Vučiću i Dačiću ne treba vjerovati ni kad darove donose


Krajnje je vrijeme za hrvatsku političku emancipaciju. Ni Vučići ni Dačiću ne bi trebalo biti mjesta u Zagrebu, a ni Porfiriju, dok ne prestanu s lažima o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu i s pričom da su Srbi iz Hrvatske protjerani.

Bljesak.info

Bljesak.info

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Uvijek kad upadne u blato do vrata, Vučić se sjeti Hrvatske. Kad zaprijeti opasnost od gubitka podrške birača u Srbiji, opali paljbu po Hrvatskoj. U tom se kontekstu može promatrati i njegov nedavni pokušaj da bez najave dođe u Jasenovac, iako je znao da to neće ići. Nije on to ni želio. Cilj mu je bio dobiti priliku da može ponovno izvrijeđati hrvatski narod. Zna Vučić dobro da „srpski svet“ rado sluša priču o preuveličanim žrtvama u Jasenovcu, hrvatskom ustaštvu i navodnom masovnom protjerivanju Srba za vrijeme Oluje. Ali tu je i ona druga strana medalje. Kad shvati da je zapadna politika izgubila strpljenje s njegovom velikosrpskom politikom prema susjednim narodima, kao i prijateljskim odnosom prema Rusiji, okrene se prema Zagrebu.

Njegov svojedobni posjet Hrvatskoj i paradiranje s Kolindom trebali su pokazati zapadnim političarima da mu je stalo do mira sa susjedima, pogotovo onima koji se nalaze već u Europskoj uniji. Ista priča ponavlja se zadnjih dana.

Da je Vučiću stalo do mira…

U Zagreb šalje Ivicu Dačića, Miloševićeva potrčka, mrzitelja svega hrvatskoga, koji bi trebao uvjeriti svijet kako je Srbima stalo do dobrosusjedskih odnosa.

Da je Vučiću stalo do mira sa susjedima ne bi sustavno podgrijavao mržnju između Crnogoraca i Srba u toj vrlo krhkoj državi; obuzdao bi Dodikovo poigravanje vatrom u BiH i prestao huškati kosovske Srbe protiv Prištine.

Da mu je stalo do mira, prestali bi njegovi poslušnici govoriti o „srpskom svetu“, što podsjeća na onu ludu zamisao kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin.

Niti je Vučiću do iskrenoga mira, niti je odustao od velikosrpske ideologije. Naprotiv, sve čini kako bi zapalio vatru na Balkanu.

Što ga je nagnalo da pošalje Dačića u Zagreb? Ništa drugo nego želja da zamaže oči zapadnim političarima koji su izgubili strpljenje s njegovom dvoličnom igrom: pričom kako želi u Europu dok istovremeno sanja da „srpski svet“ postane dio ruske imperije, ali i žandar na Balkanu koji će ponovno pokušati uvjeriti susjedne narode kako su svi Srbi.

Uostalom, zar bi Dodik smio odlikovati Putina bez Vučićeva odobrenja?

Čuditi se treba hrvatskoj politici

Ne treba se čuditi Vučiću i njegovu oponašanju Tita, jedan dan osmjeh Rusima a drugi Amerikancima. Više se treba čuditi hrvatskoj politici koja nikako da se oslobodi kompleksa manje vrijednosti pred srpskom politikom. Čudno je da trenutna vlast nije izvukla pouku od prošloga Vučićeva posjeta Zagrebu, kad je obećavao puno na popravljanju odnosa između Hrvata i Srba, a nije uradio ništa. Štoviše, nakon kratkoga vremena, izvrijeđao je hrvatski narod, i to na njemu svojstven primitivan način, naravno sa suzama u očima.

Vučića, kao ni većinu srpskih političara ne zanima istina, nego što je moguće veća Srbija. Vrijeme je da Hrvatska dadne do znanja Srbiji kako Vučić nije predsjednik svih Srba u regiji niti je onaj slatkorječivi Porfirije, koji jedno govori u Zagrebu a drugo u Beogradu, istinski poglavar svih srpskih pravoslavaca iz bivše države.

Do čega je dovelo to suludo toleriranje ponašanja srpskih crkvenih poglavara pokazuje se najbolje na slučaju Crne Gore.

Uostalom, zašto se Srbima ne predloži da učine ono što čini Katolička Crkva u Hrvata. Iako su Hrvati u BiH i Hrvatskoj jedan narod, imaju dva crkvena poglavara, jednoga u Hrvatskoj a drugoga u BiH. Priča kako svi katolici imaju jednoga poglavara – papu u Vatikanu, ne može biti razlog da se srpski patrijarh osjeća posvuda gazdom. Naposlijetku, i Pravoslavna Crkva ima jednoga poglavara – onoga koji stoluje u Istanbulu. Zar to nije dovoljno? Do kada će se dopuštati Beogradu da se preko pravoslavlja miješa u politiku susjednih zemalja?

Tražiti istinu zbog mladih Srba

Krajnje je vrijeme za hrvatsku političku emancipaciju. Ni Vučići ni Dačiću ne bi trebalo biti mjesta u Zagrebu, a ni Porfiriju, dok ne prestanu s lažima o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu i s pričom da su Srbi iz Hrvatske protjerani. Otišli su, dobro to znaju Vučić i Dačić, nakon što su shvatili da Hrvatska neće biti dio prostora velike Srbije.

Tražiti od Vučića i Dačića da prihvate istinu o Jasenovcu i odlasku Srba iz Hrvatske nakon Oluje, ne treba zbog Hrvata – jer svaki normalan Hrvat zna da je to izmišljotina „srpskoga sveta“ – nego zbog mladih Srba koji na toj laži grade odnos prema hrvatskome narodu. Istina, ovaj puta završio je Dačićev posjet nešto drugačije nego onaj Vučićev.

Svakako je za pohvalu govor premijera Plenkovića da se dobri odnosi između Hrvatske i Srbije mogu početi graditi tek kad se pronađu nestali Hrvati, prizna srpska agresija na Hrvatsku i plati ratna odšteta. Pa, ipak, bilo bi bolje da je Dačiću zabranjen ulazak u Hrvatsku. Huškač na agresiju na Hrvatsku i BiH, Miloševićev potrčko nekoć, a danas Vučićev, nema što tražiti u jednoj demokratskoj zemlji. Od Vučićeva i njegova posjeta ne može Hrvatska imati nikakvu korist.

Tko ima koristi od Dačićeva posjeta?

To što je Žigmanov imenovan ministrom, ne znači još uvijek ništa. Tek kad se s vremenom pokaže da je Srbiji doista stalo do dobrosusjedskih odnosa, da uvažava prava hrvatske manjine u Srbiji, treba i s hrvatske strane ispružiti ruku. Zar se nije do sada vrlo često pokazalo da se Vučiću i njegovoj velikosrpskoj ideologiji ne može vjerovati?

Puno je važnije poraditi na tome da se Srbi pravoslavci osjećaju u Hrvatskoj kao kod kuće, pogotovo oni kojima je stalo do Hrvatske. Oni nemaju nikakve koristi od Dačićeva ili Vučićeva posjeta Hrvatskoj. Možda je ima Pupovac i njegova stranka, ali zasigurno ne oni Srbi koji su sudjelovali u odbrani Hrvatske. Vučićev posjet koristi više onima koji nikada nisu željeli samostalnu Hrvatsku, koji još uvijek sanjaju da bi moglo doći do obnove Jugoslavije. Ne treba ih podcijeniti. Ima podosta i Hrvata koji iste snove snuju.

A gdje je tu u čitavoj igri zapadna politika? Sutra bi poradila na obnovi Jugoslavije u kojoj bi Srbi bili apsolutni gospodari, samo da se umjesto Rusima okrenu njima. Uostalom, treba jednom zauvijek shvatit da postoje ruski orijentirani četnici, ali i oni zapadno. Među njima, za razliku od onih demokratskih orijentiranih Srba, nema nikakve razlike.