Zašto su se Bošnjaci upravo sada sjetili da postoji neki Dobroslav Paraga?


Čitam u jednom sarajevskom mediju razgovor s Dobroslavom Paragom koji optužuje hrvatsku politiku 1990-ih umjesto da pokuša shvatiti okolnosti u kojima se danas nalazi hrvatski narod u BiH.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Iluzorni snovi Dobroslava Parage kako bosanskohercegovački muslimani neizmjerno vole Hrvate, prisiljava ga da i dalje govori samouvjereno o onome o čemu zna malo. Svojim izjavama ide na ruku onima koji žele zagospodariti Federacijom i svesti hrvatski narod na manjinu.

Da mu nedostaje političke razboritost, pokazuje u tom razgovoru kao što je to pokazivao i 1990-ih vjerujući da doista svi tadašnji Muslimani u BiH žele suradnju samo s Hrvatima.  Dok srpska intelektualna elita u velikom broju živi od krivih sjećanja koja ih vode u sukobe sa susjedima, pojedini hrvatski desničari nikako da shvate kako se želje ne mogu poistovjetiti s realnošću.

Veselica: bh. Muslimani se osjećaju Hrvatima

Prvo što mi pade na um nakon što sam pročitao spomenuti intervju, bio je razgovor s jednim od najznačajnijih hrvatskih „proljećara“ Markom Veselicom, koji je zbog svoga rodoljublja odležao dugogodišnju robiju u komunističkoj Jugoslaviji. U kasnu jesen 1991. upoznao me jedan prijatelj, na moje veliko zadovoljstvo, s gospodinom Veselicom i njegovim stranačkim kolegama. Razgovarali smo gotovo sat vremena o Bosni i Hercegovini. Gospodin Veselica je bio uvjeren da se bosanskohercegovački muslimani osjećaju Hrvatima, te kako bi na tome trebalo graditi zajedništvo. Pokušaj da ga uvjerim kako njegovo razmišljanje ne odgovara realnom stanju muslimanske (bošnjačke) nacionalne svijesti, upozoravajući ga na to da je formiranje tadašnje muslimanske nacije gotova stvar i da je malo među bosanskohercegovačkim muslimana onih koji se osjećaju Hrvatima, bio je uzaludan. Ustrajao je u svom stavu koji je, nadam se, s vremenom promijenio. Budući da je Veselica imao malo uvida u razvoj tadašnje muslimanske nacionalne svijesti, pretpostavljam da je krive informacije dobivao od svojega stranačkoga kolege dr. Ante Kovačevića, dobrog mi poznanika, koji je doktorirao na filozofskom fakultetu u Beču na djelovanju Muse Ćazima Ćatića, bosanskohercegovačkoga muslimana koji se etnički osjećao Hrvatom. Bojim se da je gospodin Veselica pod utjecajem Kovačevića poistovjetio osjećaje pojedinih bosanskohercegovačkih muslimana s osjećajima svih.

Muslimani su se osjećali i Srbima

Nažalost, mnogi hrvatski desničari crpe svoj izvor znanja o razvoju bošnjačke nacije, nekadašnje muslimanske, na temelju osjećaja pojedinih muslimana koji su se doista osjećali Hrvatima. Za bolje razumijevanje situacije, potrebno je reći da je isto tako bilo Bošnjaka koji su se osjećali Srbima. Nije nikakva tajna da obitelj Izetbegović dolazi iz Beogradskoga pašaluka i da se dugo vremena osjećala pripadnicima srpske etnije. Pa ipak se ne može poreći da je Alija Iztbegović s radošću, kao i veliki broj muslimana vjernika u BiH, prihvatio formiranje muslimanske nacije u Brozovoj Jugoslaviji. Štoviše, moglo bi se reći da i nije s velikom radošću pristao na zamjenu nacionalne odrednice Musliman u Bošnjak.

Danas se velika većina bh. muslimana deklarira nacionalno kao Bošnjak, osim manjeg dijela djece komunista i onih iz mješovitih brakova koji se radije vide kao „Bosanci“. I to je legitimno. Pa ipak to ne smije biti povod za pritisak na duge da se isto tako osjećaju pripadnicima „bosanske nacije“ (državne nacije), kao što je slučaj u nekim zemljama poput Njemačke, Francuske i Amerike. Zapadna politika koja polazi od želje da u BiH preko građanskoga uređenja instalira „državnu naciju“, ide na ruku spomenutima, ali i onima kojima „bosanstvo“ služi samo kao maska iza koje se dalekovidno gledano krije želja za dominacijom islama BiH.

I sa Srbima se treba razgovarati... oprezno

Snovi o granici na Drini i hrvatskim muslimanima, o čemu naivno sanjaju Paraga i njemu slični, pripada povijesnim zabludama. To je nešto što spada u prošlost i ne bi trebalo imati mjesta u realnoj politici. Naravno, to ne isključuje nužnost suradnje s današnjim Bošnjacima i zajedničko traganje za najboljim rješenjem uređenja BiH, jer još uvijek i jednima i drugima prijeti velika opasnost od srpskoga nacionalizma koji ne odustaje od ideje „srpskoga sveta“. Da Srbija na čelu s Vučićem nije odustala od „srpskoga sveta“, prema kojemu je srpsko sve gdje žive Srbi, najbolje se pokazuje u previranjima oko Kosova. Svojevremeni pokušaj Pupovca i njegovih pristalica da se i u Hrvatskoj osnuje „teritorijalna zajednica srpskih općina“, što je propalo zahvaljujući mudrom stavu tadašnje opozicije, a ne premijera Sanadera i HDZ-a, ukazuje također na to. Da je došlo do toga, Hrvatska bi danas imala ogromne probleme i, vjerojatno, zahtjeve od srpske strane za određenom autonomijom, što bi dalo povoda Vučiću da kontinuirano govori o hrvatskom rasizmu.

Pa ipak i sa Srbima, pa i onima u BiH se mora i treba razgovarati, ali uvijek s određenom dozom opreza.

Utoliko bi se moglo reći da bi hrvatska politika koja bi stavila sve karte samo na suradnju sa Srbima tražeći izlaz iz krize u koju se strovalila BiH, isto toliko bila nerazborita koliko i ona Parage i drugih sanjara o hrvatskoj granici na Drini.

Istina, sa Srbima se, kao i s Bošnjacima, mora razgovarati i tražiti rješenje koje zadovoljava sva tri bosanskohercegovačka naroda, ali s realnih pozicija.

Samo vlastiti interesi

Uvjerenje kako Bošnjaci, tadašnji Muslimani, razmišljaju isto kao i Hrvati, nije imala svoje utemeljenje čak niti u vrijeme prve Jugoslavije. To da je poznati muslimanski političar iz BiH Mehmed Spaho ostao u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon atentata na braću Radić u Beogradu, ne treba promatrati kao izdaju hrvatskih interesa, nego kao borbu za muslimanske. Uostalom, zar nisu 1990-ih pokušali učiniti nešto slično Adil Zulfirkarpašić i Muhamed Filipović nagovarajući Aliju Izetbegovića da BiH ostane u krnjoj Jugoslaviji. Da je Izetbegović to prihvatio, našla bi se Hrvatska u velikim poteškoćama, a sudbina Hrvata u BiH bila bi zauvijek zapečaćena.

To je realnost politike koja vlada danas u BiH. Svaki narod gleda na prvom mjestu vlastite interese. To i nije ništa loše ukoliko se ne ide radikalno protiv interesa drugih naroda, što se, nažalost može nazrijeti u prljavoj hajci gotovo čitave bošnjačke političke elite protiv minimalnih prava hrvatskoga naroda da bira svoje predstavnike u Federaciji.

Kritizirajući s pravom takve bošnjačke stavove, hrvatska politika u BiH ne smije danas s metnuti s uma da je velikosrpska politika u Republici Srpskoj već privela kraju glede Hrvata ono što Bošnjaci pokušavaju danas u Federaciji, učiniti ih beznačajnom nacionalnom manjinom.

Bošnjacima su Hrvati isti kao Srbi

Da Bošnjaci, kada su njihovi interesi u pitanju, gledaju na Hrvate s iste pozicije kao i na Srbe, iako su 1990-ih mahom pobjegli u Hrvatsku od srpske agresije, doživio sam osobno. Na jednom velikom skupu bošnjačkih intelektualaca u njemačkom gradu Hammu, na koji sam bio pozvan kao predavač, dobio sam potvrdu za to. Bilo je to na samom početku srpske agresije na BiH kad su se Hrvati i Bošnjaci zajednički pokušali oduprijeti Srbima. Ulazim u dvoranu u pratnji jednoga kolege i prilazim grupi u kojoj se nalazi organizator koji me je pozvao. Čujem kako jedna otmjena dama govori glasno da su Srbi i Hrvati isti, jer i jedni i drugi znaju samo razarati. Nitko od prisutnih nije reagirao, iako u to vrijeme u BiH nije bilo nikakvoga sukoba s Hrvatima. Isprovociran prekidam spomenutu gospođu, upadajući joj u riječ, i kažem žustro kako su Srbi naučili od Osmanlija razarati svetinje drugih. Nastaje grobna tišina. I dok se spremam, povrijeđen, pojasniti joj još neke stvari, predstavlja me domaćin i upoznaje s prisutnima. Iako sam bio duboko uvjeren da se Hrvati i tadašnji Muslimani u BiH mogu obraniti od srpske agresije samo zajedništvom, postaje mi jasno da toga neće biti ništa.

Bošnjačka krivica

Gospodin Paraga je uvjeren da do toga nije došlo zbog hrvatske politike. Poslije spomenutog iskustva i nekih kasnijih, nisam siguran u to. Štoviše, uvjeren sam, da i Bošnjaci snose svoj dio krivice. Na to upućuje i današnji odnos prema pravu hrvatskoga naroda u BiH da bira svoje predstavnike. Čovjek dobije ponekad dojam da su za Bošnjake Hrvati, koji traže minimum etničkih i građanskih prava u BiH, koja im pripadaju, čak i opasniji nego Srbi koji žele pripojiti Republiku Srpsku Srbiji. Ili da su barem isto toliko opasni i rušilački nastrojeni, kako reče ona gospođa u Hammu, kao i Srbi. Tada sam, unatoč riječima spomenute gospođe, pomogao Muslimanima, današnjim Bošnjacima, kupiti kamiončić kako bi mogli organizirati prijevoz pomoći u BiH. Učinio bih to i danas da se nađu u istoj groznoj situaciji, iako me strašno iritiraju šovinističke izjave pojedinaca o Hrvatima i njihov zaborav da im je Hrvatska pomogla više i od same Turske.

Ostaje otvorenim pitanje: Kako popraviti odnose između Hrvata i Bošnjaka u BiH nakon toliko neodmjerenih, licemjernih i rasističkih izjava bošnjačke političke protiv Hrvata? Bošnjaci bi trebali napokon shvatiti da se Hrvate u BiH ne može poistovjetiti s Draganom Čovićem i njegovom politikom Nažalost, Bošnjaci to često čine, kako bi u očima međunarodne zajednice umanjili njihovo pravo da biraju svoje predstavnike. Šteta. Posljedice takvoga razmišljanja mogle bi biti pogubne za Hrvate i Bošnjake, jer „srpski svet“, ohrabren ruskom invazijom na Ukrajinu, počinje glasno govoriti o potrebi denacifikacije Balkana.