Zaustavi se, čovječe!
Molite, braćo!
sub, 18. travnja 2026. 08:53
Dok slavimo svete uzore, ne možemo se ne pitati: Kako ja molim? Molim li uopće? Zatim, molim li „za narod“, za povjerene mi vjernike i za sav svijet? Toliko puta doživljavamo da nam se vjernici preporučuju u molitve: „Velečasni, molite se za mene, za moju djecu, za...“
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
U Kratkom otpjevu druge Večernje slavlja svetih pastirâ molimo u Božanskom časoslovu: „Ovo je ljubitelj svoje braće koji se mnogo moli za narod.“ Riječi su to starozavjetne Druge knjige o Makabejcima (15,14). Kad se moli zajednički, onda zajednica tu misao ponavlja, a predmolitelj još jednom naglasi: „Koji se mnogo moli za narod.“ Mi svećenici i redovnici/ce često to molimo i podsjećamo se na to. No, možda pomislimo: to se odnosi samo na svetce koje slavimo, a sami se ne osjetimo time dotaknuti. Ali to se itekako tiče baš nas, posebno nas svećenika. Mi smo, i to prije svega drugoga, pozvani biti molitelji, prije svega za povjerene nam vjernike, za narod. A u svakodnevnoj utrci i zadaćama koje nam život nameće, a često ih i sami sebi namećemo, jedva nam ostane vremena za molitvu. Nažalost, i za Časoslov nerijetko „nemamo vremena“, „ne stignemo“. Ono što bi trebalo biti prvo, nerijetko ostavimo zadnje, pa ako dospijemo. I nerijetko – ne dospijemo.
Dok slavimo svete uzore, ne možemo se ne pitati: Kako ja molim? Molim li uopće? Zatim, molim li „za narod“, za povjerene mi vjernike i za sav svijet? Toliko puta doživljavamo da nam se vjernici preporučuju u molitve: „Velečasni, molite se za mene, za moju djecu, za...“. Pa i naša obitelj i rodbina računa na našu molitvu, i to s pravom. Molitva je itekako služba domaćima u vjeri, kako reče apostol Pavao, pa ako to zapostavimo, onda smo zanijekali vjeru! (usp. 1 Tim 5,8).
Možemo li molitvu za narod svesti samo na to da svaki župnik nedjeljom ima obvezu vezanu uz svoju službu prikazati sv. misu pro populo (za narod)? Crkveni propisi navode to kao jednu od zadaća biskupā i župnikā. A što je s drugim svećenicima? U redu, nemaju svi tu obvezu koja je vezana uz biskupsku, odnosno župničku službu, ali molimo li ikako za svoj narod? Temeljna molitva Crkve svakako je sv. misa, odmah zatim dolazi Božanski časoslov koga molimo s Crkvom i za Crkvu, dakle za narod, za vjernike i za sav svijet. Sjetimo li se preporučiti Bogu „narod“ u privatnim molitvama dok se vozimo autom ili dok nešto čekamo, umjesto da se dosađujemo? Dakako mogu to biti kratke, ali srdačne molitve, sjećanje i uzdah Bogu, i za sebe, i za obitelji, za vjernike, i za sav svijet.
I mi stariji svećenici koji više nemamo pastoralnih obveza, ne smatrajmo se nekorisnima i suvišnima, jer više ne možemo biti aktivni kao nekoć. Ne možemo tako, ali možemo molitvom, pa i prikazujući svoje staračke slabosti i samoću na istu nakanu – za narod. Kako često dižemo ruku na blagoslov? Zašto smo tu tako štedljivi? Pa ništa nas ne stoji, a na to smo pozvani. Sjetimo se toga svaki put kad u sv. misi kažemo: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu Svemogućemu.“ Uvijek kad započinjemo svoje molitve.
A i vi, braćo i sestre, dragi vjernici, molite za svoje svećenike, da budu pravi uzori, da budu molitelji i učitelji molitve. Neka nam međusobna molitva bude snažna poveznica na zajedničkom putu prema Gospodinu!
Izdvojeno
Teološki pogled
sri, 20. stu. 10:03
Konferencija "Swipe, post, like"
Konferencija o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu pod nazivom „Swipe//Post//Like: Youth faith formation in the digital sphere“, od 16. do 19. rujna, okupila je u Sarajevu 54 mladih iz Argentine, Belgije, BiH, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Slovačke, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Ukrajine.
