada ukoliko se pojedinca uvjeri da njegova sreća ovisi o onome što ga pogađa izvana, a ne iznutra. Neprestani zov na potrošnju ugrožava miran i stabilan život pojedinca, kao i njegovo okretanje nutarnjim potrebama. Stalna ponuda i kontinuirani rast želja oduzimaju modernom čovjeku ono bitno vrijeme za komunikaciju s drugima. Zbog sve ubrzanijeg vremena, koje diktira potrošačko društvo, pojedinac dolazi i u krizu komunikacije i s onima najbližima. Stvoreno je umjetno uvjerenje da je istinita ona Sartreova misao kako je drugi pakao, ali ne zato što nas ugrožava, nego jer nam danas oduzima potrebno vrijeme za veću zaradu kako bismo mogli ispuniti što više želja. Na pomolu je zaborav da je čovjek socijalno stvorenje i da svoju sreću može ostvariti samo intersubjektivno, u životu s drugima.

Potraga za nutarnjim mirom
Preduvjet za stvaranje autonomnog pojedinca jest – misle neki kritičari sadašnjice – preuzimanja kompasa u svoje ruke i shvaćanje da se nutarnji mir može postići samo preko samosvladavanja i uvježbavanja u umjerenosti. Onaj tko je osposobljen oduprijeti se trendu, taj je na putu postizanja autonomnosti u odnosu na mnoštvo ponuda. Utoliko je nužno jačanje osobnosti, shvaćajući da je čovjek slobodan samo tada kad se može oduprijeti onim ponudama koje ga ne čine bezuvjetno sretnim, kad je slobodan ne samo za nego i od, od onog što mu ugrožava ispunjen život. Autonomna osoba može uvijek birati. Ona može i pogriješiti, ali u većini slučajeva odlučuje se razumski za ono ispravno. Nasreću, u zapadnom svijetu sve je više znanstvenika i intelektualaca koji traže nutarnji mir u osamljenim mjestima, pokušavajući se osloboditi ubrzanog vremena i terora potrošačkog mentaliteta. Samo ukoliko se taj trend nastavi, postoji mogućnost za povratak slobodi i autentičnosti. U suprotnom doživjet će zapadna civilizacija vraćanje u ono stanje iz kojeg je svojevremeno iskoračio homo sapiens, stanje u kojem ne caruju um i moral nego nagoni.