Piše: dr. fra Tomislav Pervan, Katolički tjednik

U vremenu religijskoga pluralizma, kad se nerijetko tvrdi kako nije bitno koje si vjere ili vjeroispovijedi, nego je bitno da si dobar i pošten čovjek, vjerovao ti ili ne vjerovao u Boga, ipak u tom konglomeratu treba nam razlikovni znak, što je to što nas od drugih razlikuje, po čemu smo mi kršćani drukčiji od muslimana, hinduista, budista, raznih drugih, teističkih ili ateističkih denominacija, itd. Potreban je međureligijski dijalog zbog napetosti koje vladaju u svijetu, ovih dana molimo i za jedinstvo kršćana, da se međusobno cijenimo i uvažavamo, da u konačnici budemo prema Gospodinovoj žarkoj želji svi jedno. Međutim, u svemu moramo pokazati koje i čije smo „boje“.

Bilo koji dijalog može se voditi samo kad imamo jasna načela, kad zastupamo čvrstu osobnu poziciju, kad sa svoje jasne pozicije kušamo druge shvatiti i prihvaćati. U dijalogu nije cilj stvoriti nekakav "meltingpot", religijski "gulaš", sinkretizam, nego da jedni od drugih nešto (na)učimo, ne miješajući pojmove, da svatko sebe i svoje stajalište oštrije profilira. Svi značajniji teolozi protive se relativističkom i agnostičkom indiferentizmu koji sve odobrava, sve prihvaća, koji naizgled djeluje privlačno, ali je mješavina u kojoj nema čvrstih mjerila ni norma.

Ponosni na baštinu

Vjera se mora izraziti; ono što čovjek nosi u sebi, unutra, mora pronaći put da se izrekne. Svaki religijski put, ako je iskren i istinit, vodi prema dubljem iskustvu. Druge ne obezvrjeđivati, biti ponosan na svoju baštinu, na blago koje su nam stoljeća namaknula, od samih kršćanskih početaka. 

Pitamo se zašto su apostoli nakon Duhova krenuli u ondašnji svijet naviještati Isusa Krista kad su imali jasno profilirano židovstvo, čisti monoteizam, točne propise, zakone, jasne postavke, učenjake i filozofe u svim većim gradovima? Apostoli su bili Židovi. Zaputili su se u svijet koji je imao umne glave i filozofe, u svijet koji je vjerovao u Boga ili bogove. Imali su grčke filozofe, rimsku obiteljsku tradiciju, bilo je u svijetu mnoštvo misterijskih obreda i kultova, inicijacija itd. Što je to po čemu je kršćanstvo odskakalo, što je tjeralo apostole krenuti u svijet, podnositi progone i patnju, i na kraju svojim životima platiti svoje uvjerenje?

Što bijaše njihova poruka? Već je u novozavjetnim spisima očito da su apostoli i učenici naviještali Isusa Krista – raspetoga i uskrsloga – u novim i drukčijim okolnostima te su prihvaćali predodžbe i kategorije onih kojima bi naviještali Krista. Inkulturacija iz židovstva u onodobno poganstvo. Nisu agresivno nastupali, nisu nasilno branili svoja stajališta. Oni su jednostavno bili fascinirani novim Putem, putem koji im je zacrtao Isus Krist, put čovjekove punine i ovdje i u vječnosti, put na kome nas sami Bog vodi i usrećuje. Danas nam treba upravo to novo oduševljenje za osobu Isusa Krista. Kao u početcima. Stoga trajni zov, natrag na izvore.

Što bijaše novo i novina u njihovu navještaju? Sve se može svesti samo na jedno: Isus Krist. To bijaše sadržaj, cilj i smisao njihova života i navještaja. Bog je poslao svoga Sina u svijet. Bog je očitovao svoju ljubav prema svijetu na posve poseban i nečuven način. I taj Isus Krist za nas je umro, ali nije ostao u smrti. On je uskrsnuo. To je ono što ih je sililo poći u svijet i naviještati kao novinu. Nečuveno Božje djelo čega su oni svjedoci. Nije u pitanju samo život nakon smrti, nego kako ovdje na svijetu oblikovati prema novim mjerilima i kriterijima vlastiti život, kako promijeniti svijet u kome živimo, kako mu utisnuti bogolikost, kristolikost. Kako živjeti život prema mjerilima koja je (za)dao Isus Krist koji je sam živio što je govorio. U Isusovoj smrti i uskrsnuću imali su i nudili svima ključ za posve novo poimanje života, u Isusu Kristu stekli su i novu sliku o Bogu, ali i samima sebi. Posvemašnji prevrat postojećega mišljenja i ponašanja, misli i morala. Znamo kakva su bili intelektualnoga dometa apostoli, izuzev učenoga teologa Pavla. Duh bijaše nutarnji pokretač i sila koja ih je tjerala.

„Bit kršćanstva“

Mnogi su kršćani danas izgubili svoj vjernički profil, velika većina ne zna ni temeljne istine ili molitve iz svoje vjere. Prije više od pedeset godina J. Ratzinger kao mladi profesor u svojoj uspješnici Uvod u kršćanstvo, zapisao je: "Pitanje što je zapravo sadržaj i smisao kršćanske vjere, danas je obavijeno tolikom maglom nesigurnosti kao nikada dosad u povijesti." Danas je stanje još katastrofalnije. Netko treba odgrnuti zastor i maglu nesigurnosti ispred očiju i sa srca.

Trideset godina prije Ratzingera, 1938., objavio je zacijelo najutjecajniji katolički i kršćanski mislilac, filozof i teolog prošloga stoljeća R. Guardini knjigu Bit kršćanstva. Danas se vodi proces njegove beatifikacije u Münchenskoj nadbiskupiji, što je zavrijedio već odavna. Kao filozof i teolog, kao odgojitelj i vjernik, kao liturgičar i čovjek Crkve, kao seizmograf potresa koji su se odvijali na europskom tlu do šezdesetih godina. Od samih je početaka svoje zrele dobi promišljao vjeru u svjetlu misterija, otajstva u liturgiji i Crkvi, te pretakanju liturgije u kristologiju. Prvo djelo koje ga je izbacilo u katoličku orbitu bijaše Duh liturgije, potom Sveti znakovi, zatim Priprava na svetu misu te predavanja o Crkvi, biti i poslanju Crkve. Bio je preteča Sabora.

Guardini je uvjerenja da se samo preko misterija, liturgije, bogoštovlja, uranjanja u misterij vjere može doći do dubine i srži onoga što nam nudi kršćanstvo. Njegova prva djela utrla su mu put da je za njega na berlinskom sveučilištu osnovana katedra za kršćanski svjetonazor, Filozofija religije i katolički svjetonazor. Došao je kao „nepozvan“ i nepoznat katolik u protestantsku utvrdu. Katedra nominalno bijaše u Breslau/Wroclav, predavanja držao u Berlinu. Slijedio je naputak filozofa Maxa Schelera koji ga je savjetovao da promatra svijet kršćanskim očima te to drugima prenosi. Metodički susret vjere i svijeta bijaše njegov trajni program u predavanjima, propovijedima, pismima. Kao plod djelovanja u Berlinu objavio je monografije o velikanima Pascalu, Augustinu, Dostojevskom, Hölderlinu, Sokratu, Danteu i Rilkeu, djela koja i danas imaju vrijednost. Širok spektar djelovanja i zanimanja za filozofiju, književnost, estetiku, povijest itd. Knjigu Bit kršćanstva objavio je kad mu je tajna policija dokinula profesorsku stolicu u Berlinu i poslala u „mirovinu“. Neposredno prije toga objavio je kršćanski i teološki „evergreen“ Gospodin, (podnaslov: Peregrinantibus et iteragentibus – Hodočasnicima i putnicima). Bijaše to kršćanski protuudar na njemačkoga Vođu koji je sludio cijelu naciju i sunovratio je u nezapamćenu katastrofu, s njome i cijeli svijet u bezumni svjetski rat. Ta promišljanja o Isusu Kristu i danas imaju trajnu vrijednost.

Isus – spas svijeta

Svomu prijatelju piše: „Kao katolik osjećam se u očajnu položaju. Trajno mi dolazi u svijest, koliko je veličine, čistoće i stvaralačke snage vani (tj. izvan Crkve), a koliko je onoga što se stvara unutra (tj. u Crkvi) puko epigonstvo, odložene misli, kompromis. Čuvam vjernost Jednomu, Nevidljivomu, Bitnomu, što se nalazi iza… Moramo proći kroz prijezir svijeta. Nema nikakva smisla kriti se ili se braniti. Vjera se odnosi na Boga i Božju bit u samoj Crkvi. Sve pak – naravno i same sebe – moramo baciti u vatru.“ Jasno, pod tim misli boriti se, izgarati.

Rekosmo, 1938. objavio je Bit kršćanstva. Ništa nova jer je početkom stoljeća korifej i nestor protestantske teologije A. Harnack objavio djelo s istim naslovom. Harnack je htio kao liberalni teolog svesti sve na nebeskoga Oca. Središte kršćanstva za njega nije Sin, nego Otac u koga svi vjeruju. „Sin pripada nekima, dok Otac pripada svima.“ Svojim projektom on kršćanstvo nije učvrstio, nego razvodnio niječući Isusu njegovo božanstvo, poput Arija, u čemu su ga odreda slijedili novozavjetni stručnjaci do danas, s rijetkim iznimkama.

Guardini ima drukčiji pristup u odnosu na bit kršćanstva. U kršćanstvu nije bitan nauk, nego osoba. Osoba Isusa Krista. Odnos prema Isusu Kristu razlikuje se od svih drugih odnosa koje pojedinci gaje prema utemeljiteljima svojih religija. Buda je naučavao divan nauk koji bi trebao njegove sljedbenike osloboditi od privida i obmana zemaljskoga. Lišiti ih patnje i voditi prema „buđenju“, prosvjetljenju. Nije bitna njegova osoba, nego nauk. U islamu Muhammed skreće pozornost na Kur'an kao objavu, dok je u židovstvu Zakon iznad svega.

Bit pak kršćanstva počiva u trajnom odnosu prema Isusu Kristu. Kršćanstvo nije objava istine, nije ni tumačenje života. Ono jest i to, ali srčiku kršćanstva tvori osoba Isusa Krista, njegova konkretna egzistencija, njegove riječi, djelo, sudbina. Dakle, kršćanstvo je povijesna osoba Isusa Krista. Isto ponavlja i papa Benedikt u svojim spisima. To će reći, prijelaz s liturgije, bogoštovlja prema osobi Isusa Krista, kristologiji. Liturgija se pretače u kristologiju.

Bit kršćanstva i kršćanske egzistencije počiva u trajnome odnosu prema Isusu Kristu. U svome djelu Guardini navodi mnoga mjesta iz evanđelja u kojima Isus spas svijeta i pojedinca stavlja u ovisnost o sebi i svojoj osobi. Napose Ivanovo evanđelje donosi toliko primjera gdje se vidi bitni odnos čovjekova spasenja i osobe Isusa Krista. Isus je temelj na kome gradimo, trs iz koga crpemo životne sokove, izvor koji nas napaja. On je (pred)uvjet našega spasenja. On je kršćansko sve.

Isus definira kršćansku egzistenciju

Zaključno veli Guardini: Ne postoji apstraktno određenje kršćanstva, niti njegove biti. Ne postoji nikakav nauk, nikakav ustroj, nikakav skup etičkih vrijednosti, ne postoji nikakav religijski stav, niti životni ustroj izdvojen od osobe Isusa Krista za koji bi se moglo reći – to je kršćanstvo. Kršćanstvo jest ON SAM. Sve ono što po njemu i u njemu dopire do čovjeka te odnos koji čovjek po njemu ima ili može imati prema Bogu.

Sadržaj nauka jest kršćanski ukoliko dolazi iz Isusovih usta. Egzistencija je kršćanska ukoliko Isus definira čovjekovu egzistenciju. U svemu što bi trebalo biti ili jest kršćansko, Isus mora biti temeljni čimbenik. Osoba Isusa Krista u svojoj povijesnoj jedincatosti ("unikatnosti" – "filium Dei unicum!" – jedinoga Sina Božjega) te vječnoj slavi kategorija je koja određuje bitak, biće, djelovanje i kršćanski nauk. Kršćanstvo i kršćanska vjera otklon su od pukih ideja o Isusu Kristu i prema Isusovu ja. Isus je Božja riječ, Sin Božji. Kršćanska vjera nema u žarištu ideje, nego posve konkretnu osobu, koja je Riječ i Sin. Kršćanstvo postoji samo ondje gdje je u teoriji i praksi aktivno sjećanje na Isusa Krista, gdje Isus Krist u pojedincima i zajednici djeluje. Naša se vjera ne temelji na idejama, projektima ili proglasima, nego na osobi s kojom stupamo u egzistencijalni odnos.

Svijet stvara svoj ustroj na idejama i općim pojmovima, dok se kršćanstvo temelji na povijesnoj osobi Isusa Krista. Slično se dade primijeniti i na moralno djelovanje pojedinca i zajednice. U kršćanskom djelovanju namjesto opće norme ili kriterija stoji povijesna osoba Isusa Krista. Teolozi i stručnjaci ne trebaju izmišljati "toplu vodu" u odnosu na vjeru i Crkvu. Sve je već dano i zadano, toliko puta ovjerovljeno. Teolozi nisu spašavali vjeru, nego vjera koja se ukorijenila u puku i pučkoj pobožnosti, u svetu životu. Obični puk znao se udomiti u vjeri i vjeru živjeti jer mu je pružala utjehu i nadu, u životu i smrti.

Mnogi govore kako Crkvu treba „redizajnirati“, „resetirati“, preustrojiti. Prije više od pedeset godina prof. Ratzinger napisa kako u Crkvi vlada kriza, gomilaju se skandali. Crkva je postala na Zapadu nakazom, stotine tisuća danas je napuštaju, otpad od vjere je masovan. Istodobno je on ponudio i lijek, panaceju za stanje Crkve, onda, danas, a i ubuduće, naime, povratak življenoj svetosti kakvu imamo u rano doba i kod velikana vjere – svetaca i svetica. Samo to može spasiti Božje i Kristovo djelo u svijetu. On polaže nadu u pojedince i male kreativne zajednice zahvaćene Duhom. Pilat je pitao Isusa: „Što je istina?“ Ne možemo reći, „svejedno mi je, baš me briga, što je istina“, kad je u pitanju spas i vječnost. Istina nije „nešto“, nego osoba Isusa Krista. A Crkva jest vidljivi Isus Krist u svijetu, ali i naš zavičaj te dom.