"Naša je domovina na nebesima..."

"K tebi vapijemo prognani sinovi Evini"


Crkva se mora lišiti duha svijeta, mondenosti, koji se uvukao u crkvene redove, što ističe i papa Franjo. Nebo je postalo tuđina, daleko, nestvarno, ne domovina.

Piše: dr. Fra Tomislav Pervan

Čovjek se želi udomiti, biti vjeran zemlji, nebo prepustiti vrapcima i pticama, latiti se posla i mijenjati zemlju.

„Naša je pak domovina na nebesima.“ Svima znana riječ iz Pavlove poslanice Filipljanima (3,20). Često je čujemo za ukopnih obreda. Shvaćamo li njezin domet i značenje? Misao je od središnjeg značenja za vjernike kršćane, napose za slavlja Marijinih svetkovina. Marija na nebesima, Marija Kraljica, Mala Gospa. Njoj se utječemo, molimo, zazivamo kao Kraljicu, Majku milosrđa, itd. Svednevice je pozdravljamo sa „Zdravo, Kraljice…“ Slavimo Marijino uznesenje kao vrhunac njezina života. Sabor je „demontirao“ Marijin lik uklanjajući iz Konstitucije o Crkvi izričaje o Mariji vezane uz kozmološku i kozmičku protežnicu Marijina lika. Nema spomena Marije Kraljice, nego je Marija svedena na „ljudsku mjeru“, ona je uzor vjernicima, model putujućem narodu Božjem.

Čovjekov zavičaj

Tu se, čini se, ponovno Rajna ulijevala u Tiber, kao što se ove jeseni, čini se, ulijeva u Amazonu. Htjelo se izići u susret protestantima koji niječu Marijinu ulogu koju ima u Katoličkoj Crkvi i pobožnosti, od drevnih dana. Sabor na stanovit način pravi otklon od pontifikata Pija XII. koji je proglasio dogmu o Marijinu uznesenju te uveo svetkovinu Marije Kraljice neba i zemlje. U vjerničkoj svijesti Marija jest i ostaje Kraljica, tako joj se vjerni puk obraća.

Pitamo se kako bijaše moguće previdjeti ili zanemariti tisućljetne pobožnosti, tolike ikone na kojima je Marija kraljica, Marija u zlatu, u nebeskim bojama, s Isusom – Pantokratorom. Marija, nadahnuće nebrojenima tijekom stoljeća, njoj su u čast podizane najljepše katedrale, Chartres, Notre-Dame koja samo što nije nestala u plamenu u Velikom tjednu ove godine. Je li taj znak i poruka Neba u odnosu na našu vjeru te odnos prema Isusu Kristu, Mariji, uopće kršćanstvu na Zapadu?

Pavlova rečenica, koju čujemo ili čitamo, tvori središnju strukturu i arhitekturu svega kršćanskog navještaja ukoliko vjerujemo da je kršćanstvo vjera koja ima u temeljima otkupiteljsko djelo Isusa Krista, Posrednika između Boga i ljudi, Puta natrag, u zavičaj, izgubljeni raj, odakle je čovjek svojom krivnjom protjeran.

Jedna od istina i poruka naše vjere jest da je čovjek izgubio zavičaj, istjeran iz edenskog vrta, izgubio izvornu milost, postao beskućnik. Isus je sišao s nebesa da bi nam omogućio povratak u izgubljeni dom. Svojom žrtvom na križu te proslavom zacrtao je svima put, a Crkvi je ostavio sredstva koja posreduju milost za vječni spas. Crkva pokazuje put. I to bi morao biti temeljni izričaj vjere. Put natrag – u zavičaj, dom, iz egzila, progonstva. Marija tu slovi kao Jakovljeve ljestve.

Zaboravljeni zavičaj

Tko pak još govori o nebeskoj domovini, o zavičaju? Benedikt XVI. pokušao je Crkvi u Njemačkoj za svoga oproštajnoga pohoda skrenuti pozornost kako se mora okrenuti svom izvornom poslanju, biti ljudima putokaz prema Nebu, a ne se pretvoriti u neku vrst „nevladine organizacije“ ili moćnog Karitasa koji skrbi oko zemaljskoga te vremenom postaje suvišna. Jedan je njemački kancelar, agnostik, javno rekao da je cilj učiniti Crkvu suvišnom u društvu. Ako Crkva zaboravi svoje prvotno poslanje, postaje suvišna i zanemariva pojava.

Hvale vrijedna je zauzetost za bližnje, solidarnost, Karitas, pomoć u nevolji, ali se Crkva ne smije pretvoriti u humanitarnu organizaciju koja skrbi za ovozemno. U zreniku treba biti kraljevstvo Božje, što je Isus naviještao za svoga djelovanja, proglašavajući novo doba i Božji zahvat u ovaj svijet u njegovoj osobi. Zbog navještaja otišao je u smrt.

Crkva se mora lišiti duha svijeta, mondenosti, koji se uvukao u crkvene redove, što ističe i papa Franjo. Nebo je postalo tuđina, daleko, nestvarno, ne domovina. Čovjek se želi udomiti, biti vjeran zemlji (Nietzsche), nebo prepustiti vrapcima i pticama (H. Heine), latiti se posla i mijenjati zemlju. Karl Marx je govorio o religiji kao opijumu za narod; tješi „rajskim stanjem u nebesima“, naspram bijede s kojom se čovjek suočava za života. Zapravo komunizam, komu je Marx idejni začetnik, bijaše cijelo stoljeće teški opijum i otrov za sav svijet, obećavao je raj na zemlji, a stvarao zbiljski pakao, jer zamisao bijaše bez Boga. Nema li Boga, nestaje i čovjek. Komunizam se još uvijek promiče liberalnim stajalištima, ostavljajući svijet pust i prazan, bez smisla i cilja. Kao ideologija u praksi je bankrotirao, ali se duboko uvriježio u misao ljevičara na Zapadu.

Zaborav govora o posljednjim stvarima

Mogli bismo se zapitati kad smo, osim za ukopa, u svojim crkvama čuli propovijed o posljednjim stvarima? Jedva se govori o vječnom životu, o sudu i obračunu. U svom Vjerovanju govorimo da će Isus „doći suditi žive i mrtve“. Mnogi se danas zanose istočnjačkom misli o opetovanim rađanjima, „reinkarnacijama“, do posvemašnjeg nestanka u ništavilu. Ljudi bi se najradije cijelu vječnost udomili na zemlji, tu uživali plodove. Velika većina vjeruje pravi je život ovdje, ako ga uopće ima. Zaludu ga tražiti drugdje.

Ako je cilj kršćanskoga nauka i života put natrag, u izgubljeni zavičaj, što se dogodilo s religijom, žele li vjernici radije ostati na zemlji, ne čeznuti za nebom? Čemu molitve ako smo se tu udomili, ako nam je tuđina postala zavičaj, zaboravljajući odakle smo došli i kamo idemo? Jesmo li svjesni što molimo dok pjevamo? Na kraju Salve Regina vapijemo da nam Marija „nakon ovoga egzila“ („post hoc exilium“!) pokaže milosrdno lice i oči svoje te svoga Sina! Dakle, već je blaženik iz 11. stoljeća u Salve Regina bio svjestan da smo ovdje u egzilu!

Nad nas se nadvila opasnost suvremenoga dominantnog mentaliteta. Namjesto građana neba postali smo pozemljari i udomili se na zemlji. Čini se, ništa nova pod suncem. Sjetimo se Židova u egzilu u Babilonu. Psalam 137 pjeva kako bi radije da im se jezik zalijepi za nepce, nego da zaborave Jeruzalem, grad čežnje, u kome je Hram Gospodnji, boravište Boga Izraelova, gdje odjekuje „Svet, Svet, Svet“. Mnogi ne žele natrag u domovinu, radije ostaju u novom okružju gdje su stekli bogatstvo, prijatelje. Radije Babilon, nego Jeruzalem. Znamo pak što i danas za Židove znači Jeruzalem, trajna nostalgija – žudnja za povratkom. Pogotovo nebeski Jeruzalem, čežnja vjerničke duše u Knjizi Otkrivenja, grad iz snova.

Zavičaj je gdje imam prijatelje, ugodno se osjećam, gdje imam pristojnu zaradu (danas Irska, Švedska). Krilatice su to iskorijenjenih egzistencija koje traže nadomjestak za dom i zavičaj, ali na kraju(p)ostaju beskućnici, bezavičajnici. Čovjek cijeloga života žudi za domom i zavičajem, majčinim i Marijinim krilom. Kuća nije isto što i dom.

Marksistički mislilac Ernst Bloch tvrdio je kako je zavičaj ondje gdje još nitko nije bio, dakle, nedohod, utopija, distopija. Osmjeljujemo se tvrditi kako je zavičaj povezan s našim izvirom, iz vrutka s kojega smo potekli te uviru komu se želimo vratiti.

Izgubljeni raj

Pokušajmo predočiti sliku izgubljenog zavičaja. Ishodište je u Bibliji vezano uz izgon Adama iz Edena, potom s egipatskim i babilonskim sužanjstvom Izraela. Kako se moglo dogoditi da iskusi progon i tuđinu narod što ga je Bog izabrao, s njim sklopio Savez da će biti Bog njegov te mu podariti Obećanu zemlju? Bog se obvezuje, ali također i narod sa svoje strane da će vjerno čuvati Savez.

Ne bude li narod obdržavao zapovijedi, Savez sa svojim Bogom, Bog će ga odbaciti, izgubit će zavičaj, ići će u sužanjstvo, egzil. Kako u egzilu nije moguće obavljati bogoslužje koje je Gospodin naredio svom narodu – jedino je Jeruzalem mjesto za bogoslužje - narod se treba obratiti i vratiti doma. Kad se narod Bogu obrati, okrenut će se i Bog narodu, povratiti ga u zavičaj.

Knjiga Ponovljenog Zakona daje odgovor na pitanje zašto smo u egzilu, u tuđini, daleko od zavičaja. Zbog grijeha i otpada. Teološki, stvar je još radikalnija. Naime, izgubljeni zavičaj i raj seže do Adama u Edenu, time svaki drugi egzil postaje znamenom prvotnoga egzila u kome se čovjek nalazi. Čovjek živi u tuđini, muči se i pati, boluje i umire, a sve se može pripisati padu i nepovjerenju u pradoba.

Čovjek je u potrazi za zavičajem, želi povrat u izgubljeni raj. Kako se vratiti? Odgovor nudi Isus: Ja sam put, ja sam jedina staza u izgubljeni zavičaj. Tomu je znamen i Marijin život. Marija kao putokaz „poslije ovoga progonstva“, egzila, do Isusa. Marija – Ljestve, Marija – Hodegetria.

Transformacija kršćanstva

Kako možemo kao vjernici shvatiti odgovor ako ne postavljamo pitanje spram izgubljena zavičaja? Neki misle: Ako se pitanje ne postavlja, trebamo pozorno osluškivati suvremenog čovjeka te iznova koncipirati odgovore. Kršćanstvo bi moralo ljudima koji su se u „novom zavičaju“, u ezgilu, udomili, dati odgovore koji bi bili smisleni.

Neki predlažu, ne više govor o spasenju i otkupljenju po Isusu Kristu, nego odgovor, kako korisno i smisleno oblikovati život na zemlji. Ako je zemlja domovina, kršćanstvo nam kao poruka i ne treba više. Ako je kršćanstvo korisno samo da se ovdje udomimo, da živimo ugodno, ako je njegova korisnost samo za ovozemni život, ako je tu da bi humaniziralo svijet, onda je to u završnici samoukidanje kršćanstva.

Onaj je bogati mladić dotrčao Isusu i zadahtan pitao što mu je činiti da baštini život vječni (usp. Mk 10,17). Isto i onaj pismoznanac pita Isusa što mu je činiti da stekne život vječni (Lk 10,25), na što Isus odgovara slikom o milosrdnom Samaritancu. Mnogi će to shvatiti kao potrebu bližnjemu priteći u pomoć, pretvoriti vječni život u „socijalu i karitas“, što je zapravo plitki utilitarizam. Od temeljnog pitanja što je činiti da čovjek baštini život vječni, danas imamo upitnik kako učiniti svoj život ovdje „komotnijim“, laganijim, kako koristiti sebi i drugima uz što manje „troška“.

Pogled put nebesa ili prema zemlji?

U Salve Regina pjevamo „prognani sinovi Evini… tugujući i plačući u ovoj dolini suznoj“ te žudimo za otkupljenjem iz „ovog progonstva“, egzila. Što je danas od toga ostalo? Ljudi kušaju suznu dolinu pretvoriti u vrli lijepi svijet, u ugodu i perivoj za vlastitu dušu i oči, humano ga oblikovati, ili pak pesimistično rezignirati te kušati uzeti od života najbolje. Gotovo nema potrebe okretati se „spram nebesa“, prema Mariji kojoj se utječemo.

Crkva u svome navještaju treba biti svjesna gdje joj je zavičaj. Treba znati gdje je domovina kako bi sebi posvijestila da je strano tijelo u svijetu, da je ovdje u tuđini, egzilu. Već u Poslanici Diognetu (2. stoljeće) imamo misao kako je vjernicima „svaka domovina tuđina, svaka tuđina domovina“. Mnogi su se u tuđini udomili misleći sebično, naime, bitno da je meni dobro. To je neostvarivo jer nitko nije otok za sebe. Patnja bližnjih reflektira se na svakoga tko dođe s njom u doticaj. Već prve stranice Biblije govore o tome. Makar je Bog sve lijepo uredio, ipak se najavljuje nevolja i bijeda čovjekova zemnoga boravka, gdje je jasno istaknuto da zemlja nije domovina.

Vjera uči kako svatko od nas ima besmrtnu dušu. Duša nije plod imanentnog rađanja, nego je Bog neposredno ulijeva u ljudski embrij. Taj je nauk podudaran s filozofskom mišlju kako čovjekovo ja, identitet, nije veličina koja bi se dala izvesti iz kategorija ovoga svijeta, nego ima svoj transcendentni, božanski izvir. Dubinska psihologija govori kako čovjekova duša teži za povratkom u zavičaj, odakle je i došla, tj. Bogu.

Naša vjera ostaje bez srčike i supstancije nema li svijesti da čovjek nije za ovaj svijet, da domovina nije zemlja, nego nebo. Nebrojeno se puta ponavlja Augustinova kako nas je „Gospodin stvorio za sebe te je nemirno naše srce dok ne otpočine u Gospodinu“. Hoćemo li to i kada u potpunosti shvatiti?

Današnji se svijet nalazi na rubu provalije. Kriza vjere, propast Zapada (o čemu je pisao prije stotinu godina O. Spengler), moralni relativizam, nijekanje istine, raspojasani kapitalizam. Svijet se nalazi u paklenom vrtlogu beznađa. Čovjek se mora izdignuti iznad pozemljarstva, vratiti svoj izgubljeni identitet. Zaboravili smo tko smo, tko je ovaj naš svijet oblikovao, tko je u temeljima naše kulture i civilizacije. Samozaborav vodi u dekadenciju i destrukciju duha i uma, što širom otvara vrata barbarskim narodima kao za propasti Rimskog Carstva. Kako se tomu oduprijeti? Opcija su i Marija, i Benedikt, i Franjo, i Dominik, i Majka Tereza, svi velikani koji su utisnuli svoj neizbrisivi biljeg u biće i dušu Europe. Živeći za nebo, oblikovali su ovaj svijet.

Međugorje-Slano, 5. rujna 2019.