Što nam poručuje Veliki petak?


Bog ne uživa u patnji čovjeka, kako trube pristalice Božje urote protiv čovjeka, nego kroz Isusovu patnju pokazuje snagu svoje ljubavi. Bog pati s Isusom jer i čovjek pati, kako zbog zloupotrebe slobode tako i zbog nesavršenosti svemira i svijeta.

Raspeti Krist, Crkva Sv. Pija X. u Louresu; FOTO: Katolički tjednik

Raspeti Krist, Crkva Sv. Pija X. u Louresu; FOTO: Katolički tjednik

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Je li patnja smislena sama po sebi? Ni u kom slučaju. Patnja ne može sama za sebe imati smisao, jer je negacija dobra. Patnja je često posljedica naše slobodne volje, ljudske sklonosti destrukciji, zlu. Stvoreni smo za dobro, kaže Biblija, a možemo se, jer smo slobodni, odlučiti i za zlo. Činjenica jest da se čovjek ponaša ponekad gore nego zvijer. Većina nevolja koje uzrokuju patnju dolazi od ljudskoga stvorenja. Ali time nismo rekli sve.

Postoje patnji koje su posljedica prirodnih katastrofa. Zadnjih dana sam čitao na nekim portalima površne tvrdnje pojedinaca, pa i nekih svećenika, kako su koronavirus i potres u Zagrebu Božja kazna. Koronavirus ne dolazi sigurno iz Božjeg laboratorija. Ako već dolazi iz nekoga laboratorija uopće onda je to iz onoga ljudskoga. Ili možda spada u one neobjašnjive prirodne pojave koje izazivaju patnju u svijetu.

Što ćemo s patnjom?

Upravo je pitanje patnje najveći problem koji proganja vjernika, pa i onoga običnoga. Nažalost taj problem patnje, zla u svijetu, koji muči vjernika, ostavlja se često po strani. Kao sve je Božja volja. Najlakši i najneozbiljniji odgovor. Patnju može prouzročiti gubitak djeteta, bračnog partnera, iznenada bolest, gubitak radnoga mjesta ili potres, sličan onome u Zagrebu. Imamo li to pravo pripisati Bogu? Nemamo.

Jedno od važnih pitanja koja muče čovjeka jest upravo pitanje patnje koju nije prouzročilo ljudsko stvorenje? Odakle dolazi? Gdje su njezini uzroci? Poznati matematičar, fizičar i filozof Leibniz, veliki vjernik, pokušao je pojasniti prirodne nepogode koje dovode do patnje tako što je rekao da je ovaj naš svijet najbolji mogući koji je Bog mogao stvoriti.

Zemaljska kugla, Aerodrom u Amsterdamu; FOTO: Katolički tjednik

Neki od filozofa i znanstvenika, poput francuskoga filozofa Voltairea, su ga nakon razornoga potresa u Lisabonu (1755.) zbog takvoga promišljanja ismijavali.

Najbolji mogući svijet

Novija fizika daje Leibnizu za pravo. Ima fizičara koji su pristalice takozvanog „antropijskoga principa“ u svemiru (anthropos = čovjek). A on kaže da na planetu Zemlja ne bi bilo života niti ljudskoga stvorenja da su prirodni zakoni bili malo drugačiji. Sve bi u svemiru možda bilo ljepše, ali ne bi bilo mogućnosti za život. Izgleda kao da je čitav proces stvaranja i razvijanja svemira išao u tom pravcu da se jednoga dana mogne pojaviti nešto poput ljudskoga stvorenja. Na to vjerojatno i misli Biblija kad kaže da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. Jer bez čovjeka nitko ne bi slutio da postoji Bog. S obzirom na nepojmljivo veliki svemir u kojem je naš planet manji od običnoga zrna pijeska, ne može se tražiti od Boga da sve programira do u najsitnije detalje. Upravo to da je naša Zemlja za sada jedini poznati planet na kojemu ima života, i onoga ljudskoga, jest veliko čudo.

Da bi tako bilo, morale su se poklopiti mnoge stvari. U svemiru postoje, to nam govori i astronomija, stotine milijardi planeta poput našega na kojima nema života. Zar to nije veliko čudo da se sve poklopilo i omogućilo život na našoj Zemlji? Zar to nije znak velike Božje ljubavi, kako upozorava Biblija, prema čovjeku?

Bog ne uživa u patnji čovjeka

U tom kontekstu možemo znatnim dijelom shvatiti Veliki petak i Isusovu patnju na križu. Bog ne uživa u patnji čovjeka, kako trube pristalice Božje urote protiv čovjeka, nego kroz Isusovu patnju pokazuje snagu svoje ljubavi. Bog pati s Isusom jer i čovjek pati, kako zbog zloupotrebe slobode tako i zbog nesavršenosti svemira i svijeta. Zato patnja ima smisla samo ukoliko je vezana uz ljubav. I čovjek često pati iz ljubavi. Žrtvuje se za druge iz ljubavi, podmeće svoja leđa za druge jer ih voli. Isusovu patnju na križu možemo promatrati kao upozorenje čovjeku da ne čini zlo, ali i kao Božju empatiju (suosjećajnost) s ljudskim stvorenjem zbog toliko toga nejasnoga u životu, zbog nesavršenosti svijeta.

Pietà, Franjevačka crkva Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru; FOTO: Katolički tjednik

Znanstvenik i teolog, Teilhard de Chardin, kojega je čak Crkva i osudila, a kasnije rehabilitirala, razvio je divnu misao glede svijeta i događanja u njemu, napose s obzirom na ona bolna. Sve se kreće, kaže on, od Alfa prema Omega, od stvaranja svijeta do konačnoga raspleta. Upravo zahvaljujući Božjoj ljubavi, iako izgleda da ponekad zlo dominira u svijetu, trijumfirat će na kraju vremena dobro. U konačnom raspletu, misli Chardin, pokazat će se da je Božja ljubav jača od zla i ljudske destrukcije. Isusovu patnju na križu, jer i Bog pati s njim, možemo promatrati kao veliki doprinos tom konačnom raspletu u kojem će pobijediti dobro. A Božju patnju možemo promatrati kao izraz duboke ljubavi prema ljudskom stvorenju, kao izraz one ljubavi koja poziva i potiče čovjeka da izdrži kušnje ovoga svijeta. Ali i kao poziv ljudskom stvorenju da dadne prednost ljubavi nad mržnjom, da se odupre sklonosti zlu, da čini dobro.

Sudjelovati u iskupljenju svijeta

Ukoliko bi Veliki petak završio samo kao tradicijska, liturgijska rutina, kao sjećanje na jedan povijesni događaj, bez ikakve ljudske promjene na dobro, bilo bi to samo još jedno ponavljanje bez rezultata. Zašto? Zato što Bog poziva svakoga čovjeka, svaku generaciju, onu od Alfa do Omega, da sudjeluje u iskupljenju svijeta, da doprinese trijumfu dobra nad zlom, harmonije nad destrukcijom. Utoliko se može reći da svaka patnja iz ljubavi prema drugomu, koja drugomu olakšava nositi križ, sudjeluje u iskupljenju svijeta, u pobjedi dobra nad zlom. Isus je dao svoj doprinos. Na ljudskom stvorenju je da mu se pridruži u iskupljenju svijeta od sklonosti destruktivnom djelovanju.