Teološki pogled

Krist izvor i temelj čovjekove veličine i dostojanstva


Bog koji postaje čovjekom – temeljna je istina kršćanske vjere. Stožer na kome počiva naš Credo, ali i naše poimanje Boga, čovjeka i stvaranja.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Ta istina, Bog postaje čovjekom, baca posve novo svjetlo na čovjekovo poimanje Boga i božanstva, ali i na čovjeka, njegovo mjesto u svemiru, njegovo dostojanstvo, jedincatost, neponovljivost, njegova neotuđiva prava. S jedne strane istina da Bog postaje čovjekom podaruje cjelokupnoj ljudskoj egzistenciji posebno značenje i dostojanstvo koje je dano čovjeku već u izvještaju o stvaranju gdje se veli da je Bog čovjeku (=Adamu) udahnuo živu dušu, da ga je stvorio na svoju sliku i priliku.

Krist nudi promjenu

U vjeri u utjelovljenje Logosa u Isusovoj osobi dolazi još snažnije do izražaja čovjekova bogolikost koju mu sami Bog jamči u činu stvaranja. Bog se naime pojavljuje, postaje vidljivim, utjelovljuje se u jednom jedincatom čovjeku, te time dobiva i tjelesna protežnica čovjekove egzistencije istaknuto dostojanstvo. Konkretno tijelo konkretne povijesne osobe postaje mjestom Božje prisutnosti u povijesti, istinskim „hramom“ samoga Boga, koji je nemoguće nadmašiti bilo kojim drugim mjestom pretpostavljane Božje prisutnosti u svijetu. S druge strane, sam Bog, postajući dijelom ljudske povijesti po utjelovljenju Logosa postaje Bogom povijesti koju je sam inicirao u stvaranju. On je njezin neotklonjivi dio. On je Bog tijela, ne samo duha, Bog blizi, ne daleki, transcendentni, uzvišeni. Nije on više samo Deus absconditus,nego Bog koji se veže uz čovjeka, ostaje s njime i želi njegovo ispunjenje i blaženstvo u vječnosti. Slobodno možemo reći da u tom pogledu kršćanstvo nadmašuje sve druge svjetonazore i religije u poimanju i vrjednovanju čovjekova dostojanstva i smisla njegove egzistencije.

Drugo desetljeće novoga stoljeća i tisućljeća ide svomu kraju, a krivulja zla, terora, nasilja nikako da krene silaznom putanjom. Štoviše, iz dana u dan sve više terorističkih napada, ljudi su u strahu za svoju sigurnost. Što više sigurnosnih kamera, policije, agencija koje služe sigurnosti, to više napada i nesigurnosti. Očekivali smo promjenu zrenika, paradigmi i perspektive, a ono danomice stanje sve gore, krivulja mržnje stalno uzlazna.

Od pamtivijeka, otkako se bilježi i pamti ljudska povijest, ne bijaše okrutnijeg stoljeća od minuloga, dvadesetoga. Dva velika svjetska sukoba i rata, desetci milijuna žrtava, pokušaj da se istrijebi, s lica zemlje zbriše Božji Izabrani narod, „holokaust“, „šoah“ znameni su toga pokušaja i paklenoga projekta. Kao da se sami Pakao otvorio i harao ovom zemljom. Značajka je to minuloga stoljeća, ali i ova dva desetljeća novoga. Papa je za Velikoga jubileja zaklinjao i molio za mir, a dogodio se 11. rujna 2001., i nakon toga krivulja je zla u stalnoj uzlaznoj putanji. Ne znamo što nas čeka. Možda ta dva svjetska rata koja su iza nas postanu vremenom povijesna epizoda („fusnota“) i makulatura u odnosu na ono što nas čeka i što se može dogoditi s ljudskim obitavalištem zvanim planet Zemlja. Sve drugo može otići u zaborav ili sjenu; i velike epidemije u srednjem vijeku, pa i novije bolesti kojima nema lijeka. Svi smo svjedoci goleme seobe naroda planetarnih razmjera, pretkazuje se kako će islam preplaviti Europu. Ljudi su u pokretu, ne zbog želje za seobom, nego zbog pukog preživljavanja. Tek sad vidimo koliko je zla donio svijetu, Europi pogotovo, kolonijalizam, koji se danas upravo Europi nesmiljeno osvećuje. Svjedoci smo već nemilosrdne borbe za čistu vodu, za komad kruha, za ono što može donijeti čovjeku zalog(aj) za život.

Svatko je sin i brat

Na kraju crkvene godine proslavljamo svetkovinu Krista Kralja, a odmah slijedi vrijeme došašća, adventa, iščekivanja. Kad je papa Pio XI. proglasio svetkovinu Krista Kralja, nije to učinio iz samovolje ili hira. Htio je time reći, nakon klaonice Prvoga svjetskog rata i onoga što je donio krvavi Oktobar Rusiji i svijetu: Ništa, ni sve strahote ratova, revolucija, nevolja, patnje, gladi i posljedica koje sve to sa sobom nosi, ne može zbrisati s lica zemlje, iz svijesti svijeta ono što je Isus Krist svojim dolaskom na svijet donio i ostavio svijetu kao oporuku i blago.

S Isusom je došlo na svijet nešto sasvim novo, što ljude, nakon što se pojavilo i ostalo, nakon njegove smrti, uskrsnuća, proslave i Duhova, ne može ostaviti ravnodušnim. Isusova se poruka dade svesti na kratki zajednički nazivnik: Čovjek, svaki pojedinac, Bogu je važan. Bitan. Svatko je jedincat i neponovljiv. Zbog toga je u Božjim očima beskrajno značajan. On/ona su jedinstveni, neovisno od činjenice tko je i što je, što čini, čime se bavi, gdje je na ljudskoj/ svjetskoj ljestvici, je li parija ili plemić, obični čovjek, ili „star“, „diva“, kako se danas vole zvati svjetske veličine iz pojedine „branše“. Pa i kad se čovjek ogriješi o zakon, kad dospije u tamnicu, ne gubi ništa od svoga ljudskog dostojanstva i jedinstvenosti. Naprotiv, upravo tada mora se društvo svim sredstvima truditi da pojedinca ponovno integrira u društvo, da svatko ima svijest svoga dostojanstva kako bi rastrgao okove i užad kojima je okovan, u koje se zapleo. Bogu je stalo do svakoga pojedinca, bez razlike. I onoga posljednjega siromaha na ulici, i onoga gubavca koji je iz društva izopćen. To je Isus pokazao svojim životom i primjerom. Činili su to kroz povijest i svi koji su išli Isusovim stopama, napose svetci koje štujemo.

Svaki čovjek, muško, žensko ili dijete, snagom toga što postoji, što je tu, nosi u sebi kraljevska obilježja. Biće je on u sebi nedodirljivo, s kraljevskim dostojanstvom. Treba mu pristupiti i ni s kim ga uspoređivati. On nosi u sebi svoju čast. Svatko je „kraljević“ - sin i brat velikoga Kralja koji se identificira s onima koje svatko prezire, nitko ne pohađa, svatko gura na stranu. Isus je sam osobno jamac našega dostojanstva. Svaki čovjek nosi u sebi neizbrisivo utkan Božji DNK, Božje „gene“. 

Uvijek uz ljubav i istinu

Krist kao Kralj – odgovor je Crkve na prijezir čovjekova dostojanstva, čovjekova života u cijelom prošlom stoljeću. Tako bijaše i za proglašenja dogme o Marijinu uznesenju na nebo – odgovor Crkve na strahote Drugoga svjetskog rata. Naime, vjera da čovjek, tijelo nije „topovsko meso“, nego da vjerujemo u „uskrsnuće tijela i život vječni“. Odgovor na tzv. filozofiju egzistencije i gađenje nad svime, o čemu svjedoče pisci i nobelovci Sartre i Camus. Stoga i danas vrijedi stati uz ono što Crkva proglašava i vjeruje, što naviješta snagom Duha Svetoga. Isus je na krajnje vjerodostojan način očitovao da je Kralj srca, svih ljudi, načinom na koji je unišao u Jeruzalem, na magaretu, te pred Pilatom, na saslušanju, kad je smrtna presuda i kazna već bila neminovna.

Za ulaska u Jeruzalem nije jahao na konju, znamenu pobjednika i osvajača koji gazi, nego na magaretu. Nisu ga pratile oružane čete ni kohorte, pod punom bojnom opremom, što su Židovi očekivali, da će se ponovno pojaviti David ili neko poput Makabejaca, nego je unišao u pratnji učenika i djece, običnih ljudi, ribara i onih s ruba, koje je iscijelio, koji su ga slijedili iz čiste zahvalnosti. Zapravo, to bijaše istinska karikatura i parodija na način kako obično ljudske „veličine“ nastupaju, s pompom, pratnjom, odlikovanjima, trijumfalnim mimohodom i sl. Konji gaze, a magare je krotko. To je ujedno i simbolika kako je Isus u opreci prema svemu što ljudi smatraju silom i moći te kako nad drugima očituju svoju nadmoć. Isus je predstavnik one (ne)moći gdje čovjek spontano osjeća: „Taj Isus ne želi ništa za sebe, njemu nije do moći, toga najsnažnijeg nagona i droge u čovjeku.“On za sebe ništa ne traži, čovjek ga se ne treba i ne smije bojati. On je u službi čovjeka, a ne da stvara sebi podanike i sluge koji će za njega ići u rat i smrt.

Isus je stoga morao biti uklonjen jer je na ljude djelovao „zarazno“. Naime, kušao je snagom ljubavi pridobiti ljude za sebe i Boga. Bio je takmac, konkurent postojeće političke moći kakvu su Rimljani prakticirali, a židovski prvaci i Herod prihvatili. Isus je osporavao pojedincima da nad drugima gospodare, fizički ili duhovno, da ih sebi podčinjavaju. Svoje je protivnike razoružavao liječeći subotom, upirući prstom u njihovu zaslijepljenost. Opraštao je grijehe, svratio k Zakeju, bezuvjetno oprostio i onoj preljubnici koja je bila na rubu kamenovanja. Stoga su ga se htjeli pošto-poto lišiti. Došao je na svijet da bi razvlastio i poništio čovjekovu vlast i moć nad drugima. Istina je to zbog koje se utjelovio i došao na svijet. Zorno je to izrekao pred Pilatom.

Isusova poruka slobode

Stoga je Isusova poruka stvarna poruka slobode. Evanđelje slobode. Krist kao Kralj – žalac je u tijelu ovoga svijeta; ne dopušta nam zaborav kako nitko nema pravo ni nad kim vladati niti gospodariti. Poruka je to da svatko ima svoju bezuvjetnu slobodu i dostojanstvo te da se moramo za to zauzimati, poput svetaca. Služba je to i poslanje koje dugujemo svijetu. Činimo li tako, dajemo Bogu čast i hvalu koju mu dugujemo. Međutim, teško nam je dosegnuti Isusove riječi i nakane. Svakodnevno slušamo o ljubavi prema bližnjemu, o grijesima propusta, ali smo otupjeli na vapaje onih koji svakodnevno nalaze smrt u vodama Sredozemlja u potrazi za boljim sutra. Isusove su riječi ipak neumoljive, nose sa sobom i u sebi odluku te konačnu sudbinu kojoj nitko od nas ne će moći umaknuti ni je izbjeći, kad jednom stanemo licem u lice pred Gospodina. Nemoguće je umaknuti konačnom susretu i sudu, kad bude, kako veli Isus kod Mateja (Mt 25) konačna razlučba, između ovaca i jaraca.

Nije tu riječ o sudu i presudi, nego daleko više. Riječ je o veličini, dostojanstvu svakoga čovjeka, i onoga najmanjega. Ako to već ustav propisuje i određuje, davno je Isus kao ustavotvorac s Neba postavio jasne kriterije. Svi se pozitivni pravni propisi lako gaze, napose u ratovima. Nemoguće je u praksu provesti i najbolje zakone, pa ni Konfucijevu, Budinu, Sokratovu ili Aristotelovu Nikomahovu etiku, pa ni Kantov kategorički imperativ, ako čovjek nije iznutra prema Isusovim riječima „izbaždaren“, prema njegovoj osobi „uštiman“. Svakolika etika pada u vodu kad su u pitanju ratovi, financije, političke odluke, stranke, izbori, vlastiti interes. Nestaje obzira i morala. Kad je u pitanju ljudska sebičnost ili interesi, onda se posvema gubi iz zrenika sve ono što su umnici ili pak Isus izrekao, osim, jasno kod onih koji su Njegovi.

Isus Krist – Bog na djelu

Isusove riječi nisu izvedene iz filozofskih načela, umnih promišljanja, svjetonazora, filozofske teorije, nego je to govor Boga koji je postao čovjekom i dijelom ljudske povijesti u Isusu. Isus nikada ne ostaje kod riječi. Uvijek prelazi na djela, i to od svojih iziskuje. Poštivati čovjeka u svakoj prigodi. Dostojanstvo se ne može (o)dijeliti od ponašanja. U svakome koga susrećemo, tko treba našu pomoć, susrećemo Isusa. U svakom tko treba našu riječ, osjećaj, sućut, blizinu. U svakome susretu.

Susret je daleko više od milostinje, materijalne pomoći. Susret se događa kad se oči i srca približe, zbliže, kad dijelimo sudbinu, patnju, bol, radost osobe pored sebe. Kad smo pogođeni čovjekom, njegovom jedincatošću i veličinom. Kad nas potresa, kad smo potreseni u duši. Kad se ruše zidovi koje podiže svačiji život, podrijetlo, posebitost, zvanje, položaj, služba, čast, koje podižu svjetonazori, religije. Kad se otvara ona čahura, kad pucaju okovi u koje su ljudi okovani ili učahureni. Svaki čovjek nosi u sebi božansku iskru o kojoj govore mistici, ili pak ono što veli Pavao: „Ne živim više ja, Krist u meni živi“ (Gal 6,22), te gdje više ne postoji „Židov ili Grk, gdje nema više rob-slobodnjak, gdje više ne postoji muško-žensko. Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28). Prevrat je to kakva svijet nije zapamtio niti doživio. 

Za svoga zemaljskog života Isusu je bilo najznačajnije da Duh koga je u sebi nosio, da iskra, oganj s kojim je došao na ovaj svijet, zapali pojedince. Sjetimo se prvih susreta, poziva prvih učenika i kod sinoptika, a i u Ivanovu Evanđelju. Varnica, iskra „preskače“, zahvaća pozvane, odjekuje, odzvanja u ljudima, „pali“. To je znak da je shvaćen i prihvaćen. Isus to naziva „vjerom“. Petar će odgovoriti kako „mi vjerujemo i priznajemo: Ti si Svetac Božji“ (Iv 6,69). Iskra je zapaljena i u onom razgovoru sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu (Iv 4). Isus ruši zidove i tabue koji dijele ljude. Žena je radoznala, Isus je u stalnom crescendu dok ona ne biva spremnom prihvatiti Isusovo svjedočanstvo: „Ja sam taj koji s tobom govorim“ (Iv 4,26). A u Bibliji samo Bog izgovara svoje: „Ja jesam! Ja sam koji jesam!“ Isus to primjenjuje na sebe jer je on čista „ikona Boga živoga“,sama Božja prisutnost među nama. Srž i bit njegove osobe dira u strune njezine duše, budi srž i bit te nemirne žene. Svatko nosi u sebi ono što Biblija naziva „sliku i priliku Božju“.

Gore smo govorili o Božjoj slici i prilici u svakome čovjeku. Temelj tomu nisu umna razmišljanja, logički zaključci ili rezultat diskusija, nego susret Boga i čovjeka, susret čovjeka i čovjeka u očištu i na razini Isusa Krista. Jamac te jedincatosti upravo je Isus Krist. On je pred Pilatom Kralj koji svjedoči za Istinu, veličinu i ljepotu koju svatko nosi u sebi. Kod Isusa možemo svi poniženi i uvrijeđeni konačno odahnuti: „Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni…“ Zato je Isus Krist – Kralj srdaca koji se svakom otvara. I koji nas privlači, zove: „Dođite momu otvorenom Srcu na križu“.