Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik

Jozo Patljak rođen je u Gradačcu, a odrastao u Modriči. Nakon srednje škole i odsluženja vojnog roka 1987. upisao se na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za filmskog snimatelja, te je taj zahtjevni studij završio u roku diplomiravši 1991.

Već tijekom studija režirao je, snimio i producirao devet dokumentarnih filmova, a do danas ih je nanizao 20. 

Krajem 2025. napravio je igrano-dokumentarni film Prova, kora, pokora o sudbini žena, majki, udovica, sestara koje su same podizale ratnu siročad, a kroz čiji je život prikazana univerzalna priča o boli, strpljenju i unutarnjoj snazi.

Uradak je sniman na autentičnim lokacijama u općinama Odžak i Modriča, a uz dokumentarne elemente sadrži i igrane sekvence u čijoj su realizaciji sudjelovali profesionalni glumci, ali i brojni volonteri i naturščici.

Poticaj za ovu priču dolazi iz nekoliko dubokih razina. Jedno je obiteljska tragedija, a drugo je tragedija moga rodnog kraja. Moja je majka u Drugom svjetskom ratu izgubila oba roditelja i ostala siroče, a spoznaja da je prve cipele obula tek u 19. godini života, duboko me obilježila. No, to nije bila priča samo moje majke, nego cjelokupni identitet Bosanske Posavine tog vremena u komu je najveći dio obitelji živio u strašno teškim uvjetima. U tom je kraju stradalo jako puno muškaraca, nositelja obitelji – više od 4 500 ljudi. Više od polovice obitelji ostalo je bez muške glave, a znatan dio njih bio je i bez muške i bez ženske glave. Moj otac je, primjerice, odrastao u obitelji u kojoj je najstarija sestra imala tek 16 godina, a njih 12-ero djece moralo je preživjeti.

Znao sam da se nitko u ovom našem prostoru ne može prihvatiti te teme na način na koji sam mogao ja, jer se bavim ovim poslom, a ova mi je priča u venama otkad znam za sebe. Dapače, na zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti primljen sam upravo zahvaljujući fotografijama majki iz moga kraja u narodnim nošnjama.

Dugo mi je trebalo da smognem snage i prenesem tu složenu dramu na filmsko platno. Ova je priča još uvijek neispričana jer nosi težinu s kojom se nije lako suočiti. Riječ je o dubokoj, uzajamnoj vezi između majke, religije, prostora i preživljavanja u Bosanskoj Posavini. Da bih to prenio, morao sam koristiti različite filmske jezike – od dokumentarnih intervjua snimanih na zgarištima, preko igranih transcendentalnih scena žena u crnini koje nas vraćaju u ’50. godine, pa sve do metaforičkih kadrova u kojima se u jednom trenutku spaja pet različitih vremena.

Tko zna čitati filmski jezik, prepoznat će duboku dramu u kadru gdje u prvom planu stoji gospođa koja daje intervju, a u pozadini je njezina srušena kuća. Vrijedno je spomenuti da film uglavnom nije imao institucionalnu podršku iz Hrvatske, iako iza sebe imam 20 igranih filmova u produkciji i nekoliko Zlatnih arena. Dobili smo potporu isključivo neinstitucionalnim putem te od Vlade Županije Posavske. Kroz razgovore me na bržu realizaciju potaknula gospođa Slavica Lukač Mijić, jedna od osnivačica Zaklade S onu stranu zida i bivša predsjednica Napretka u Zagrebu, koja je vodila i Otvorenu kuću u Garevcu.

Veliku ulogu u lobiranju za sredstva i samoj realizaciji imali su i Luka Jurić iz Odžaka te Marko Bajić.

Prova, kora i pokora zapravo je prijevod izraza „Kruh naš svagdašnji“. Te tri riječi drže i nose najveći dio filma. „Prova“ je lokalni naziv za kukuruzni kruh koji je u to vrijeme oskudice bio temeljna hrana, a nerijetko i rijetka delicija na stolu. „Kora“ označava iznimno težak život koji su te žene živjele, dok je „pokora“ njihova religija. Iza tih riječi krije se nevjerojatna, gotovo neshvatljiva snaga. Kroz ta strašna iskušenja stvorena je jedna posve nova kultura – kultura neuništiva, izdržljiva čovjeka koji nikada neće stati i pokleknuti pred bilo kakvim problemom. Proučavajući te žene, shvatio sam da su one tu muku pretvorile u nevjerojatnu upornost i izdržljivost koja graniči s nemogućim. One su preuzimale najteže muške poslove: morale su orati njive, kopati, sjeći i voziti drva kako bi prehranile, održale i školovale svoju djecu. To je bila posve uobičajena pojava u tom prostoru.

Sigurno je da postoji posebna duhovnost jer ovaj film u svojoj biti govori o ljubavi, i to o onoj najvećoj mogućoj na svijetu – ljubavi između majke i djeteta. Nema ničeg većeg od trenutka kada majka kida od sebe da bi dala djetetu. Film prikazuje tu ljubav u najtežim povijesnim okolnostima, kada izgubite sve, kada vas sustav označi kao neprijatelja i radi sve da vam uništi i ono malo ljudskog dostojanstva što ga imate. Dostojanstvo žene u to poratno vrijeme bilo je svedeno na nulu. Ipak, unatoč pokušajima da ih se uništi, te su majke uspjele održati obitelj, stvoriti kruh i odgojiti djecu u duhu kulture tog kraja. Ta tradicionalna obiteljska katolička vjera i danas je iznimno snažno izražena u obiteljima Bosanske Posavine, što svjedoči o dubokim korijenima te duhovnosti koja se prenijela kroz proživljenu patnju.

Položaj žene i danas je vrlo složen, iako se suočava s drugačijim izazovima. Danas svjedočimo neprestanoj komercijalizaciji, zloporabi žena i ženskog tijela u javnom prostoru i suvremenoj kulturi. U vremenu kojim se bavi film, od 1945. do 1954., te su zloporabe imale drugačiji, specifičan oblik. Žene su bile izložene političkim pritiscima, prisilama i raznim oblicima zlostavljanja tog režima. Iz današnje pozicije mi teško možemo uopće zamisliti kroz kakva su sve iskušenja te žene prolazile. Ostati u takvu okruženju dostojanstvena žena, čvrsto vezana uz svoju obitelj i katoličku vjeru, bio je pothvat nevjerojatne žrtve. Možda danas žene više ne moraju kopati i obavljati teške fizičke poslove kao nekoć, ali pritisci na njezin identitet nisu nestali, nego su samo promijenili lice.

Kroz cijeli se film provlači motiv zemlje kao ključni element našeg postojanja: od zemlje smo stvoreni, u zemlju se vraćamo, a žena u filmu tu zemlju obrađuje. Iz te ideje rodio se i lik žene-spomenika koga smo podigli u Garevcu, na sam dan premijere filma. Želja nam je da taj spomenik bude simbol dostojanstva te žene i podsjetnik na sve što su proživjele. Skulpturu je od gline izradio akademski kipar Mato Andrić. Umjetnik oblikujući glinu, stvara lik žene koji je slojevit i simboličan, baš kao što i žena mukotrpno radeći na zemlji, stvara strukturu svoga života, stvarajući jednu zajedničku sliku. Gorka je i apsurdna opomena sadašnjosti sudbina tog kraja. Te su žene dale sve – život, zdravlje i mukotrpan rad – za svoje obitelji i opstanak, a danas je mjesto Garevac, koje je nekoć imalo 3 500 stanovnika, svedeno na svega 15-ak obitelji, odnosno oko 75 duša. Trg na komu je spomenik podignut nazvali smo Trgom kulture.

Obitelji u Bosanskoj Posavini i danas proživljavaju tešku kalvariju, možda čak i težu nego prije. Žene u poratno doba uspjele su pod najtežim uvjetima maksimalno sačuvati našu kulturu. Danas su pak pod strašnim pritiscima asimilacije. Odlazak u svijet radi zarade, pri čemu se često gubi vlastita kulturna potka i dostojanstvo pokušavajući se snaći u ovome vremenu, težak je izazov koji je na svoj način jednako kompliciran kao i onaj iz 1945. ili 1954.

Činjenica da su te žene preživjele nezamislive strahote kako bi održale obitelj i podignule djecu, jasno oslikava uzvišenu poziciju majčinstva. Danas se suočavamo s potpuno suprotnim mentalitetom. Suvremeni čovjek često u prvi plan stavlja nedostatak materijalnih sredstava i komercijalizaciju, pa lagodno kaže da zbog manjka novca neće imati obitelj ili djecu, dovodeći tako samo majčinstvo u pitanje.

Nasuprot tome, poslijeratne majke imale su jasan fokus: prvo održati djecu i obitelj, a tek onda osigurati onaj osnovni komad kruha. One su išle u maksimalno životno iskušenje. Film simbolično započinje scenom rađanja, jer krije jedan nevjerojatan povijesni podatak. Do sredine travnja 1945. taj je kraj bio relativno miran, s približno 63 poginula u cijelom ratu. Kada je potkraj travnja, od 16. do 25., uslijedio strašan pokolj u komu je ubijeno 4 500 Hrvata Bosanske Posavine, nastupila su strašna vremena. Mnoge su majke, svjesne da dolazi vrijeme nezamislive kalvarije, donijele djecu na svijet nekoliko mjeseci prije ili nakon toga. Ta novorođena djeca bila su posljednji čin opstanka i pristanak na tešku kalvariju kako bi se nastavilo obiteljsko stablo. To nam zorno pokazuje da je majčinstvo duboki poziv i zalog opstanka, a ne prepreka.

U današnjoj kulturi težište se prebacilo na karijeru, materijalni uspjeh i stalno traženje potvrde. Pritom zaboravljamo da s ovoga svijeta ne nosimo ništa materijalno; odlazimo samo kao ljudi koji su održali određenu razinu kulture i svoju obitelj. Te povrijeđene žene nikada sebe nisu stavljale u središte, niti su tražile javnu vidljivost; njihov jedini fokus bili su obitelj, djeca i goli opstanak. Da su bilo što tražile za sebe, to bi bio gubitak ionako nedostatnih sredstava za preživljavanje njihove djece. U filmu se pojavljuje igrana scena koja to izvrsno dočarava: majka vrlo sporo jede dok djeca jedu onu oskudnu kukuruznu provu koju su imali priliku jesti možda tek jednom tjedno. Moj je otac, sjećam se, sedam dana pio samo rasol i jeo kupusov list, a nedjeljom bi dobio komad prove. Iz današnje perspektive, takvo potpuno odricanje i davanje za drugoga postalo je posve neshvatljivo.

Nijedna od tih žena nije pokleknula niti odustala; nosile su svoj križ u tišini. Spomenik koji smo podigli služi upravo kao materijalni podsjetnik u ovome svijetu da je postojala jedna drugačija ideja kvalitete života, gdje se istinska sreća zrcalila u brižnim i sretnim pogledima usmjerenim prema djeci koja su se međusobno čuvala dok je majka radila.

Univerzalna poruka ovog filma jest poruka o čistoj, požrtvovnoj ljubavi. Nema prave umjetnosti ni čiste ideje koja ujedno nije ljudska i religijska. Ovaj je film moja osobna posveta majci, ali ujedno i posveta svim majkama Bosanske Posavine koje su prošle kroz stravičnu povijesnu kalvariju. Kroz usta svjedoka u filmu zapravo progovaraju sva stradala djeca i sve posavske majke.

Osobna lekcija koju stalno nosim sa sobom jest činjenica da je moja majka dala cijeli svoj život i podnijela nezamislive žrtve da bih ja danas imao ovo što imam i da bih se uopće mogao baviti filmom. Moja je dužnost bila odužiti joj se ovom pričom.

Danas, u vremenu opće slobode, o toj se velikoj žrtvi 4 500 ljudi i dalje šuti i ne zna dovoljno. Ovaj film i sam proživljava svojevrsnu kalvariju – odbili su ga prikazati i na Hrvatskoj televiziji i na Pula film festivalu bez ikakva obrazloženja. U današnjem društvu jednostavno nije popularno iskreno razgovarati o žrtvama, niti o majci kao stupu obitelji, naroda i simbola neviđene izdržljivosti. Radije se prikazuju filmovi s nekim drugim temama s društvenih margina, dok su ove univerzalne ljudske vrijednosti proglašene nezanimljivima.

No, moje bavljenje ovom temom ovdje ne prestaje. Planiram snimiti veliki, trosatni igrani film koji će pratiti sudbinu i iskušenja jedne posavske obitelji kroz razdoblje od 1941. do 1954.

Iako Hrvatski audiovizualni centar već nekoliko puta odbija sufinancirati ovu temu, neću odustati jer imam producentsko iskustvo. Bosanska Posavina se polako, podizanjem spomenika majkama u Orašju, Odžaku i Garevcu, profilira kao prepoznatljiv kulturološki kraj majke, i to je proces koji želim nastaviti podupirati svojim radom.

Što se tiče samog dokumentarnog filma, nakon premijera u Zagrebu, Garevcu, Odžaku i Sarajevu prikazat ćemo ga na festivalima u Širokom Brijegu i Orašju, a predat ćemo ga i na Vukovar film festival. Cilj nam je sklopiti dogovor s televizijskim kućama kako bi ga vidio što veći broj gledatelja, a zadnja instanca bit će YouTube.