Ideja, uloga, struktura proroka i proroštava uopće


Od ušća Bosne u Savu kod Broda, do utoka Neretve u Jadran (Metković) naći ćemo župe posvećene Sv. Iliji proroku. Zašto je on toliko značajan u Bosni i Hercegovini da je uzet kao zaštitnik krajevne Crkve?

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Zašto ova ozemlja štuju Sv. Iliju, Sv. Ivana Krstitelja, Sv. Stjepana Prvomučenika? Upravo zbog njihova svjedočenja. Svjedoci za Boga i čovjeka, zauzeti za Božje djelo u svijetu, zbog čega su na svoj način sva trojica svjedoci-mučenici i uzori u ovom patničkom narodu koji je na razdjelnici svjetova i vjera sačuvao vjernost Katoličkoj Crkvi. Stoga vrijedi osvrnuti se poglavito na ulogu jednoga Ilije u tjednu kad slavimo njegov blagdan.  

Prorok – svjedok
Tko je prorok? Veoma zanimljivo pitanje, još zanimljivija pojava i osobnost. Prorok je netko tko traži, Boga i čovjeka, a s druge je strane onaj tko je tražen, pitan. Njega traže, i Bog i čovjek, obojica ga žele, obojici treba. On je netko tko sluša i osluškuje, Boga i svijet oko sebe, ali biva i slušan, od njega se očekuje riječ, napose u vremenima kad su viđenja i riječi Božje rijetke (Samuelovo vrijeme)….

Netko tko prilike i ljude promatra kakvi jesu te kakvi bi morali biti prema Božjoj zamisli i onomu što je u upisano čovjekovim genima spram Boga i čovjeka. Prorok – osoba koja zrcali svoje vrijeme, a istodobno živi izvan vremena. Prorok – Božji svjedok, glasnik i glasnogovornik u svijetu.  

Prorok je usamljenik, samotnjak, uvijek budan, trajno na straži i oprezu. Nikada ravnodušan niti mu je bilo kada u životu svejedno, napose kad je riječ o nepravdi, ljudskoj ili u odnosu prema Bogu. Božji bojovnik za socijalnu pravdu. Božji glasnik kod ljudi, a istodobno i zagovornik, glasnik ljudi kod Boga. Nemiran, u stanju drhtanja i uznemirenosti, nutarnje potresenosti, čeka Božji mig i poruku, čeka na znak i Božji zahtjev i poslanje. U snu čuje glasove, slijedi viđenja, njegovi snovi nisu njegovi, nego su mu dani da ih proslijedi i priopći ljudima.

Često progonjen, živi u neprestanu strahu za vlastiti život, uvijek sam i osamljen, pa i u mnoštvu, kad razgovara s Bogom, ali i samim sobom, kad oslikava budućnost ili zaklinje prošlost. On je „vidjelac“ jer vidi dublje i dalje, proniče stvari i prilike, odnose i politiku. Ima zrenje, pretkazuje i proriče pa je i vidjelac!

Prorok – simbolika u pojavi
Često se služi teatralnim potezima kao Jeremija s jarmom oko vrata ili pak s glinenim sudom. Čini se da izgovara ono što su drugi već napisali. Da bi bio prorok, mora sići u dubine svoje osobe i bića. Da bi ga Bog ispunio i prožeo, svojim Duhom prožgao, mora biti stvaran i autentičan, do kraja od krvi i mesa. Mora biti on osobno, ne netko drugi iza njega. Bez obrazine ili kakve krivotvorine.

To je i tragična strana proroka: Kad je dosegnuo vrhunac Božjeg zahvata, predaje se do kraja Bogu. Što intenzivnije živi, više pripada Bogu koji progovara na njegova usta i njegov glas. Bog se služi njime kao mostom, sredstvom, vezivnom karikom.

Prorok je i pojednostavljivač, ali i sablazan. Što drugi misle ili uče, on to već zna, već je iskusio. On je Božji eho, Božja jeka, rezonancija u svijetu. U njemu odzvanjaju Božji glas i riječ.

Proroci su redovito nesretni ljudi, i u trenutcima najvećeg trijumfa. Ljudi bez prošlosti, bez korijena, rijetko im znamo podrijetlo, javljaju se iznenada, izranjaju iz rijeke vremena, njihov je život prava dramaturgija. Njihov je život dramatični prolaz i prijelaz iz vječnosti u vječnost, izranjaju iz legende i odlaze u legendu. U nezaborav. 

Prorok propovijeda, ali malo ga tko sluša, još manje ih shvaća što prorok govori. Pogotovo je mali broj onih koji proroku odobravaju, koji slijede njegove riječi i djela.

Prorok redovito gleda u oči muci i očaju, nesreći, nevolji i propasti. Vide i naviještaju kataklizmu. Prorok: u trenutcima radosti spreman podijeliti je s nama. U trenucima osamljenosti izranja da bi nas osokolio. Prorok – nemoguća nada u nemoguće vrijeme, zbiljnost naše mašte. Prorok – san za pjesnika, izazov za filozofa. Osoba koja priziva i uzima Boga za riječ. Prorok: čovjek komu je Bog zahvalan, a čovjek i ljudi nikada. Čovjek koji brani i spasava Božje djelo u svijetu, a svijet ga ismijava i redovito nasilno uklanja, ubija.

Prorokova uloga – na Ilijinu primjeru
Primjerice Ilija. Malo govori. Zapovijeda. Naređuje. Riječ mu se na licu mjesta uzbiljuje. Više od čovjeka: on je sudbina i legenda. Proroci: ljudi bez povijesti koji stvaraju povijest oživljujući je i vraćajući joj iskonski smisao i sadržaj. Prorok: čovjek koji kažnjava kraljeve i njihove lakaje, ohole ponižava, a ponizne uzvisuje. Čovjek koji velikima čita „bukvicu“ kako su mali i neznatni, moćnicima kako su ranjivi i slabi. Gdje se pojavi prorok Božji, osjeća se dah vječnosti i vječnoga, nebeski žar i strast. Neumoljivi u borbi protiv nepravde, skidaju obrazine s licemjerna bogoštovlja i životnih krivotvorina. Gdje se zatekne, stubokom se sve prevraća, dolazi do prevrata.  

Prorok: čovjek koji veli da je nemoguće živjeti po Božju i bezbožno, pobožno i protu-božno. Čovjek koji (i)zaziva sudbinu, provocira odluku. Potrebno se svrstati u tabor, Božji ili protu-Božji. Narod redovito šuti, oklijeva, očekujući pobjednika komu se prikloniti. Poglavito kod jednog Ilije koji je bio kao gorući oganj, riječju i životom, žario i palio.

Zanimljivo, Bog se redovito objavljuje u ognju. Bog nije oganj, plamen. Bog se ne objavljuje u pustinji, objavljuje se u ognju. Oganj je strašniji od pustinje. Čovjek može pustinji prkositi ako ima odvažnosti i sredstava. Ali nije kadar staviti svoju ruku ni jednu minutu u oganj.

Vatra nije strašna kao pustinja koja nosi u sebi svu strahotu, mrak, neprijateljstvo, smrt. Vatra je čista, fascinira, čovjek je može promatrati satima. Takav je otprilike i Bog. Ljepota, krajnja, privlačna i odbojna, nepristupačna, neistraživa, pročišćujuća. Ljepota u sebi, čistoća, svjetlo. Vatra kao dar, ižarivanje bogatstva, posred plamena očituje se sami Bog. Grm što gori, a ne izgara. Bog progovara ispred ognja.

Prorok tvori povijest   
Ilija je, primjerice, povijesni suvremenik grčkoga slijepog pjesnika Homera. Što znamo povijesno pouzdano o Homerovu životu? Njegova se biografija gubi u mitskoj prošlosti, čak se sedam grčkih gradova prepiralo u kome se rodio. Da ne govorimo o mitologiji Ilijade i Odiseje. O Iliji i njegovu vremenu imamo toliko povijesnih pojedinosti, znamo sve što se zbivalo na kraljevskim dvorovima, u Izraelu i Judeji, sjevernom i južnom kraljevstvu. Sve je to zasluga tih povijesnih likova, neponovljivih. Prorok povlači za sobom svoje suvremenike, izranja niotkuda, neočekivano, a kad se pojavi, postaje središnji lik i središte zbivanja. Netragom nestaje, u vihoru. Ali ispisuje znanu nam povijest.

Ilija – umjetnik improvizacije, redatelj koji umije ostaviti snažan dojam na slušateljstvo, koji zna zanijeti ljude i prenijeti ih u ekstazu. Tvrd kao stijena, monolitan, rušitelj lažnih bogova i božanstava te njihovih štovatelja. Ne govori mnogo, riječi su mu opore i škrte, čiste naredbe.

Samotnjak, bez pravih prijatelja, najusamljenija osoba na svijetu. Nema društva, nema obitelji, neženja, nema zajednice, kao pustinjski je vihor. Sad ovdje, domalo ondje. Posred mnoštva on je samotnjak. Osoba krajnjih krajnosti, krajnje oporosti, tvrdoće, bez  kompromisa. Njegova je strogost legendarna, jedva se kad raduje, pa i kad slavodobitno likuje. On je više od čovjeka, jednostavno, sudbina u osobi.  

Riječi mu fijuču kao udarci biča. Što govori, ne govori uprazno, prijetnje mu se uvijek ozbiljuju, na kraljevima i njihovim lakajima. Na onoga kraljevskog pedesetnika koji ga je htio uhititi sveo je oganj s neba koji je progutao njega i pedesetoricu s njime. Ulijeva strah i trepet, dobiva uvijek što traži. Što pretkazuje, obistinjuje se. Otvori li usta, trese se zemlja, nastaje suša. Podigne li ruku, ljudi osjećaju da ih guši anđeo smrti.„Nađe li me, neprijatelju moj?!“Ilija – osoba bez povijesti stvara povijest, unosi u nju život i živost. Velikima očituje kako su maleni, moćnicima kako su ranjivi. Neumoljiv u svojoj borbi protiv nepravde i bezboštva, razotkriva laž i prijetvornost.

U sjevernom i južnom kraljevstvu na dvorovima spletke i intrige, beskrajne svađe i ratovi, zavjere, stupice, državni udari i protuudari; savezi se sklapaju s pogrješnim saveznicima, s Feničanima, Asircima, Egipćanima, Babiloncima, uvijek s krivim pretpostavkama, što (od)vodi u trajno slabljenje narodnoga bića. Sam je Bog postao strancem u vlastitoj zemlji, svojemu narodu. Ilija je toga svjestan, Božjim nadahnućem vraća Bogu „stanarsko pravo“ u Izraelu.

U opustjelu stanju i zemlji izranja Ilija Tišbijac, iz Gileada, bez okolišanja sasipa u brk kralju: „Neće biti kiše za tri godine!“ Zna Ilija kako njegove prijetnje nisu praznozborenje. Nastupa samosvjesno pred kraljem, kao da mu želi reći: „Odsada ja određujem sudbinu naroda, ne ti, kralju, koji si se (pr)odao bezboštvu, ženeći se bezbožnom Jezabelom, iz Fenicije. Ja odsad određujem sudbinu ove zemlje.“

Potom izazov na Karmelu. Sve sluge Baalove, proroci Jezabelini, u dvoboj na Karmelu. Treba zauzeti stajalište, nemoguće je sjediti na dva stolca, hramati na dvije strane. Zanimljivo, narod ne odgovara. Čeka ishod dvoboja, da se onda prikloni. Narod oklijeva, kao i uvijek. Ne želi se unaprijed opredijeliti, da ne bi možebit (o)stao na krivoj strani. Radije pričekati i onda se odrediti. Ilija ironizira, ismijava Baalove proroke, zna čija je pobjeda, čini ih smiješnim klaunima.

Ilija živi stalno s „glavom u torbi“. Za njim je raspisana tjeralica, veliki novac čeka onoga tko ga uhvati ili prijavi. Bježi u pustinju, želi umrijeti. Bog ga šalje na Horeb, sveto brdo. Ondje doživljava kako je Bog u lahoru, povjetarcu. Optužuje Ilija cijeli svoj narod pred Bogom. To se Bogu ne sviđa, zna on da ima onih koji nisu prignuli koljeno pred Baalom. Ali kako je Ilija bez smilovanja sa svojim narodom, ni Bog nema smilovanja s njime. Lišava ga službe, daje mu nalog da se vrati i da pomaže Elizeja, Šafatova sina za proroka itd.  

Ilija, skida i postavlja kraljeve, baca na Elizeja svoj plašt, uzima ga u svoje društvo. U Elizejevoj riječi – da mu dopusti pozdraviti se s ukućanima – Ilija kao da mu želi reći: „Jesi li zbilja shvatio što sam ti učinio? Jesi li shvatio smisao našega susreta? Ništa nije slučajno! Ako si shvatio, više ne pripadaš svojoj obitelji, nisi vezan uz stara poznanstva i rodbinske veze. Zov se ne ponavlja dvaput. Slijedi me i budi do kraja Božji!“ To je kao Isusovo – staviti ruku na plug pa se natrag ne obazirati. Ne okreći se za smrću!

Tu vidimo domet proročkih riječi. Rabe riječi koje i drugi rabe, ali u njihovim ustima te riječi zvuče i djeluju drukčije. Prorokova je riječ događaj, čin, djelo, povijest. Prorok u svagdanu, za nas nerijetko bez dubokoga smisla, sagledava dublji smisao, nadvremensku dramu.

Što znači odbiti Božju riječ? 
Krajnje dramatičan opis imamo u Jeremije (gl. 36). Jeremija diktira pisaru Baruhu Božje riječi upravljene kralju i dvoru. Obojica su u životnoj opasnosti, riječi nimalo ugodne za kraljeve uši i dvorsku kamarilu. Kad su dvorjani čuli riječi, savjetovali su im da se sakriju, a oni će ih proučiti i uručiti kralju.  

Bijaše zimsko doba. Kralj je kraj kamina, grije se. Kad bi mu sluga pročitao dva-tri stupca, kralj bi ih perorezom rezao i bacao u vatru na žeravniku, te je tako cijeli svitak Božje riječi svršio u vatri. Ni kralj ni sluge nisu se prestrašili Božje riječi. Na to slijedi grozna prijetnja iz Jeremijinih usta: Kralj neće imati potomka, njegovo će mrtvo tijelo biti bačeno na dnevnu pripeku i mrzlu noć, a Gospodin će svaliti na njega, njegov dom i Jeruzalemce i Judejce „sve zlo kojim sam im prijetio, a nisu me slušali“.

Tako biva kad se Božja riječ baca u vatru ili prezire. Prorok uvijek naglašava kako s Bogom nema šale. Zahvaljujući prorocima, vrijeme postaje biblijsko vrijeme, vrijeme postaje povijest spasenja, ali i drama propasti. Na nama je odlučiti se na koju se stranu djenuti. Živimo u krajnje ozbiljnu i tešku vremenu koje od nas iziskuje umne i moralne snage za životni zaokret.

Pomiriti dvojstvo u sebi  
Hannah Arendt, osoba koja je promišljala kao Židovka zlo u svijetu i njegovu pojavnost, istraživala je čovjekove duhovne datosti i djelatnosti. Govorila je o „banalnosti zla i zloga“, i zbog toga je bila napadana. Istraživala čovjekovo „mišljenje, htijenje i prosuđivanje“. Uvijek se suočavala s nečim što joj bješe u čovjeku zanimljivo. Naime, „u čovjeku postoji dvojstvo u jednome!“  

Savjest je, naime, nepodmitljivi, nepotkupljivi partner u svim životnim prilikama. Ona je nutarnji neporecivi „dvojnik“ s kojim je čovjek u stalnom dvo-govoru te uvijek, kad se čovjek vrati doma, neumoljivo pita jesi li bio vjeran samomu sebi, jesi li ostao vjeran svojim načelima. To nutarnje mišljenje postupa prema načelu: „Ne protuslovi samomu sebi. Ne budi neprijatelj samomu sebi.“

Svi biološko-sociološki modeli ne mogu protumačiti, nisu kadri pojasniti, kako dolazi do toga nutarnjeg razgovora komu se čovjek ne može oduprijeti, unatoč činjenici da se čovjek izmotava. Svatko mora stupiti u razgovor sa samim sobom. Na to pozivaju proroci.  

Proroci su glas koji nas vraća samima sebi. Istovjetnost, suglasje, sukladnost tih dvaju glasova u čovjeku, tih nutarnjih partnera, stvara čovjekov identitet, nutarnje jedinstvo. Nema li toga suglasja, nema čovjek svojega identiteta, pocijepan je, rastrgan, tjeran i gonjen sad ovamo sad onamo.

Isto je i s čovjekovim osjećajima. Osjećaji su „nutarnji sudac“ koji podaruje jednoznačnost, kad čovjek živi u skladu sa samim sobom, svojim osjećajima, vlastitim bićem. Nemoguće je sve tumačiti biologistički, zašto naime u nama postoji usmjerenost prema tome nutarnjem jedinstvu. Čovjek – identičan sa samim sobom, čovjek ispravan i uspravan, najbolji je dokaz da Bog postoji, da je čovjek pozvan na život s tim višnjim načelom. Upravo je zadaća proroka vratiti čovjeka sebi samomu i svome izviru – Bogu.

Budimo im zahvalni za njihovu tešku, opasnu ulogu u društvu i svijetu. Onda i danas. Svu dramatiku proročke egzistencije u novije je doba ponajbolje opisao židovski rabin, mistik, filozof A. Heschel u kapitalnom djelu The Prophets (706 str.), potom M. Buber, E. Wiesel, J. Neusner, židovski mislioci i dr. Zahvalna i izazovna tema uvijek su starozavjetni proroci, Božji glas u vremenu.