Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Iako se u medijima često spominje zapadna politika, bilo bi puno objektivnije govoriti o američkoj političkoj strategiji. Istina, od vremena do vremena pojedini europski političari iskažu određenu skepsu prema globalnoj političkoj doktrini SAD-a, kao što je bio slučaj upada u Irak, pa ipak uglavnom se prihvaća sve ono na čemu inzistiraju Amerikanci. Nije riječ samo o pogledima na sukobe u Siriji ili palestinskom pitanju, nego i o mnogim drugima političkim izazovima. Nešto se slično može reći i za ratu u Ukrajini. Iako, znatan dio europskih političara vjeruje da će Ukrajinci teško dobiti rat protiv imperijalističke i despotske Rusije, te da bi zbog toga trebalo potražiti rješenje u pregovorima, o tome se u europskoj politici ne razgovora previše – barem ne javno.

Američki pogled na Jugoslaviju

U vrijeme velike političke krize u Jugoslaviji, Amerikanci su također uspjeli zapadnoj politici nametnuti svoj pogled. To se prije svega odnosi na pitanje nužnosti opstanka te države, pa zatim na sankcije zemljama koje su se branile od velikosrpske agresije. Za samostalnost republika, Amerikanci su se opredijelili tek kad su shvatili da je raspad Jugoslavije neizbježan. Pa, ipak, nisu dozvolili da se u potpunosti sprovede u djelo oslobađanje Srba od krivih sjećanja kako je Srbija tamo gdje žive Srbi. Da su razmišljali drugačije, danas ne bi bilo Republike Srpske, niti bi se Dodik šepurio u Banjoj Luci, niti bi iz Bosanske Posavine nestalo više od 100 000 Hrvata. Kad vidimo koliko Srba živi u Njemačkoj ili Austriji, iako im je navodno u Vučićevoj Srbiji jako dobro, ne bi trebalo nikoga začuditi i to da se među srpskim ideolozima jednoga dana pojavi teza kako su i dijelovi tih država njihovi. Uostalom u Austriji i Njemačkoj živi vjerojatno više Srba nego u Republici Srpskoj.

Interesno orijentirani

Možda pojedini američki političari povjeruju jednoga dana i u to kako je Isus bio Srbin, da je polovica Kineza srpskoga porijekla, ali i to da su Srbi najstariji narod na svijetu. Možda povjeruju čak i u priču kako su neki Tarabići veći proroci od onih biblijskih. Lako se može dogoditi da povjeruju jednoga dana, ovisno o njihovim interesima, čak i to da je Dubrovnik stari srpski grad. S obzirom koliko Amerikanci znaju o Europi, ne bi niti to trebalo nikoga začuditi. Uostalom, zašto ne bi povjerovali i to kad vjeruju da su Srbi najveći čimbenik stabilnosti na Balkanu, iako svi susjedni  narodi  dobro znaju da je istina ono suprotno od toga. Amerika je daleko i zbog toga često vidi ono što bi željela vidjeti. Uostalom, kako shvatiti toliko popuštanje Vučiću i Dodiku? Kako shvatiti da ne vide kako je Crna Gora već pozamašno posrnula u srbijansko naručje, iz kojeg se tek nedavno iščupala?

Politika je vraški komplicirana stvar. Moderni američki političari su toliko interesno orijentirani da često vide ono što žele vidjeti, a previde ono što se kasnije razbije o glavu drugim narodima pa i njima samima.

Da nije tako, bilo bi poodavno riješeno palestinsko pitanje, što bi umanjilo mržnju Arapa prema zapadnom svijetu, ali i prema Izraelu.

Zapadni novac i ljubav prema Rusima

Upravo u tom kontekstu treba promatrati i zadnja događanja na prostoru bivše države. Začuđujuće je koliko još uvijek ima političara u SAD-u koji vjeruju da se Srbe može promijeniti i privući u naručje Zapada. Možda Vučić i ne voli Ruse, budući da voli samo sebe. Pa, ipak, ni on niti netko drugi neće se usuditi okrenuti leđa Rusima, jer zna da bi time ugrozio vlastiti život. Ljubav Srba prema Rusima je toliko velika da je ona prema Zapadu nikada neće nadmašiti. Nažalost, slično razmišljaju i oni Srbi koji su masovno otišli u zapadne europske države zaraditi ponešto za život – koji vole zapadni novac dok im je srce puno ljubavi prema ruskom narodu.

Amerikanci trebaju napokon shvatiti da se srpska ljubav ne može kupiti. Toliko je iracionalna prema Rusiji da je ni glad i žeđ ne mogu umanjiti. Razlog za to ne leži u pravoslavlju ili u povijesnom političkom iskustvu, nego u uvjerenju da ih Rusi vole onoliko koliko i oni njih. Taj lažni osjećaj uzajamne zaljubljenosti liječi kompleks manje vrijednosti i izaziva uvjerenje da su u zajedništvu s Rusima veliki nebeski narod. Vjerojatno će srpska ljubav prema Rusima iščeznuti tek tada kad u Rusiji dođe do istinske demokracije, te ruski političari poruče Srbima da ih ne zanimaju. Nažalost, do tada će – kako stvari sada izgledaju – proći još podosta vremena.

Kad će Amerikanci progledati?

U sklopu tih događanja važno je pitanje: Kada će Amerikanci progledati  i shvatiti da ta srpska iluzorna ljubav prema Rusima opterećuje i BiH, državu u kojoj je stanje napeto kao i početkom 1990-ih godina, jer Dodik sanja o secesiji, a poneki Bošnjaci o unitarnoj i islamskoj BiH. Možda ih otrijezni Dragan Čović koji je, kako čitam u medijima, napokon shvatio da opasnost po mir u BiH, pa i susjedstvu, ne leži samo u bošnjačkom unitarizmu nego i srpskom secesionizmu. Pa kad je on napokon progledao, trebali bi i Amerikanci. Ili su ipak Amerikanci progledali ta i njemu silom otvorili oči?

Još da progledaju i Bošnjaci i shvate da BiH nema bez zadovoljnih Hrvata. Zašto bi to bilo važno? Zato što će Srbi, sve da ih jednog dana i odbace Rusi, sve da uđu i u NATO, sanjati o velikoj Srbiji. Teško je osloboditi se stoljetnog lažnog sjećanja kako spas za Srbe leži u okupljanju svih Srba u jednu državu. Važno je pri tome ne zaboraviti da u Srbiji pored demokratskih orijentiranih političara žive i četnici zapadne i ruske orijentacije. Bojim se da Amerikanci nemaju ništa protiv onih zapadnih. Razlog više za susjede da dobro otvore oči i ne prave jedni drugima probleme gdje ih nema. Uostalom, kakav bi to trebao biti problem za Bošnjake da se Hrvati osjećaju u BiH kao svoji na svome? Istina, problem jest za one koji jedno govore a drugo misle. Nažalost, ti nisu ništa bolji od četnika. Ako išta izazove sukobe u BiH bit će njihove prikrivene namjere i, kako reče obraćenik Čović, srpski otvoreni secesionizam.