Zaustavi se, čovječe
ned, 22. ožujka 2026. 09:38
Ne znamo ni zašto smo zdravi. No, znamo da smo dužni zahvaliti Bogu što je tako. I znamo ono što je najvažnije: da je ljudski i kršćanski razumjeti one kojima nije tako – i pomoći da im bude barem malo bolje. Tako život postaje ljepši, bol i patnja manji, a svijet bolji.
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Čovjek je biće pitanja. Puno toga ne zna i pita se zašto, odakle, kako, što. Tražeći odgovore na ta pitanja, uči. Misli da bi kad bi znao odgovore na sva pitanja, bio sretan. Proces učenja traje cijeloga života. Međutim, za neke važne stvari nije presudno znamo li im razloge i uzroke. A puno toga, i to baš onoga važnoga, znamo, naučili smo ih od drugih, objavljeno nam je.
Ne znamo, primjerice, zašto postoji bol i zašto moramo trpjeti. Kad bismo i znali, ne bi nam od toga znanja bilo ništa lakše. Ali znamo ono što je važnije: da bolesniku i patniku koji trpi treba pomoći, da trebamo imati empatije i razumijevanja, posvetiti mu pažnje i vremena i tako mu olakšati patnju. Čineći tako, mi ništa ne gubimo, a on itekako dobiva i od te snage živi. Uostalom, sutra ćemo možda mi biti u njegovoj situaciji, pa će i nama to zatrebati. Iako to ne činimo „u zajam“, neke se stvari ipak vraćaju.
Ne znamo ni odgovora na osobito bolno pitanje zašto nedužna djeca moraju trpjeti. Samo filozofiranje o tome zašto je to tako ne koristi mnogo. Niti bi vrijedilo to takvoj djeci tumačiti. Ali znamo da možemo učiniti da barem jedno dijete manje trpi ili uopće ne mora trpjeti oskudicu, zapuštenost ili mu olakšati bol i samoću. Time doprinosimo da patnje bude manje. Njima donosimo trunak sreće, a i sebi samima zadovoljstvo zbog učinjena dobra. Hvala Bogu, većina ljudi osobito je osjetljiva kad su u pitanju takva djeca. Može li netko ostati tvrd na dječju suzu ili na zahvalni dječji smiješak? Ako na to otupimo, onda ovaj svijet pretvaramo u džunglu.
Nije nam jasno ni zašto je nedužni Isus morao baš toliko trpjeti pa i umrijeti tako bolnom smrću; zar nas nije mogao nekako drugačije otkupiti? On je to znao i preuzeo je to dragovoljno za nas, za čovjeka, za čovječanstvo. Ali znamo da je trpio baš zato da nas otkupi, da nama bude dobro, i to zauvijek, jer nas voli, i to nas čini sretnima i zahvalnima. Znamo i da Bog ne čini i ne traži ništa uzaludno. A time je Isus pokazao da ni naše trpljenje ne mora biti prokletstvo, ako ga pridružimo Isusovu trpljenju, i tako dao smisao i našoj patnji koju ne možemo izbjeći. A to bitno mijenja naše stanje.
Uostalom, ne znamo, s druge strane, ni zašto smo zdravi, kako sve to u našem tijelu savršeno skladno funkcionira kad smo zdravi, iako takvi svi itekako želimo biti. No, znamo da smo dužni zahvaliti Bogu što je tako i što svaki naš dio tijela radi svoj dio posla da bi nama bilo dobro. A znamo ono što je najvažnije: da je ljudski i kršćanski razumjeti one kojima nije tako – i pomoći da im bude barem malo bolje. Tako život postaje ljepši, bol i patnja manji, a svijet bolji. Dakle, sve ono najvažnije ipak znamo. A korizmeno vrijeme snažan je poticaj da to u životu i ostvarujemo.