Riječ za život

Dodavanje


Marija, kojoj se krunica moli, sva je timska. Ona je stavila sebe u pozadinu da bi se veliko djelo spasenja moglo izvesti do kraja. Njoj je dodano, i ona je dodala i tako je predriblan protivnik.

Ponizna Djevice, iz dna duše te molimo da svim ljudima isprosiš dar poniznosti i budi nam ti životna trenerica!

Ponizna Djevice, iz dna duše te molimo da svim ljudima isprosiš dar poniznosti i budi nam ti životna trenerica!

Dvojica ponajboljih svjetskih nogometnih trenera, jedan na vrhu Europe, a drugi svijeta, iz naftalina su izvukla riječ poniznost. U njihovim ustima ta je riječ zasjala nekim novim odsjajem.

Trenere prvotno zanima atmosfera u ekipi, suradnja igrača s njima i međusobno, uigranost na terenu. Za sve je to potrebna dobra doza poniznosti. Ako se netko izdvaja i želi plivati nad drugima, sve pada u vodu. Poniznost je, prema onomu što je u davna vremena rekao Sv. Pavao, davanje prednosti drugomu. Dodavanje. Moderni nogomet je sav u dodavanju. Solisti su otišli u povijest. Isplivala je ekipa, tim. I nije to samo u nogometu, nego gotovo u svim granama modernog društva. Normalno je da će neki pojedinci odskakati, kao što su to u nogometu vrsni znalci, ali bez ekipe su ništa. I u košarci su otkrili da sve treba podložiti timu, pa kad vide da u nekoj utakmici jednomu ide od ruke uvaljivanje koševa, cijeli se tim prestroji prema njemu. Zato je potrebna velika samozataja svih. Traži se velika duševna uravnoteženost. Pa i ljubav. A ljubavi nema bez poniznosti.

Poniznost je na granici ulivenih i stečenih krjeposti. Gornji treneri nam svjedoče da se na poniznosti može puno toga napraviti i ljudskim duhom. Većina igrača nije nešto pobožna. Stega i ustrajni rad im omogućuju snižavanje svoga ja na račun ekipnoga mi. Poniznost je vježba. Stari su govorili o vježbanju u poniznosti. Vježbanju u odricanju od svoga ja, na milijun načina. Sportski rečeno, ja je naš najjači mišić koga treba vježbom oslabjeti da bi se digli svi drugi mišići. Antivježba.

Jedan od tih trenera je jako pobožan, stalno moli krunicu, pa možemo vjerovati da se potrebna poniznost ulijeva i odozgor. Marija, kojoj se krunica moli, sva je timska. Ona je stavila sebe u pozadinu da bi se veliko djelo spasenja moglo izvesti do kraja. Njoj je dodano, i ona je dodala i tako je predriblan protivnik. Postignut je pobjedonosni gol. Dobili smo utakmicu. Ona je puna milosti pa sve možemo pripisati milosti. I taj pobožni trener gotovo sve pripisuje milosti. Prekrivamo mu ime jer se tako bolje uočava.

Bogu hvala da je riječ poniznost isplivala u širu javnost i da joj je dan naglasak na zajedništvu. U nekim prijašnjim pobožnostima previše je bila obojena osobnim usavršavanjem kome se nije vidjela puna svrha. Možda je zato i postala pomalo odbojna, čak i ružna. Nakrivljena glava i tako dalje. Nekada je i krivo shvaćena pa su je tirani svih boja iskorištavali za provođenje zlosilja. Onima kojima i danas smrdi ta riječ zasigurno je zbog toga odbijaju. Rugaju se i dotičnim trenerima, ali u pitanju je zasigurno nesporazum jer ipak neko veliko ja najjače smrdi.

Ponizna Djevice, iz dna duše te molimo da svim ljudima isprosiš dar poniznosti i budi nam ti životna trenerica!

Bazilije M.