Susret sekularne Europe s novim muslimanskim doseljenicima: izazov ili prilika za novo?


Europski islam, ukoliko je o njemu još uvijek moguće govoriti, pozvan je učiniti sve da prestane progon kršćana i pripadnika drugih religija u „Božje ime“ tamo gdje su muslimani većina. Jer se samo tako može postići vjerodostojnost.

Piše: dr. fra Luka Marković

Francuska i Europa, iako to ne žele vidjeti, postaju useljenički prostor. A svaki useljenički prostor doživljava svoju transformaciju. S useljenicima se stvaraju drukčiji odnosi nego s emigrantima od kojih se očekuje brzo integriranje ili čak s vremenom potpuno asimiliranje. Upravo bi to trebalo biti razlogom za političare da ozbiljno uzmu problem doseljavanja, pogotovo poslije masovnog pokreta muslimanskih izbjeglica iz Afrike u Europu.

Francuski književnik Michel Houellebecq objavio je roman Potčinjavanje u kojem govori o tome kako je nakon velikih političkih previranja u Francuskoj na vlast došla jedna umjerena islamska stranka koja je, uvodeći na mala vrata šerijatski zakon, promijenila iz temelja sekularnu Francusku. Štoviše, partnere u borbi protiv apsolutne liberalizacije društva ta stranka pronalazi u konzervativnim katolicima.

Izlazak romana se slučajno poklopio s atentatom na urednike satiričkog časopisa Charlie Hebdo 7. siječnja 2015. Upravo je ta slučajnost potaknula žučne rasprave o namjerama pisca. U biti roman je „antiislamski“ samo utoliko što na jedan vrlo metaforičan način, predviđajući mogućnost dolaska na vlast islama u sekularnoj Francuskoj, želi upozoriti na to kako islam ipak mijenja odnose u europskom društvu, te kako liberalna Francuska i Europa nisu više ono što su bile prije nekoliko desetljeća. Francuska je uspjela izbaciti iz javnog života kršćanstvo, ali ne i islam koji tiho, ali vrlo uporno, traži ono što misli da mu kao religiji u društvu pripada. Houellebecq nije rekao ništa novo, ništa što političarima i javnim djelatnicima nije poznato.

Tiho i na mala vrata

U knjizi Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije (Rabic) upozorio sam na to da šerijatski zakon ulazi tiho, na mala vrata, u prostor liberalnog europskog društva. A na to, kako sam spomenuo, upućuju odvojeni bazeni za žene i muškarce u Francuskoj, šerijatske presude iza zatvorenih vrata u Njemačkoj, izbacivanje svinjetine iz dječjih vrtića tamo gdje se nalaze i kršćanska djeca, i sve tradicionalnije ponašanje žena, čak i onih rođenih u Francuskoj ili Europi, u odnosu na zapadnu civilizaciju. Francuska i Europa, iako to ne žele vidjeti, postaju useljenički prostor. A svaki useljenički prostor doživljava svoju transformaciju. S useljenicima se stvaraju drukčiji odnosi nego s emigrantima od kojih se očekuje brzo integriranje ili čak s vremenom potpuno asimiliranje. Upravo bi to trebalo biti razlogom za političare da ozbiljno uzmu problem doseljavanja, pogotovo poslije masovnog pokreta muslimanskih izbjeglica iz Afrike u Europu.

Jedan razorni teroristički čin islamskih fundamentalista mogao bi na ulice pokrenuti i milijune dobronamjernih koji nemaju ništa s rasistima, a koji su naučili zadnjih desetljeća da im političari rješavaju probleme.. A to ne bi bilo dobro ni za pošteni i dobronamjerni dio ispaćenih izbjeglica, niti za europsko društvo u cjelini

Koliko je stanje opasno, vidi se već iz neraspoloženja domaćeg pučanstva prema došljacima. Problem pojačava i činjenica da se gotovo dnevno događaju u Europi teroristički čini islamskih fundamentalista (najnoviji u Barceloni 17.8.2017.) koji stvaraju još veće neraspoloženje prema izbjeglicama. To neraspoloženje je daleko veće nego se na vani manifestira i ne može se pojašnjavati ispadima izgubljene generacije desničara. Daleko je zabrinjavajuće ono što tiha većina naroda misli o pridošlicama i njihovu ponašanju. Političari koji to ne vide ili su nesposobni ili neodgovorni. Jer nitko ne može biti siguran da neće doći do silne eksplozije nasilja koja bi mogla ugroziti tekovine prosvjetiteljstva u Europi i baciti je nekoliko desetljeća unatrag.

Strah

Strah izbjeglica se mora uzeti ozbiljno, ali i strah domaćeg europskog pučanstva koje još uvijek nije spremno na tako brze promjene u društvu. Jedan razorni teroristički čin islamskih fundamentalista mogao bi na ulice pokrenuti i milijune dobronamjernih koji nemaju ništa s rasistima, a koji su naučili zadnjih desetljeća da im političari rješavaju probleme. I da žive u miru. A to ne bi bilo dobro ni za pošteni i dobronamjerni dio ispaćenih izbjeglica, niti za europsko društvo u cjelini. Nikomu ne može biti interes da u Europi dođe do sličnih sukoba između došljaka i domaćeg pučanstva, kakvi su se odvijali u prošlom stoljeću između bijelaca i crnaca. Najveća opasnost krije se uvijek u strahu ugroženosti od drugoga. Zato je krajnje vrijeme da Europa prestane sanjati snove o brzoj integraciji i asimilaciji te da se pripremi na vremena useljeništva. A s useljenicima se stvaraju sasvim drukčiji odnosi nego s nadolazećom radnom snagom koju se dovodi iz potreba ekonomije. Veliki europski gradovi, sa svojim getoiziranim islamskim četvrtima, iz kojih polagano iseljava domicilno pučanstvo, u kojima se uglavnom govori turski, arapski ili pakistanski, upućuju upravo na to da je Europa već postala useljenički prostor te da je san o potpunoj integraciji ili asimilaciji bio samo utopija. S masovnim dolaskom izbjeglica iz arapskog svijeta situacija će se u društvu još više promijeniti. To je upravo i razlog da se razmisli o donošenju novih zakona o useljavanju kakve imaju Australija ili SAD, koji reguliraju priljev useljenika, u kojima se došljacima nudi potpuna vjerska i kulturna sloboda, ali u kojima ih se isto tako upozorava i na obveze prema društvu, na to kako se islam u Europi ne može ponašati kao u Africi ili Aziji gdje progoni i zlostavlja pripadnike drugih religija. Politika zatvorenih očiju i rješavanje problema samo prema potrebi trenutka ne rješava vrlo uzavrelo stanje u Europi. Zapravo, svako odgađanje problema može biti samo pogubno. Getoizacije su već tu i pred njima ne treba zatvarati oči. Ali je upravo iz tog razloga važno stvoriti jasne odnose između različitih tradicija i religija upozoravajući na njihova prava i obveze prema društvu. Politika kratka daha ne vodi k dobru.

Želja za vlašću

Ono na što je metaforički upozorio Houellebecq mogući je scenarij u dalekoj budućnosti. Vladavina jedne islamske stranke sa šerijatskim zakonom još uvijek je, istina, daleko od Francuske i Europe, ali koaliranje određenih muslimanskih stranaka koje u budućnosti nitko neće moći zabraniti, s onim europskim tradicionalnim realna je opcija. Na kraju, zar se pojedine europske stranke i danas ne mijenjaju u želji da privuku dio muslimanskih i stranačkih birača? To čine gotovo sve europske stranke. I to nije ništa negativno ukoliko se odvija u okvirima civiliziranog društva. Ali kad želja za vlašću postane jačom od interesa društva, kad se počnu stvarati opasne koalicije u kojima se popušta zbog vlasti, onda dolazi do problema.

Ne može se u Europi uživati apsolutna sloboda, a boriti se za najradikalniji islam ili ga simpatizirati u svijetu. Ovdje se ne misli samo na teroriste, nego prije svega na mnogobrojne došljake imame koji svoj boravak u Europi shvaćaju kao priliku za širenje radikalnog islama i vraćanje europske civilizacije nekoliko stoljeća unatrag

Probleme koje danas imamo u Francuskoj ili Nizozemskoj, gdje europski nacionalisti i rasisti postaju ozbiljan politički čimbenik, stvar je i promašene politike. Nitko nema pravo sve njihove birače proglasiti rasistima i nacionalistima. Među njima ima i s pravom zabrinutih birača. Nitko ne može biti siguran da se iz današnjeg kaotičnog stanja, koje se može još i pogoršati, neće razvijati sličan politički scenarij i u drugim europskim demokratskim zemljama. Zato se nikoga tko dobronamjerno upozorava na opasnosti koje stoje pred nama ne može i ne smije proglasiti rasistom ili nacionalistom. Veću odgovornost za moguće kaotično stanje u Europi snose političari, nego ona još uvijek šaka jada desničara koji mrze sve strance, a ne samo one muslimanske vjeroispovijesti.

Ostarjela Europa

Krajnje je vrijeme da se Europa počne ponašati kao useljenička zemlja jer će zbog nedostatka mladosti u budućnosti ionako morati dopuštati dolazak radne snage iz svijeta. Ali tada kontrolirane radne snage koja je spremna prihvatiti europske vrijednosti, zadržavajući i svoje vlastite. Europa danas ima zakone koji omogućavaju prosperitet svakom pojedincu, bez obzira na rasu, vjeru i tradiciju, ali i koji obvezuju, koji jasno upućuju na to da je svaka vjerska isključivost nedopustiva, da onaj tko traži slobodu u Europi, za nju se mora zauzimati i na globalnoj razini. Ne može se u Europi uživati apsolutna sloboda, a boriti se za najradikalniji islam ili ga simpatizirati u svijetu. Ovdje se ne misli samo na teroriste, nego prije svega na mnogobrojne došljake imame koji svoj boravak u Europi shvaćaju kao priliku za širenje radikalnog islama i vraćanje europske civilizacije nekoliko stoljeća unatrag. Nažalost, svijet pridošlog islama iz Azije i Afrike doživljava svaku „pobjedu“ muslimana kao trijumf nad ljudima druge vjere, pogotovo zapadnog kršćanstva. Kršćanski svijet Europe koji je prije nekoliko stoljeća, za vrijeme islamske najezde, proživljavao sličnu sudbinu oduševljenja i depresije (Bitka kod Lepanta i pad Carigrada), zna dobro danas koliko je to anakrono i necivilizacijski. Religije bi danas – a to bi morao shvatiti i svijet islama – morale shvaćati sebe kao nositeljice mira, te da nisu tu kako bi se svim sredstvima borile za „Božju stvar“, nego da pokažu kako se etički živi, da upute svijet prevelike liberalizacije i sekularizacije da se ljudski život ne temelji samo na pojavnom (kruha i igara), nego i onome dubljem koje na tajanstven način prožima našu čitavu stvarnost. Na takav su stav pozvane religije posebno tamo gdje se isprepliću vjere i tradicije. A Europa je bila i ostala takvo podneblje.

Obveza religija

Jedna od važnijih zadaća religija, a time i islama, bilo bi uvjeriti sekularizirano društvo da i one u postmetafizičkom svijetu imaju pravo na traganje za istinom. Koliko je to važno, upozorio je filozof Habermas govorom o „javnom razumu“, gdje u dijalogu oko istine i smisla života, i religije imaju što reći te da ih se upravo iz tog razloga ne smije isključiti iz javnog života. Ali to je ujedno i poziv religijama, pa i islamu, da prihvate onu nezaobilaznu znanstvenu istinu bez koje se danas ne može govoriti niti o Bogu. Iz toga proizlazi jasna činjenica da je svaki govor o tome kako je Bog doslovno tvorac svake riječi u Bibliji ili Kur'anu opasna jer kod prosvijećena čovjeka nailazi na podsmijeh, a kod nepismena može proizvesti osjećaj ugroženosti u liberalnom društvu znanosti. Utoliko su religije, pa i islam, pozvane prihvatiti od znanosti ono što se mora, ali istodobno upozoravati da to nije zadnja riječ u odnosu na čovjeka i njegov životni smisao. Pridošli muslimani u Europi moraju učiti nositi se sa svijetom znanosti i prosvjetiteljstva, te na taj način biti glavni pokretači promjena u islamskom svijetu na globalnoj razini. A to znači učiti se prihvatiti i činjenicu da se liberalno društvo prema religijama odnosi ponekad i s opasnom ironijom kao što su se religije svojedobno odnosile prema znanstvenicima i filozofima, ili kao što se i danas odnosi islam tamo gdje je u većini.

Govor o tome kako je Bog doslovno tvorac svake riječi u Bibliji ili Kur'anu opasna jer kod prosvijećena čovjeka nailazi na podsmijeh, a kod nepismena može proizvesti osjećaj ugroženosti u liberalnom društvu znanosti. Utoliko su religije, pa i islam, pozvane prihvatiti od znanosti ono što se mora, ali istodobno upozoravati da to nije zadnja riječ u odnosu na čovjeka i njegov životni smisao

Religije svojom transformacijom u svijetu postmoderne moraju izbjeći onaj potencijal nasilja kojim su obilovale, posebno monoteističke, kako kaže poznati egiptolog Jan Assemann, i okrenuti se toleranciji i miru, suživotu i s onima koji drukčije vjeruju ili uopće ne vjeruju. Zato religije, pa ni islam, ne smiju živjeti samo od sjećanja, nego i od prilagođavanja onom čemu se moraju prilagoditi. Samo kroz prilagodbu, ne gubeći bit svoje vjere, moguće je da religije postanu uzor za suživot u modernom, globaliziranom svijetu. Europski islam, ukoliko je o njemu još uvijek moguće govoriti, pozvan je učiniti sve da prestane progon kršćana i pripadnika drugih religija u „Božje ime“ tamo gdje su muslimani većina. Jer se samo tako može postići vjerodostojnost. Ukoliko do toga ne dođe, islam će teško steći simpatije zapadnog čovjeka koji nije kriv za sve promašaje onih koji su u ime kršćanstva pljačkali i zlostavljali u povijesti islamski svijet. Na kraju ni arapska ni osmanlijska vlast u kršćanskim zemljama nije bila niti blizu tako humana kako je žele danas prikazati neki orijentalisti. Štoviše, moglo bi se reći da je „u ime islama“ učinjeno više zla kršćanskom svijetu, nego u ime „kršćanstva“ islamskom. Jer Istambul i Damask, i Egipat, i Sirija i Irak, kao i mnoga druga područja, nekoć su bila naseljena kršćanima, a danas su pod potpunom kontrolom islama. Niti najveći naivac među orijentalistima, od kojih neki pojma nemaju o povijesnim previranjima, neće povjerovati kako su svi kršćani dragovoljno prešli na islam. Vrijeme je da se sve religije okrenu budućnosti, da se napravi ozbiljan odmak od prošlosti koja nije bila uvijek sjajna. Samo se tako može postići suživot. U suprotnom dogodit će se sukob civilizacija. A koliko su sukobi pogubni po prosperitet u svijetu, pokazuju milijuni izbjeglica iz područja gdje se danas događaju unutar-islamska sukobljavanja sunita i šijita (Sirija, Irak, Jemen, Pakistan).