Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Prirodne katastrofe oduvijek su prisiljavale čovjeka da razmišlja o odnosu Boga (bogova) prema ljudskom stvorenju. Odgovor na pitanje patnje u svijetu, prouzročene prirodnim katastrofama, i nije bio veliki problem za one koji su vjerovali u mnoštvo bogova (politeizam), jer su se ljudske poteškoće često vezale uz osvetu bogova, ili čak njihovo iživljavanje nad čovječanstvom. Monoteizam. koji govori o dobrom i svemogućem Bogu, i čovjeku kojega je stvorio iz ljubavi, suočava se s tim problemom nešto drugačije, iako se i tu često govori o Božjoj kazni kao odgovoru na ljudsko ponašanje.

Sve se odvijalo u korist čovjeka

Filozof Gottfried Wilhelm Leibniz ide korak dalje od uobičajenih razmišljanja pokušavajući pojasniti ljudsku patnju, prouzročenu prirodnim katastrofama, na jedan specifičan način. U svojem djelu Theodicee  tvrdi da čovjek živi u najboljem mogućem svijetu koji je Bog mogao stvoriti. Iako su ga ismijavali drugi filozofi, poput Voltairea i Schopenhauera, uvjereni da živimo u najgorem mogućem svijetu, pristalice antropijskoga principa u fizici mu neizravno daju za pravo. Naime, prema njihovu mišljenju u stvaralačkom procesu u svemiru sve se odvijalo u korist ljudskog stvorenja. Upravo su ovakvi nesavršeni prirodni zakoni doveli do pojave stvorenja kao što je ljudsko na planetu Zemlja. Da su ti zakoni bili savršeniji, u svemiru se ne bi pojavio čovjek.

Najviše patnje proizvodi čovjek

Danas pitanje ljudske patnje zbog prirodnih katastrofa, osvete bogova ili srdžbe Boga nije toliko zanimljivo koliko pitanje koje se odnosi na ljudsko ponašanje i s tim povezanu patnju. U središtu razmišljanja stoji zloporaba slobode, koja je uzrokom daleko veće patnje, pa čak i mogućih opasnih posljedica po ljudski rod, od razornosti prirode. Ako se zbroje sve patnje prouzročene prirodnim katastrofama zadnje 2 000 godina neusporedivo su manje od patnje koju su prouzročile različite diktature i ideologije, pa i poneke religijske. U usporedbi s tim da je svijetu u ime „komunističke pravednosti“, navodnog zauzimanja za malog čovjeka, ubijeno više od 100 milijuna ljudi, posljedice prirodnih katastrofa su kap vode u oceanu. Ili što reći o groznim zločinima koje su počinili različiti fašistički ideolozi?

Što je to što to najbolje stvorenje – kako govore različite religijske knjige – čini tako monstruoznim? Iako odgovor nije jednostavan, može se reći da glavni uzrok leži u ljudskoj želji za vlašću, da bude bog na zemlji. Ono što bi trebalo na poseban način zbunjivati jest činjenica da se i danas daleko više pozornosti posvećuje posljedicama prirodnih katastrofa nego ljudskom destruktivnom djelovanju. O žrtvama rata u Ukrajini ili Gazi, o posljedicama terorista poput Hamasa ili vjerske diktature u Iranu malo se razmišlja. Sve se svodi na to kako zaustaviti spomenute ratove dok se istovremeno malo propitkuje izvore ljudske destruktivnosti.

Šutnja o uzrocima

Ponekad se dobiva dojam da se čovječanstvo toliko naviklo na zlo da više razmišlja o njegovu trenutnom zaustavljanju nego o uzrocima koji sustavno dovode do patnje. Tu i tamo pojavi se pokoji mislilac s pitanjem: Što se događa s čovječanstvom? Zašto daje prednost destrukciji i mržnji pred mirom i ljubavlju? Većina, pogotovo ona politička, šuti o esencijalnim uzrocima koji za posljedicu imaju ljudsko destruktivno ponašanje, davanje prednosti nasilju pred mirom. Nažalost, to se često odnosi i na „ljude vjere“, koji ponekad zaboravljaju ono što propovijedaju. Da nije tako, ne bi ruski pravoslavni kler podržavao zločine u Ukrajini, židovski vjerski poglavari prešutno prelazili preko onoga što se događa u Gazi, niti bi iranski vjerski poglavari podržavali terorističke organizacije kao što je Hamas.

Upravo iz toga se da zaključiti da čovjek, i pored silne tehnologije, u svom istinskom razvoju puno nije napredovao. Štoviše, ta bi ga tehnologija mogla staviti pod upitnik ukoliko ne dođe do radikalnih promjena u razmišljanju o sebi i svojem poslanju, o davanju prednosti zajedništvu pred nagonom za vlašću.

Blagoslov ili prokletstvo tehnologije

Nažalost, danas živimo u svijetu u kojem su profit, ideologija, opsjednutost vlašću i napredak tehnologije dominantna crta čovjeka. Upravo bi ga ovo zadnje moglo koštati opstojnosti. Naime, tehnologija postaje najopasnijim neprijateljem čovjeka i njegove budućnosti. Može biti blagoslov ali i prokletstvo: blagoslov utoliko što može doprinijeti olakšanju ljudske patnje, a prokletstvo jer može gurnuti čovječanstvo u ponor bez povratka. Nažalost, o tome se govori jako malo, pogotovo u krugovima odgovornih, dok se istovremeno preko mainstreama pojačava ljudski nagon za ispunjenjem prekomjernih želja.

A jedna od tih želja jest i dominacija nad drugim, i to ne samo ona individualna nego i kolektivna. Zar se to ne primjećuje u postupcima ruske i izraelske vlasti? Zar ne govori o tome i pokušaj Amerikanaca da imaju posvuda zadnju riječ, ili Kineza da ih potisnu sa svjetske pozornice. Krajnje je vrijeme ne samo za zaustavljanje sukoba u svijetu nego i promišljanje o uzrocima koji dovode do njih. Vrijeme je da čovjek napokon shvati kako svi problemi u međuljudskim odnosima, i na lokalnoj i na globalnoj razini, dolaze od želje za ovladavanjem drugim, pokušajem da mu se bude bog. U tom kontekstu zanimljivo je primijetiti da su najviše zla čovječanstvu učinili oni sistemi (komunistički i nacistički) koji su govorili da ne postoji Bog dok su istovremeno sebi pripisivali božanska svojstva.

Iz toga bi mogli naučiti puno svjetski političari koji tako rado govore o miru a čine da sve da do njega ne dođe. Tko ima pravo s obzirom na stanje u svijetu u kojem živimo: Leibniz ili Voltaire i Schopenhauer? Leibniz zasigurno s obzirom na mogućnosti koje stoje pred čovjekom ukoliko prestane željeti biti bog. Ukoliko ne potisne u sebi nagon za moći, o kojem vrlo lijepo progovara Biblija u mitskoj priči o Adamu i Evi, mogli bi imati pravo ova druga dvojica, i to zbog tehnoloških mogućnosti s kojima raspolaže današnji razumom obdareni „nerazumni“ čovjek.