U kojega Boga vjerujemo?


Poznati perzijski mistik Rumi (1207.-1273.), pripadnik sufijskoga pokreta, govori o tome kako je u mnogim religijskim centrima tražio potpunu spoznaju Boga i da je nije uspio naći.

Piše: Fra Luka Marković, Katolički tjednik

Nije ju u potpunosti pronašao niti u znanosti i filozofiji. Tek kad je pitanje o onome što Bog jest postavio svome srcu, upoznao ga je. Slično je razmišljao Meister Eckhart (1260. - 1328.), primjećuje autor Hannes Weinelt donoseći sljedeći citat toga velikoga kršćanskog mistika: „Boga ne trebaš tražiti tamo i ovamo. Pred vratima je tvoga srca. Stoji i nestrpljivo čeka.“ S Eckartom bi se moglo reći da Bog čeka da ga čovjek pusti u svoje srce, da mu da prostora u svojem životu. Divna misao od koje bi mogli mnogo naučiti oni koji su opterećeni SAMO slikom Boga zakonodavca, dok onoga Isusovoga, milosrdnoga Boga ne puštaju u blizinu svojega srca.

Kriva slika o Bogu

U vrijeme koronavirusa, kad su liturgijska zajednička slavlja na neko vrijeme zbog opasnosti po ljudski život odložena, javljaju se oni, pa i među svećenicima, koji to osuđuju, jer vjeruju da znaju sve o biblijskom Bogu i da ga mogu zatvoriti u crkvene građevine, i ne pomišljajući istinski na to da bi ga doista morali potražiti prije svega u sebi, u svom srcu i duši. Ako ga tamo ne pronađu neće ga naći niti u crkvi. Zanimljivo je da masovna okupljanja u crkvama u ovo vrijeme opasne pandemije traže često i oni koji su bez crkve kao građevine i Crkve uspjeli desetljećima živjeti klanjajući se despotima i kumirima ovoga svijeta. Ako Boga nema u njihovim srcima, ako još uvijek misle da se moraju klanjati kumirima, neće ga susresti ni u crkvama, pa sve da svaki dan tamo kleče i mole. Upravo ovo vrijeme krize donosi na površinu često krivu sliku o Bogu, o našem odnosu prema njemu, o našem bahatom uvjerenju kako ga možemo prisiliti da bude onakvim kakvim ga mi želimo i zamišljamo, da se brine za sve oko nas, da nas oslobađa od problema i životnih dilema. Poneki se u ovom današnjem kaosu ponašaju kao da mogu Bogu naređivati i određivati kada će i gdje nešto učiniti, gdje se smije nalaziti. A Bog Biblije, koji se ponekad i prepire sa svojim izabranim narodom, jer ovaj uvijek očekuje nešto od njega, poziva na povjerenje, ali i razuman odnos prema životu.

Kad veliki zapadni mislilac, filozof  Pascal govori o Bogu Abrahama i otaca onda ne misli prvotno na rituale i kult nego na Boga kojega je pronašao u svom srcu, onoga biblijskoga Boga koji je strpljivo čekao da izraelski narod shvati kako nije tu da mu ispuni svaku želju nego da ga prati kroz krizna vremena u životu. Lijep primjer za to imamo u dugotrajnom putovanju Izraelaca kroz pustinju, bježeći iz egipatskoga ropstva, virusa koji je dokidao slobodu kao i koronavirus danas. Kad Jahve daje da pada mana u pustinji, On poziva istovremeno Izraelce na to da sami sebi naprave kruh, da učine nešto za sebe i svoj spas. Ne servira im sve na dlanu. Spomenuti autor Hannes Weinelt donosi u svojem tekstu o odnosu Boga i čovjeka simpatičnu, dobro nam poznatu, anegdotu koja govori puno o tome kako se čovjek u kriznim vremenima treba ponašati, osluškujući na koji način mu Bog pruža ruku spasa. Za vrijeme velike poplave čeka na krovu kuće čovjek da ga Bog spasi. Tri puta dolaze spasitelji čamcem po njega. Svaki put odbija čekajući da ga Bog izravno spasi, da učini čudo. Na kraju umire pod naletom vode. U drugom svijetu žali se Bogu kako ga nije spasio. A Bog mu odgovara kako je tri puta slao čamac sa spasiteljima po njega. Anegdota koja se dobro uklapa u diskusije koje se vode u našem društvu oko privremenoga dokidanja javnoga okupljanja na liturgijskim slavljima.

Nije na čovjeku da naređuje Bogu

Onaj tko je doista istinski pustio da Bog uđe u njegovo srce, taj će lakše shvatiti da nije njegovo da naređuje Bogu  kako će i kada djelovati, kada će mu pružiti ruku spasa. Naprotiv, poduzet će sve spasi sebe i druge, jer to Bog od njega očekuje. U duhu anegdote mogao bi danas Bog postaviti pitanje onima koji misle da mora učiniti izravno čudo: Zar vam nisam poslao struku, požrtvovne liječnike i medicinsko osoblje, ljude koji su sve učinili da vas spase? Zar vam nisam stoljećima govorio da se molite u obitelji i otvorite mi prostor u vašem srcu gdjegod bili u mlitvi. Naša vjera je često onakva kavu sliku o Bogu imamo. Grozna je ona u kojoj gledamo na Boga kao despota koji od nas zahtjeva da mučimo i ubijamo ljude oko sebe, što danas čine islamski teroristi. Ali isto tako može biti opasna i ona slika Boga koja nam sugerira da se ne trebamo brinuti za sebe, jer je Bog odgovoran za svaki korak u našem životu. Mnogi su se zgrozili nad riječima dubrovačkoga biskupa kad je pokušao pojasniti da se ne može uspoređivati odlazak ljudi u kupovinu s onim masovnim u crkve, jer čovjek mora jesti da bi mogao živjeti.

Oni koji mu prigovaraju kako to nije u skladu s kršćanskom naukom slični su onome čovjeku koji na krovu čeka da Bog direktno djeluje, da učini čudo. To je ona vjera koja ne dolazi iz srca nego iz želje da se Bog stavi na probu, da se ovlada njime. To je slika Boga onih koji bi ga rado protjerali iz srca ljudi i iz obitelji, koji bi ga najradije zarobili u prostoru i vremenu. To je slika oni koji rado govore da je Bog prva violina u njihovom životu, ali bi rado bili dirigenti. Čovjek se ne može na taj način odnositi prema Bogu. Ne može biit njegov dirigent. On ne može biti  zarobljen, jer je nepojmljivo veći nego što možemo i slutiti. On jest konkretni, objavljeni Isusov Bog, ali je i Bog koji prožima sve, čitav svemir, koji je u svemu, ali  istovremeno i iznad svega. Puno toga ovisi u našem životu o tome kakvu sliku imamo o Bogu. Ako je kriva, te se od Boga očekuje uvijek previše, može, kako kaže Weinelt, baciti razočarana vjernika u beznađe. Ali ako je prava, ako nam je u srcu, može nam pomoći da u vremenima patnje postanemo „junacima i svecima“, onima koji su sposobni strpljivo podnijeti i najveću kušnju. Na kraju, onima koji bi najradije stavili Boga na kušnju, koji se ne služe niti razumom koji im je Bog podario, nije na odmet podsjetiti na riječi velikoga Galileo Galileia koji kaže: „Ne vjerujem da Bog koji nas je obdario osjećajima i razumom od nas očekuje da ih ne koristimo“.