PIŠE: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Nedavno mi u Zagrebu reče jedan prijatelj kako svi Bošnjaci razmišljaju politički isto. Mislio je na to da uglavnom svi žele unitarnu državu. Gledajući s tog aspekta, čovjek bi se mogao složiti s njim, jer doista velika većina Bošnjaka želi unitarnu Bosnu i Hercegovinu, kao što gotovo svi bosanskohercegovački Srbi sanjaju o pripajanju Republike Srpske Srbiji. Međutim, ako se na bošnjački unitarizam baci malo ozbiljniji pogled, uočava se velika ideološka razlika između onih koji priželjkuju unitarnu i dominantno muslimansku BiH i drugih koji bi je najradije vidjeli kao sekularnu građansku državu.

Gledajući s pozicije zapadnih demokracija, to i nije nešto loše, naravno, ako je riječ o jednonacionalnim državama. Ali BiH je država triju konstitutivnih naroda, te zbog toga čisto građansko ili unitarno uređenje nije moguće. Dugoročno gledano BiH bi, u tom slučaju, postala državom najbrojnijega naroda.

Uloga religija u BiH?

Što tiče religija u BiH one trebaju imati potpunu slobodu, ali ne i odlučujući utjecaj na politiku. Uostalom, religijske zajednice nisu pozvane vladati, nego, ako su iznutra zdrave, biti korektor društva na području morala i humanizma. Opasnost koja dolazi od religija kad imaju vlast, danas se najbolje pokazuje u Iranu ili Afganistanu, pa i nekim drugim islamskim državama, u kojima se događa sve ono negativno što se u jednom zdravom društvu ne bi smjelo dogoditi. Događa se to da se u ime krivog shvaćanja religije prisiljava ljude na apsolutnu poslušnost vjerskim vlastodršcima. Ono što je u takvim teokratskim državama ponajgore, jest to da se u takvom državnom uređenju otvara prostor vjerskim poglavarima za mogućnost terora nad neposlušnim građanima.

Srećom, u Europi je taj vid utjecaja religije poodavno odbačen. Nešto iz zabluda pojedinih srednjovjekovnih papa i biskupa, ali i običnoga klera, trebali bi naučiti i islamski poglavari u svijetu, pa i u BiH – oni koji sanjaju o prevelikom utjecaju religije na politiku. Ako ni zbog čega drugoga onda zbog toga, jer će se jednog dana u teokratskim muslimanskim državama zasigurno dogoditi „revolucija bijesa“, koju će predvoditi mladost, ali i sami prosvjećeni i humanistički orijentirani imami. Nažalost, nisam siguran da pojedini politički krugovi u BiH shvaćaju da religiji nije mjesto u vlasti, u suprotnom ne bi bili toliko oduševljeni Muslimanskom braćom i Erdoganom, ali niti onim drugim muslimanskim gospodarima u svijetu koji postupaju prema ateistima, ženama i onima koji drugačije misle, kao prema smrtnim neprijateljima. Pristalice prevelikog utjecaja religije na politiku u BiH trebali bi malo bolje analizirati stanje politike u Turskoj. U dva najveća grada, Istanbulu i Ankari, vlada sekularna opozicija, dok Erdogan ima tanku prevlast u državi i to zahvaljujući ruralnom stanovništvu. Istina, nešto slično se može primijetiti već i u BiH. U gotovo svim većim bošnjačkim gradovima vlast drže sekularne stranke, dok SDA ima premoć uglavnom u manjim sredinama i ruralnim područjima.

Ideološka podijeljenost

Upravo se tu vidi da bošnjačka politika nije ideološki ista, pa čak niti tada kad misli da bi unitarna država bila najbolje rješenje. Dok jedni u unitarnoj BiH vide priliku, dugoročno gledano, za dominaciju islama, drugi priželjkuju suradnju s hrvatskim i srpskim anacionalnim krugovima. Dok prvi računaju da bi s vremenom mogli uspostaviti u BiH odnose kakve ima Erdogan u Turskoj, drugi se nadaju da bi unitarna i sekularna BiH mogla funkcionirati poput Jugoslavije, gdje bi nacionalno bio dopušteno, dok bi s druge strane u odlukama bilo neutralizirano. Istina, ima među bošnjačkim sekularistima i onih koji shvaćaju da se BiH dugoročno može održati samo kao zajednicu triju ravnopravnih naroda, kako to i sam Ustav propisuje. Nažalost, njima nedostaje hrabrosti i političkog potencijala za ozbiljniji iskorak, jer bi im u slučaju korektnog dogovora s Hrvatima, koji su im potrebni za obračun s velikosrpskim secesionizmom, indoktrinirani bošnjački birači okrenuli leđa.

Strah bošnjačkih stranaka

Prevelika je ideološka razlika između „sekularnih“ i „vjerskih“ bošnjačkih stranaka da bi mogle naći zajednički jezik, recimo, oko za Hrvate prihvatljivog Izbornog zakona. Za pretpostaviti je da čak i SDA ne bi imala ništa protiv rješenja tog problema koji opterećuje hrvatske i bošnjačke odnose. Nažalost, ne usudi se to sprovesti u djelo. Moguće je da SDA odgovara čak i podjela na dvije izborne jedinice u Federaciji, jer bi u tom slučaju uspjela sa svojim saveznicima zagospodariti većinskim bošnjačkim prostorom. Pa ipak ne usuđuje se na taj iskorak, jer bi u tom slučaju „sekularne“ stranke stekle simpatije kod birača i zagospodarile većinskim bošnjačkim prostorom. Upravo taj strah bošnjačkih stranaka od gubitka pristalica u vlastitom narodu, opterećuje BiH onoliko koliko i srpski secesionizam. Zbog toga se ne može isključiti mogućnost da se jednog dana, u strahu jednih od drugih, udruže protiv srpskog secesionizma, što bi dovelo do ozbiljnijeg sukoba s Dodikom i njegovim pristalicama.

A Hrvati?

Čemu se mogu nadati Hrvati? Ničemu. Sva dugogodišnja obećanja Čovića o brzom dogovoru s koalicionim bošnjačkim strankama, svejedno koje ideološke orijentacije, samo su odugovlačenje. Ako novi Izborni zakon, povoljan za Hrvate, ne nametne visoki predstavnik Schmidt, neće ga ubrzo niti biti. Upravo je to ono što ide na ruku velikosrpskim pretenzijama Dodika, koji je samo obična igračka u rukama Beograda.

Ako, pak, Schmidt, svjestan opasnosti velikosrpske politike, nametne Izborni zakon koji bi Hrvatima omogućio birati svoje predstavnike, prosvjedovat će sve bošnjačke stranke, iako će se, vjerujem, i same radovati tomu. Naime, u tom slučaju neće biti krive za hrvatsku ravnopravnost pred biračima. A Dodik? Shvatit će da je došao kraj snovima o „srpskom svetu“. Komšić? Neće više imati argumente za zavađanje Hrvata i Bošnjaka, niti će njegove pristalice moći manipulirati Bošnjacima, uvjeravajući ih kako u Europi ne postoje konsocijacijski uređene države.