Zli duh velikosrpske ideologije izašao je ponovno iz boce


Umjesto pamfleta SANU-a bilo bi dobro da se u Srbiji našlo napokon dovoljno hrabrih intelektualaca koji bi objavili proglas u kojem bi pisalo da se Srbi trebaju čuvati velikosrpske laži koja već duže vremena sije mržnju na prostorima bivše države.

Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Kako prenose pojedini mediji, u Srbiji se ponovno za riječ javilo ono opasno destruktivno koje na svoj način snosi odgovornost za Vukovar, Srebrenicu i duga zla diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Navodno je Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) izdala pamflet o tome kako treba sačuvati srpsku djecu od hrvatske laži. Nažalost, ta ista akademska zajednica koja je znatnim dijelom kriva ne samo za hrvatska i bošnjačka stradanja nego i srpska u prošlom ratu, na putu je da izazove nove sukobe.

U paralelnom svijetu

Zasigurno među srpskim intelektualcima ima dosta časnih i razboritih ljudi, ali glavnu riječ imaju još uvijek ljudi poput Matije Bećkovića, koji je očito obolio od karcinoma srpskoga nacionalizma. Nažalost, nije jedini. Ima ih još u akademiji, ali i drugim intelektualnim krugovima, ako ih se tako može uopće nazvati. Dovoljno je pogledati političke emisije na pojedinim kanalima, pogotovo onim privatnim koji se dodvoravaju Vučiću, pa da čovjek pomisli kako ti ljudi žive u nekom paralelnom svijetu u kojem postoji samo priča o srpskim stradanjima, nepravdama koje im nanose drugi, zli narodi. Čovjek se ne može oteti dojmu ponekad da su ljudi oboljeli od demencije te nisu sposobni uzeti realnost onakvom kakva jest. Izgledaju poput dementnoga čovjek koji u nedostatku ispravnoga sjećanja uvjerava samoga sebe da mu pripada sve što posjeduju ljudi oko njega, kao i to da su posvuda oko njega neprijatelji.

Za njih je Crna Gora oduvijek bila srpska. Velikosrpska (četnička) skupština 1918. u Podgorici, koja je dokinula crnogorsku naciju i Crkvu, nije bila puč Karađorđevića nego navodno želja crnogorskoga naroda.

Na Kosovu su, prema mišljenju tih destruktivnih pseudo akademika i intelektualaca, Albanci pobili i protjerali Srbe, dok su Srbi u svojoj dobroti ljubakali Albance po tri puta u obraze.

Vukovar, grad koji je poslije četničkih i JNA orgija podsjećao na Hirošimu, nije se za njih dogodio zbog velikosrpskih bolesnih osvetničkih sjećanja, nego ustaša u njemu. Ili jer Hrvati, kao i Crnogorci, ne žele biti ono što bi Srbi željeli da budu.

Za atentat na braću Radiće i druge Hrvate krivi su oni sami, jer nisu prihvatili velikosrpsku politiku.

A grozni zločini u Srebrenici i diljem Bosne i Hercegovine su, prema njima, izmišljotina Bošnjaka i Hrvata. Jer kako bi se moglo dogoditi da taj nebeski narod učini nešto loše?

U Jasenovcu je za njih još uvijek ubijeno oko milijun Srba, iako i normalniji srpski povjesničari govore o 15 puta manjem broju sveukupnih žrtava. Čak je snimljen i film o Jasenovcu koji bi, prema previđanjima tih dementnih pseudo intelektualaca mogao dobiti čak i Oscara. Kao da Oskara dodjeljuju srpski intelektualci, a ne ljudi koji znaju razlikovati umjetnost od kiča.

Srbi se trebaju čuvati velikosrpskih laži

Umjesto spomenutoga pamfleta SANU-a bilo bi dobro da se u Srbiji našlo napokon dovoljno hrabrih intelektualaca koji bi objavili proglas u kojem bi pisalo da se Srbi trebaju čuvati velikosrpske laži koja već duže vremena sije mržnju na prostorima bivše države, a i šire, mržnju koja više šteti srpskom narodu nego onima kojima podvaljuje. Opasnost se krije u tome što bi mladi srpski naraštaji mogli te laži prihvatiti kao istinu. U interesu Srbije i Srba, pogotovo mladih ljudi, bilo bi potiskivanje tih dementnih kreatura iz javnoga života. Da ih je u prošlosti bilo manje, da nisu zatrovali dušu srpskoga čovjeka, ne bi se dogodio ni Vukovar, ni Srebrenica, niti toliki drugi zločini, ali isto tako niti seoba stotina tisuća Srba iz Hrvatske i BiH.

Ako je istina da koronavirus šteti i ljudskom mentalnom zdravlju, onda bi se moglo zaključiti da su ju određeni „intelektualni krugovi“ u Srbiji već poodavno preboljeli. Jer način na koji oni govore o povijesti, pravednosti, krivici i zločinu, upućuje na posljedice spomenute pandemije. Krajnje je vrijeme da srpski narod, ukoliko želi sebi dobro i istinsko izmirenje sa susjednima, odstrani te trovače iz svojega javnoga života.

Nažalost, teško je to očekivati u doglednom vremenu od naroda koji ide poslušno za Šešeljevim potrčkom, koji je uzurpirao srbijanske medije jače nego svojevremeno Tito. Upravo bi to trebalo biti upozorenje za susjede da površna i paradna izmirenja ne uzimaju kao gotovu stvar. Jer tko zna kako će se postaviti prekodrinski Srbi u slučaju da ih Beograd poželi ponovno braniti od onih koji ih, navodno, ugrožavaju. Nažalost, Beograd još uvijek ima daleko jači utjecaj na Srbe izvan Srbije nego to neki misle.