Teološki pogled

Liturgija i liturgijski odgoj u djelu R. Guardinija


Pedeset je godina minulo od smrti velikoga Romana Guardinija, a stotinu godina od objave njegova teološkoga prvijenca kojim se oglasio na teološkoj pozornici dvadesetog stoljeća O duhu liturgije (1918.).

Piše: dr. fra Tomislav Pervan OFM 

Djelo je objavio u 33. godini života, još se nije bio habilitirao za sveučilišnog predavača, ali je bio zanesen božanskom liturgijom koju je iskusio u benediktinskim samostanima u Beuronu kao mladi teolog, a potom kao svećenik u Maria Laachu gdje je s onodobnim opatom pokrenuo seriju Ecclesia oransCrkva u molitvi.

Započeo je svoje javno djelovanje u Crkvi djelom o liturgiji, a njegova će liturgijska misao i obnova doživjeti svoj vrhunac na Drugom vatikanskom saboru. U mnogočemu bio je istinski pionir, krčio putove prema novomu, boljemu, na starim zasadama. Kao tihi i uporni radnik, kao tihi revolucionar.          

Bio je kao živa rijeka duha

Tko je bio Romano Guardini? Stanovito vrijeme nakon njegove smrti, pa i nekoliko godina prije smrti, pitanje se nije postavljalo. Kao da se spustio zaborav nad tim likom. Međutim, danas, 50 godina nakon njegove smrti, pitanje je ponovno aktualno. Danas gotovo i nema živih svjedoka koji su u stotinama punili velike auditorije u Tübingenu i Münchenu da slušaju predavanja nestora katoličke misli XX. stoljeća. Slušateljstvo bijaše razne duhovne provenijencije, vjernici i nevjernici, katolici i nekatolici, sa svih fakulteta, raznih usmjerenja. Čini se da je Guardini svojim riječima doticao u ljudima ono bitno, dirao zapretane strune duše zanemarujući efemerno, svakodnevno. Zašto to bijaše tako? Zato što se Guardini orijentirao prema istini, što se cijelim svojim bićem vezao uz istinu. Mogli bismo to obilježiti kao temeljno ishodište njegova života i djelovanja.

Nakon vremena zaborava i potiskivanja, fokusiranja na pomodno i “aktualno”, što je Guardini u svojem promišljanju uvijek zanemarivao, imamo stanovitu renesansu njegova lika i djela, kad se stavi na stranu ono vremenom uvjetovano.

Bio je kao živi potok, živa rijeka duha. Duh u prolazu, duh koji je poprimao gotovo osjetni oblik, duh koji se otjelotvorio. Iza sebe je ostavio golemi pisani opus, više od 80 knjiga, a njegova bibliografija broji više od 1 850 uradaka.

Ponajprije, Guardini je po zvanju svećenik. I uvijek je naglašavao da je svećenik i da samo to želi biti. Svećenik Isusa Krista. Odluka nije došla lako, nakon drugih dvaju studija. U odluci za svećeništvo nije imao podršku ni u vlastitoj obitelji, vrijeme je to modernizma i nutarnjih sukoba te antimodernizma u Crkvi, što sa sobom nije nosilo draž ni afinitet odlučiti se za život u Crkvi kao svećenik. Međutim, nakon obraćenja, „udara milosti“ na temelju Mt 10,39, u potkrovlju roditeljske kuće, čvrsto je bacio svoje sidro u Crkvu i tu se uhvatio i držao cijeloga života. I pismeno se očitovao da je cijelim bićem za Crkvu. Dakle, život u Crkvi, s Crkvom, za Crkvu.

Trajno je u potrazi za bitnim

Time je omogućio da i drugi pronađu zavičaj u Crkvi, udomljenje, u Crkvi koja je Božje i ljudsko djelo, u napetosti između slobode i institucije, istine i duha vremena. Ako si sam osvjedočen, uvjeren, ako si iskusio te ako si iskusnik u pitanjima vjere, možeš drugima biti putokaz i učitelj. Bio je navjestitelj, kerigmatik koji je raz-ot-krivao tajnu kršćanstva i osobu Isusa Krista. Htio je da ponovno zasja lik Isusa Krista, ne s pomoću suvremenih egzegetskih metoda, nego u simbiotičkom, egzistencijalnom odnosu prema Isusu Kristu, suživljavanjem s tim likom kroz molitvu, promišljanje, liturgiju. Upravo kao kod apostola Pavla

Stoga je u žarište svojeg života stavio liturgiju kao doživotnu službu pred Bogom i kršćanskom zajednicom, u skromnosti, nenametljivosti, kakav bijaše cijeloga života. Svoj je pisani opus, kako gore spomenusmo, započeo upravo djelom o liturgiji, nakon intenzivna druženja s benediktincima te njihovom molitvenom praksom. Svega svojega života nije se obazirao na suvremenu psihoanalizu i psihijatriju, kratko se vrijeme bavio C.G. Jungom, ali je odbacio te, kako ih je nazvao, „inženjere ljudskih duša“ jer je imao drukčiji pojam ljudske osobe. A čitao je i studirao i S. Freuda,  Jungu predbacio sklonost i blizinu s gnozom. 

Bio je on učitelj, odgojitelj, Praeceptor Germaniae, „učitelj Njemačke“,kako ga je nazvao jedan opat (Praeceptor Germaniae bijaše Hrabanus Maurus, autor himna Veni, Creator Spiritus iz 9. stoljeća), zatim je bio savjetnik, učitelj, predavač, profesor, što je uključivalo, ne više praktični, nego teoretski rad i osvjetljivanje. Svoju je misiju smatrao izvorno kao „Seel-sorge“ – „skrb oko duše“, ljudske duše, pa je svoje vrijeme posvećivao ljudima u njihovim traganjima i potrebama. Svoju misao temelji na objavi, u Crkvi, na Platonu i Augustinu, Tomi Akvinskom, Bonaventuri. Trajno je u potrazi za bitnim. Promatra i promišlja sve iz preambula vjere.

Liturgija mora imati odjeka u srcu

Objava i vjera prve su datosti s kojih polazi, one su mu ishodište, na njima sva njegova misao počiva. Objava i kao odgovor na objavu vjera. Propituje svijet sa stajališta vjere. Svoj nauk razvija u koncentričnim krugovima: najprije liturgija, pa ekleziologija, pa tumačenje pojedinih znamenitih egzistencija iz povijesti i suvremenika, zatim kristologija, te nakon katastrofe Drugog svjetskog rata etika i antropologija koja je ujedno i nauk o Bogu. Za svojega pohoda Njemačkoj papa Ivan Pavao II. 1980. stavio ga je uz bok Albertu Velikomu, Nikoli Kuzanskomu i drugim likovima iz duhovne njemačke baštine, što će reći da je oplodio teološku i filozofsku misao u Crkvi, a Benedikt XVI. reče da je Guardini „stoljetni dar“ Crkvi i svijetu. 

Praktični hod u Crkvi i životu temelji na liturgiji, uvođenju u liturgiju, jer je to ishodište i kršćanske dogme. U liturgiji je čovjekovo tijelo od bitnoga značenja. Guardini naglašava konkretnu poveznicu između tijela i duha u liturgiji jer liturgija je daleko više od čisto povijesnog ili pak teoretskog uprizorenja kršćanskih misterija. Kršćanstvo nije neprijateljski raspoloženo prema tijelu, i upravo je to odlučni kriterij autentičnosti kršćanske vjere. Stav prema tijelu odlučuje o konačnoj istini o Bogu Stvoritelju te čovjeku. Teologija tijela jest nosivi stup kršćanske liturgije. Zašto? Pa kršćanstvo je vjera utjelovljenja Logosa. Logos je temeljno načelo njegova mišljenja – logos pred etosom – a Logos je postao tijelom, čovjekom u Isusu Kristu.

Njegova knjiga o Svetim znakovima divno je malo, pravo mistagoško djelo koje nas uvodi u temeljne liturgijske znakove, simbole, akcije i čine koje svakodnevno činimo, poput znaka križa, klečanja, stajanja, svijeće, tamjana, zvona, blagoslovljene vode, vrata, stuba, oltara, sakramentala itd. Znalački on tumači, na nenadmašiv način. Fenomoenološki, razlažući i ponirući u bit stvari, jer je ishodište njegove filozofije fenomenologija, promatranje stvari kakve jesu, što je naučio od M. Schelera. Upravo promatranje, gledanje, zrenje.

Liturgija mora imati odjeka u srcu, biću, u čovjekovu subjektu. Ona nas mora zahvatiti iznutra jer cijeli čovjek treba sudjelovati u svetim činima, i duh i duša i tijelo. Duh i duša trebaju se izricati u tjelesnim kretnjama, zato nam treba odgoj za liturgiju kako bi naša tjelesnost bila produhovljena. Ne zagovara Guardini čisto duhovnu pobožnost, pobožnost u duhu i nutrini, nego se nutrina treba izraziti i odraziti i vani. Stoga su bitne vježbe, kretnje, stajanje, šetnja, čovjek u pokretu, što je napose prakticirao s mladima u Burgu Rothenfels.

U liturgiji božanski misterij ulazi u ljudsku povijest, tajne spasenja te se povijesni događaj otkupljenja u Kristu Isusu usadašnjuje u životu vjernika i vjerničke zajednice. I tu se očituje primat logosa pred etosom. „Agere sequitur esse.“Iz bitka slijedi djelovanje. U liturgiji se ne mora ukloniti ni jedan jedini dio Isusove povijesne pojavnosti, ali treba istaknuti nadvremenitost Isusove pojave. „Liturgija nije puko prisjećanje (tj. anamnesis) na ono što je nekoć bilo, nego je ona živa prisutnost, ona je trajni hod i život Isusa Krista u nama, potom vjernika u Kristu, i to vječna protežnica živoga Boga i čovjeka Krista“.

Liturgija je anticipacija vječnosti

Čovjek je po naravi otvoren za istinu, a istina nije u teoriji, nego u konkretnom i živom, u osobi Isusa Krista. Nije naše mišljenje ishodište ni početak koji postavlja kriterije, nego je Isus onaj koji kriterije ruši i (po)stavlja prava mjerila. On je prvi kriterij spoznaje i istine, a Isus se ne može podvesti niti svrstati ni u jednu našu ljudsku kategoriju. On nadilazi sve. Liturgija je mjesto gdje čovjek može izraziti samoga sebe. I to onaj čovjek kakav bi trebao biti, a ne kakav jest. U liturgiji postaje očitom konačna istina o čovjeku i svijetu, jer sve ima svoje ispunjenje u Kristu. Liturgija je anticipacija vječnosti, konačnice, eshatona. Stoga toliki naglasak na liturgiji u njegovu životu i opusu.

Kako dosegnuti taj stupanj? Kako čovjek može odgovoriti svojemu poslanju? Tek ako je formiran prema slici onoga koji je „put, istina i život“ (Iv 14,6), ako je prožet tim likom. Bit stvorenoga čovjeka dosiže tek onda punu jasnoću kad uniđe u svoj živi prauzor, pralik koji ga zatim u potpunosti prožme, koji sve smušeno posloži, sve pogrješno odstrani, a što je u dubini zapretano oslobodi te stvori pravi odnos prema sebi i Stvoritelju.

Liturgija iziskuje premišljanje, novu svijest, novi poredak vrjednota te osjećaj za lijepo, novi način osjećanja. Liturgija nam kaže jedno, naime, ona je izražaj čovjeka kakva još nema te kakav bi trebao biti. Treba se zaputiti u njezinu školu. Moraš postati ono što bi trebao biti. To novo jamči ti Krist i Crkva. On koji te je otkupio jest također onaj koji ispunja Crkvu, a njegov Duh oblikuje i liturgiju. Liturgija je služba, dijalog između Boga i čovjeka.

Stoga liturgija nužno uvodi u kristologiju, nauk o Kristu; Sveto vodi u Svetoga, što bijaše kod njega slučaj. Kristologija pak prerasta u dogmu, u vjerske istine o Kristu i Bogu. Naime, znani „lex orandi-lex credendi“ – „Zakon i pravilo molitve i bogoslužja stvorio je zakon i pravilo vjere i vjerovanja“, tj. vremenom crkvenu dogmu. O tomu svjedoči i Poslanica Filipljanima, 2,6-11. Preko liturgije i kroz liturgiju došao je do dubokih promišljanja o Crkvi i osobi Isusa Krista. Liturgija kao put do kristologije, pune spoznaje Isusa Krista. A Isus Krist je punina spoznaje, milosti i istine, istinski i jedini tumač svojega Oca – o čemu je Guardini nenadmašivo govorio, svjedočio i pisao.