Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Iza nas je također i pola tisućljeća zapadnoga raskola što su naveliko slavile crkvene zajednice proistekle iz reformacije. Međutim, pitamo se nakon svega što dogodilo u tih pola milenija, ima li razloga za slavlje. Što je bolje u kršćanskom životu tih novoosnovanih zajednica u odnosu na Katoličku Crkvu? Temeljna misao reformatora bijaše povratak izvornoj Crkvi, s početaka, povrat Svetomu pismu, jer je navodno potonja povijest Crkve krivotvorina izvorne Crkve; danas smo suočeni kako je upravo protestantizam teška krivotvorina bez predaje, bez jasnih moralnih načela, bez učiteljstva, a glede Svetoga pisma koje je u žarištu reformatorskih nastojanja, vlada analfabetizam. Misao je to uglednih reformiranih kršćana. Protestantsko kršćanstvo do kraja je ogoljeno, kao stabla zimi, bez vegetacije, bez lišća i zelenila. Neki govore samo o „svetom ostatku“ u protestantizmu.   

U svim svojim ukazanjima Marija provlači kao crvenu nit misao obraćenja. Nedavno smo slavili blagdan Obraćenja Sv. Pavla i obljetnicu lurdskih ukazanja. Vrijedi osvrnuti se na te nadnevke i u njihovu svjetlu promatrati suvremenu Crkvu. Marija se nije „razbacivala“ riječima ni u Lurdu ni u Fatimi. U Lurdu je izrekla nekoliko bitnih riječi, „Penitence! Penitence! Penitence!“, te se predstavila kao Bezgrješno začeće, a isto tako i u Fatimi. Tih nekoliko riječi djeluju kao nebeski „teletekst“. Znamo da su vijesti na teletekstu kao i SMS-porukama kratke, sažete. U nekoliko riječi zbije se bitno što netko želi (iz)reći ili drugima poručiti. Tako su komprimirane, sažete Gospine poruke preko vidjelaca, u gotovo svim Marijinim ukazanjima.

Slično se zbilo sa Savlom/Pavlom. Savao se nije obratio na temelju dugih promišljanja, meditacija, askeze, postova i molitava. Zapravo on i nije trebao obraćenja jer je živio prema Zakonu. Bio je vrhunski teolog, nadmašio je svoje vršnjake na jeruzalemskim učilištima toga doba. Savršeno je i besprijekorno obdržavao Božji Zakon, svim bićem revnovao za Gospodina, progonio Crkvu uvjeren da je to bogougodno. Sve do trenutka kad je na putu za Damask susreo Gospodina, kad mu se Gospodin objavio, ukazao. Možda je njegov dotadašnji život i studij bio samo predigra, preduvjet njegovu obraćenju. Naime, spoznaja kako je teologija kao nauk o Bogu nesposobna približiti čovjeka Bogu, ako se čovjek ne otvori Duhu Svetomu. Teologija i znanost bez Duha Božjega postaje znanost o religiji, o povijesti religija, kao što su to i druge znanosti. Bog se zapućuje čovjeku i čovjek treba prepoznati trenutak u koji mu Bog dolazi. U Pavla upravo tako bijaše.

Gospodin – ne čovjek - ima inicijativu
Temeljni je i bitni poticaj došao izvana, od Gospodina. Gospodin mu se ukazao, on se s Gospodinom uskrslim susreo. Susret s Kristom njega je oslijepio pa stoga dobiva nalog zaputiti se u Damask, k nekomu Ananiji, i ondje će mu se kazati što mu je činiti. Učenik Ananija sav je u strahu od Savla, jer je čuo da progoni i hapsi vjernike. Gospodin mu njegove dvoumice, sumnje odgoni. Pavao je posuda izabrana. Nema tu velikih tumačenja ni riječi.

Prizor se dade usporediti sa slijepcem iz Ivanova evanđelja (Iv 9), gdje Isus slijepca od rođenja šalje okupati se u kupalištu Šiloam – prevedeno „Poslanik“. Čovjek je progledao kad je učinio što mu je Isus naredio. Tako i ovdje. Pavlu spadaju ljuske s očiju kad ga je Ananija krstio. Progledao je najprije očima srca, a onda i tjelesnim očima. Počinje njegov proces premišljanja i preslagivanja dotadašnjega života te obraćenje. Nakon susreta s Kristom slijedi promjena zrenika i perspektiva. Preispituje sve i čini životni zaokret prema Isusu Kristu. Odsada mu je Isus Krist sadržaj i smisao života. Da, upravo sadržaj. Živim, ali ne više ja. Krist živi u meni, poručuje Pavao Galaćanima (2,20). Sve što mu bijaše vrijedno, sve za što je dotada živio, sve što mu bijaše dobitak, odsada je samo gubitak, smeće i otpad, reći će u Posl. Filipljanima (3,8.9). Sve u odnosu na Krista gubi na svojoj vrijednosti, vrijednosnoj ljestvici. Cilj mu je jedan – iskusiti i živjeti zajedništvo s Kristom uskrslim, ovdje i u vječnosti.

To mora biti plod i ishod svakoga pravog obraćenja, naime, Krist: sadržaj i smisao života, snagom Duha Svetoga. Duh se u bitnome spušta na pojedinca snagom molitve. Duh nas uvodi u tajnu Isusove osobe. On prosvjetljuje srca (Accende lumen sensibus – infundeamoremcordibus, pjevamo u himnu Veni Creator Spiritus: Zapali svjetlo u osjetilima, ulij ljubav u srca). Isti apostol Pavao poručuje u Poslanici Rimljanima da čitaju Pismo. „Uistinu, sve što je nekoć napisano, nama je za pouku napisano da strpljivošću i utjehom koju daju Pisma imamo nadu“ (Rim 15,4). U ukazanjima Marija opetuje ono što je njezin Sin izrekao, a u Pismu je sadržano. Iz Pisma nam progovara Gospodin po Duhu Svetome. Duh je autor Pisma i on se poslužio ljudskim autorima da nam uputi spasonosne riječi postojanosti i utjehe.

Obraćenje Sv. Pavla – Najava Sabora
Znakovit je blagdan Obraćenja Sv. Pavla, u novijoj povijesti Crkve. Taj je nadnevak poslužio papi Ivanu XXIII., danas svetomu, nekoliko mjeseci nakon izbora za papu, 1959. urbi et orbi najaviti održavanje sveopćega sabora za cijelu Crkvu. Što je Papa htio tim znakovitim činom i nadnevkom? Htio je vratiti Crkvu na izvore, htio je zaokrenuti Crkvu prema Novome zavjetu, njezinu izvoru i početcima. Htio je da Crkva na sveopćem saboru premisli svoje poslanje i mjesto u svijetu, da se obrati izvorima, da se okrene, ne svijetu, nego Gospodinu koji i danas djeluje u svijetu i Crkvi po svome Duhu. Dakle egzodus iz svijeta da bi obnovljena obnavljala svijet. To je smisao aggiornamenta – posadašnjenja. Ne prilagodba Crkve svijetu i njegovim kriterijima, nego prilagodba Crkve Isusu Kristu i njegovim zahtjevima, njegovu Govoru na gori. Najbolji primjer tomu je sami apostol Pavao. Pokušao je u Ateni govoriti rječnikom i u skladu s idejama grčke filozofske misli. Doživio je fijasko, te se nakon toga u Korintu okrenuo posve drugoj tematici, križu i uskrsnuću, što je bit kršćanstva. Bez križa i uskrsnuća nema kršćanstva. To nam mora biti svima jasno.

U Prvoj poslanici Korinćanima, u 15 velikom poglavlju o uskrsnuću nabraja Sv. Pavao komu se sve Gospodin uskrsli ukazao. Uskrsnuće jest i ostaje temelj vjere, bez vjere u uskrsnuće nema kršćanstva, nema potrebe za svetošću i nebom. To dugo poglavlje u kome se bavi tajnom uskrsnuća završava pozivom koji vrijedi i za nas (15,58): „Stoga, braćo moja ljubljena, pokažite se čvrstim, nepokolebljivim. Uvijek se odlikujte u djelu Gospodnjem znajući da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan!“

^{Lurd, Bazilika Sv. Krunice}

Poziv na svetost
Ovih dana proslavili smo i Gospu Lurdsku. Marija je kazala Bernardici kako joj ne obećaje ovdje, na zemlji, ugodan ni lagan život, ali joj obećaje Nebo. Poruka je, ne okrenutost zemlji i zemaljskim ciljevima, nego snagom molitve i vjere mijenjati svijet, usmjerenošću na Nebo. Svetost nije djelo ni plod čovjeka-pojedinca. Unatoč svojoj snažnoj volji i svojim naporima čovjek ne može postati svet sam od sebe. Svetost je djelo Boga i milosti s kojima čovjek mora surađivati, slobodno i iz ljubavi. Svetost ne dolazi sa zemlje, nego od Gospodina i Duha Posvetitelja. Izvrsno je to shvatila Sveta Mala Terezija. Ona je kušala uzići na goru svetosti svojim silama, ali, tek što bi pomislila da je stigla do svetosti, iznenada bi se strovalila u dolinu. Kao Sizif koji je svaki dan kotrljao kamen uzbrdo, da bi se uvečer ponovno otkotrljao u podnožje brda. Međutim, jednoga dana, našavši se pred dizalom koje je vozilo ljude na više katove, sinu joj intuitivno misao: „Shvatila sam tko me može odvesti na goru svetosti: Moje je dizalo Isus Krist. Zamolit ću ga da me uzme u svoje naručje i On će me odnijeti na goru svetosti...“Tako je postupila. Za kratko vrijeme učinila je velike i brze napretke u sjedinjenju s Gospodinom.

Svetost je nemoguća čovjeku, ali ne i Bogu. Što više izgovaramo: „Evo me!“ riječi Božjoj, više se raste u duhu svetosti. Svetac nikada ne ostaje sam. On je zrno žita koje klija, razvija se, postaje klas noseći mnogo zrnja. Od jednoga sveca rađaju se drugi sveci. Milost zapaljuje druge. Kako se to događa, ostaje velika tajna. Samo Bog to zna.

Zbogom Transcendencijo!
Uzmemo li onako navlas, odoka crkvene prilike na suvremenom postmodernom Zapadu, zapazit ćemo kako se rijetko ili malo govori o obraćenju, molitvi, svetosti, pogotovo ne o nebu – transcendentnoj stvarnosti. Ono je potisnuto iz teološke misli, iz nedjeljnih propovijedi. Malo tko propovijeda o grijehu, obraćenju, svetosti, molitvi, vjeri, zagrobnom životu. U žarištu su promišljanja humanitarne aktivnosti, zaštita okoliša, razoružanje, mirovne aktivnosti, pomoć izbjeglicama, Karitas, a danas i istospolna partnerstva. Neki biskupi u Njemačkoj preporučuju u novije doba i crkveni blagoslov za istospolne partnere. A istospolne „brakove“ uvele su odreda protestantske crkvene zajednice!

 U ovome kontekstu zanimljivo je spomenuti da njemački mjesečnik za politiku i kulturu Cicero u izdanju od rujna 2017. ima članak naslovljen ByeByeTranszendenz – Zbogom Transcendencijo. U podnaslovu stoji tvrdnja: „Duhovno sušičava, malaksala, financijski sita, prezasićena: Crkve su postale politički akteri. Zaštita okoliša i pomoć izbjeglicama potiskuju molitvu i vjerovanje. Mora li tako biti?“

Crkve se sve više politiziraju. U Crkvi su uglavnom na dnevnom redu klimatske promjene, zaštita okoliša, trgovina oružjem, problem izbjeglica, genderizam. Nema suvremene tematike a da ne postoji u Crkvi odgovarajuća agenda. Postupno se kraljevstvo Božje što ga je naviještao Isus Krist pretvara u „princip nade“ o kome je pisao ateist i marksist Ernst Bloch. Dakle, cilj nije više nebo, nego konkretno socijalizam i ovozemaljska utopija. Autorica članka primjećuje da čak kardinal Marx iz Münchena kuša slijeva preteći „Lijevu stranku“. Zaključak je jasan: Nastavi li tako, Crkva će se učiniti suvišnom. Prije dvadesetak godina njemački kancelar agnostik javno je govorio kako Crkvu u njezinu socijalnom djelovanju treba učiniti suvišnom. Država treba preuzeti njezino polje rada u socijali. Pa ako k tomu nema Boga i transcendencije u njezinu navještaju, sama se čini suvišnom. Za Crkvu je daleko opasniji gubitak onostranosti iz njezina zrenika nego miješanje u politiku. Neba, susreta, polaganja računa pred Gospodinom sve je manje u Crkvi, s oltara, u praksi, i u nadgrobnim govorima.

U surječju govora o Pavlu, Lurdu, obraćenju, Nebu, transcendenciji vrijedi navesti što je prije četrdeset godina rekao veliki Karl Rahner. U nekome manjem skupu svećenika pitao ga je mladi svećenik: „Što Vama predstavlja Isus Krist?“ Na to mu je Rahner odgovorio: „Taj Isus Krist kaže mi i jamči, meni, krštenomu, ono što kao znanstvenik ne mogu znati: Da sam određen za blaženstvo u Bogu. I tako se mogu osmjeliti, tako reći, ruku pod ruku s tim Isusom pasti i u tamni bezdan…“