Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Reis Kavazović rođen je 3. srpnja 1964. u Jelovče Selu kod Gradačca, gdje je pohađao osnovnu školu. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1983. Na Šerijatskom fakultetu Univerziteta Al-Azhar u Kairu studirao je u razdoblju od 1985. do 1990. Magistarski rad i doktorsku disertaciju obranio je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu iz područja šerijatskog prava. Radno iskustvo stjecao je kao imam, hatib i mualim u džematima u Srebreniku i Gradačcu. Tuzlanski muftija bio je od 1992. do 2012. kada je preuzeo službu reisul-uleme. I sam je tijekom rata bio sedam mjeseci zatočenik u logoru HVO-a kod Konjica. S njim smo razgovarali o važnosti sjećanja na događaje u Srebrenici, o pravdi i oprostu, ali i porukama za budućnost…

Vaša eminencijo, svjedoci smo kako neke osobe, neki događaji ili neke pojave snagom „svojega sadržaja“ postanu simboli. Što je, na tom tragu, Srebrenica?

Nažalost, drevna Srebrenica sa svojom bogatom poviješću postala je simbolom stradanja, patnje, ali i zaslijepljene, ubilačke mržnje, i to one koja je za svoje uzdignuće, uzdignuće zla, kreirala sustav, hijerarhiju vrijednosti, strukturu i mehanizme isključenja. Genocid u Srebrenici kao takav dio je europske povijesti i mi od njega ne možemo pobjeći. Pokušaji da se precizno dokumentirani genocid, dokazan kroz najstrože pravne procedure, ospori ili umanji, neće pomoći da izbjegnemo nužnost suočavanja sa zlom koje ga je inspiriralo i počinilo. Što prije to učinimo, to je bolje za sve nas. Hrabro i pravodobno suočavanje sa zlom vodi nas istinskom iscjeljenju.

Živeći krvavo vrijeme 1990-ih, ali i iščitavajući dokumente, jasno je kako je na mnogim stranama bilo velika zla. Po čemu se zločini u Srebrenici od svih izdvajaju? Primjerice, i prijedorski je kraj svjedočio onomu što se može nazvati pogromom…

Tako je. Zločini protiv čovječnosti počinjeni su i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Neki su za ta djela i presuđeni na međunarodnim sudovima. Genocid u Srebrenici je prošao strogu znanstvenu i pravnu kvalifikaciju zločina, ali genocidna namjera, prisutna i u Prijedoru i drugim gradovima, kulminaciju planirane monstruoznosti pokazala je u nekoliko dana srpnja 1995. u i oko Srebrenice i, ne zaboravimo, bila pokretač čitave agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dakle, Srebrenica je bila organizirani vrhunac jedne sustavne politike, a ne izolirani incident. Ništa drugačije se nije postupalo ni prema Hrvatima, Romima ili Albancima koji su stoljećima živjeli na područjima koja je netko odlučio proglasiti ekskluzivnim prostorom samo jednog naroda. U tom smislu Srebrenica je simbol, ali značajan simbol koji je do kraja ogolio brutalnost tog ideološkog i političkog projekta.

I kao što ste rekli, zločina je bilo na svim stranama i svaka nevina žrtva je podjednako bitna i bolna. To ne smije biti razlogom da se ne prepoznaju sustavni i organizirani zločini koji nisu incidenti ili iznimke od pravila. Zato je bitna kvalifikacija zločina i da se sve što se događalo, nazove pravim imenom, da se svako zlo imenuje onako kako pravda i istina zahtijevaju.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije još je 2007. zločine u Srebrenici kvalificirao genocidom; Opća skupština UN-a je rezolucijom od 23. svibnja 2024. ustanovila Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995. Međutim, jasno je kako još uvijek postoji mnogo onih – poglavito u srpskoj politici – koji to negiraju. Koji je, prema Vašem mišljenju, uzrok toga stava i stanja? 

To je, s jedne strane, temeljno odsustvo hrabrosti i morala, pa ako hoćete i čojstva, kod elita koje se ne žele odreći političkih projekata koji su doveli do genocida u Srebrenici i drugih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Priznati genocid u Srebrenici znači prihvatiti odgovornost za ono što se događalo u tom razdoblju, i znači pokrenuti potragu za nekim drugim politikama. Za nešto ovakvo ove današnje elite očito nisu spremne i to vide kao egzistencijalnu prijetnju. S druge strane, čini mi se, stoji i bijeg od odgovornosti pred vlastitom djecom. Jer mladi mogu izabrati da ne dijele mržnju i grijeh svojih očeva.

Želim kazati i ovo – borba za priznanje zločina protiv čovječnosti i genocida kao i za prestanak glorifikacije zločina nisu važni samo zbog onih koji su preživjeli – oni su već pokazali svoju snagu. Oni su, uz svu bol i gubitke, heroji opstanka. Heroji koji su ostali uspravni usprkos zločinačkom planu da budu izbrisani. Tim ljudima ne treba potvrda od zločinaca – niti potvrda istine. Jer istina je već tu. Mi je znamo. Ali ako šutimo, ako dopustimo da se laž odomaći, da se zločin slavi, tada tu istinu zamagljujemo pred očima onih koji dolaze poslije nas. I zato – borba za istinu danas nije borba da se zločinac pokaje. To je njegova odgovornost. Nego je to borba da se svoj našoj djeci omogući rasti u miru, bez otrova ideologija koje su već jednom dovele do ponora. Naša borba je borba za pamćenje koje čisti i ne daje povoda za nova zla. I to je istinska obveza prema budućnosti.

A činjenica da je, i pored svih pokušaja da se istina sakrije i pored političkih pritisaka na članice UN-a, ustanovljen Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995., iznimno je značajna. Jer, kao što i sama rezolucija poziva, to je prilika da se nauče lekcije i ne ponavljaju pogreške. Na nama je sada učiniti sve kako ova rezolucija UN-a ne bi bila samo još jedna neispunjena rezolucija koja bi ponovno iznevjerila Srebrenicu.

Nažalost, i 30 godina od genocida još uvijek nisu pronađeni svi posmrtni ostatci ubijenih. Na koji način vjerske zajednice, samim time i Islamska zajednica, mogu utjecati na svijest onih koji imaju informacije o masovnim grobnicama da ih podijele kako bi žrtve, a i njihove obitelji našle svoj smiraj?

Mi već godinama apeliramo na one koji imaju informacije o masovnim grobnicama, prije svega naše susjede, ali i državna tijela susjednih država i nekih razina vlasti u Bosni i Hercegovini da pomognu preživjelima pronaći smiraj i otkriju mjesta masovnih grobnica. Nažalost, sve više majki Srebrenice i druge rodbine umire, a da nisu našli svoje najmilije i da ne znaju gdje im je mezar. Zamislite koja je to bol kroz koju prolaze majke Srebrenice i koji su razmjeri zločina kada se radujete što ste pronašli kost vašeg ubijenog. Zamislite u kakvom stanju duha živimo kada ljudi, a to nisu samo izravni počinitelji prekopavanja grobnica, nego i svjedoci tih događanja, koji i danas žive u blizini tih mjesta, koji pored njih možda prolaze svakog dana, o tome šute nakon svih ovih godina. I kršćani, i muslimani, i Židovi znaju što znači biti meta istrjebljenja. Neka naše vjere zajedno stanu pred zlom koje još govori.

Kako ocjenjujete odnos međunarodne zajednice prema Srebrenici? Jeste li u susretu sa stranim činovnicima stekli dojam da su svjesni i vlastite odgovornosti za ono šte se dogodilo 1995., ali i na drugim mjestima stradanja tijekom rata?

Nažalost od Srebrenice do Gaze i Ukrajine mi vidimo nemoć onoga što nazivamo UN ili međunarodnom zajednicom. Kad kažem nemoć, prije svega mislim na strukturalni kukavičluk onih lidera svjetskih sila koji ne vide ponor ljudskosti u licu ubijena djeteta. Iz međunarodnih krugova, pa i onih koji su na sebe uzeli obvezu zaštititi stanovnike Srebrenice kao zaštićene i razoružane sigurne zone UN-a, često čujemo žaljenje – ali to nije dovoljno. Žrtve od tog žaljenja nemaju ni smiraj ni pravdu. No, dobro je da svi preuzmu odgovornost za ono što je bila njihova uloga u tim događanjima.

U danima u kojima se sjećamo žrtava genocida u Srebrenici, treba imati na umu i politike koje su do njega dovele kako bismo nešto naučili i kako ne bismo dopustili prodor takvim politikama.

Nemoguće je naći smisao u stradanju nevinih žrtva genocida. Ali ako bismo u nečemu mogli naći dio utjehe, onda bi to bilo u tome da se izvuku lekcije iz prošlosti.

Uz godišnjice stradanja redovito se vežu teme pravde i oprosta. Kako, iz vjerske perspektive, pomiriti potrebu za ovim dvjema stvarnostima?

Oprost je odlika vjernika, na njega nas Uzvišeni poziva i ohrabruje. Ali on je, prije svega, vezan za svakog pojedinca. Mi ne možemo nametati kolektivnu odgovornost, niti kolektivni oprost. Oprost ne može biti zamjena za pravdu. Pogotovo ne možete oprostiti nekome tko tvrdi da nije ništa pogrješno učinio.

Unatoč tomu, naša borba za istinu nije završena. Naša borba za djecu tek je počela. Vjerujemo u pravedniji svijet jer Bog je onaj koji nad svim bdi.

Može li, i ako može na koji način „Srebrenica“ kao tema biti dio procesa pomirenja između Bošnjaka i Hrvata?

Srebrenica je svima nama preblizak simbol, s jedne strane, zla koje se može dogoditi kada se izgubi poštovanje prema ljudskoj različitosti i kada se ideologije podjele stave iznad svetosti ljudskog života. S druge strane, ona je i simbol volje žrtve da živi uspravno, stameno vjernički. U tom smislu, ona ne pripada samo jednom narodu – ona pripada svim ljudima koji vjeruju u istinu, pravdu i dostojanstvo. Bošnjaci i Hrvati, koji su i sami prošli kroz teške gubitke, mogu u Srebrenici prepoznati gdje vodi mržnja, ali i gdje nas može dovesti suosjećanje. Ako budemo spremni učiti da prepoznamo zlo – bilo gdje – tada Srebrenica neće biti samo rana, nego učiteljica.

Kako ocjenjujete (su)život ljudi danas u Srebrenici, 30 godina nakon genocida? 

Nažalost u Srebrenici, ne da nema suživota, nego je sve manje života. I to je još jedna tragedija koja prati Srebrenicu, ali i druge gradove čiji su stanovnici preživjeli sličan nalet zla, poput Kozarca, i koju ne smijemo nijemo promatrati. Tome se moramo oduprijeti. Jasno je da će to biti proces, ali nadam se da će moja generacija, uz Božju pomoć, svjedočiti aktivnu otporu tome kroz društvene strukture opstanka – obrazovne, zdravstvene, poslovne, sigurnosne, kulturne – i dakle kroz te strukture graditi otpor sistemima koji na „gašenju života“ u ovim regijama stječu benefite za sebe, nauštrb onih koje strukturalno guraju na marginu. Zato moramo svi zajedno učiniti više da opstane život u Srebrenici i da dođe do istinskog suočavanja s prošlošću, a zatim i povratka povjerenja.

Što mlade generacije koje su rođene nakon rata u Bosni i Hercegovini, bez obzira iz kojeg naroda dolazile, na osnovu iskustva događaja iz 1990-ih trebaju naučiti?

Mi im moramo pomoći da nauče na našim pogreškama. To se neće dogoditi ako se nastavi negiranje zločina i veličanje zločinaca. Mislim da svi, ne samo žrtve genocida, imamo razloga za brigu kada vidimo transparente i čujemo povike: „Nož, žica, Srebrenica“ od mladih ljudi. Čujemo pjesme u kojima se poziva na ponavljanje Srebrenice, koje se pjevaju na svadbama. Edukacija mladih će otežano naići na prijam ondje gdje se o istini ili laže ili šuti, a zločini slave. A ako nauče i shvate da su pravda, sigurnost i mir zajedničko dobro i da je vrijednost za sve – znat će i sve drugo.