Svećenik – posvećeni posvetitelj


Stalno se u Crkvi odbacuje, demontira, pa se pitamo što će na kraju ostati od silna zdanja Crkve, izrasla u dvije tisuće godina? Zbilja se među nama odvija velika drama rastakanja poklada vjere koji smo primili od Gospodina i apostola.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan 

Na kraju saborskih rasprava o obnovi svete liturgije Ivan XXIII. uzeo je riječ i uporabio znakovitu sliku. Ovako se izrazio: „U ovoj obnovi ne smije se dogoditi ono što se zbilo za morske oluje kad je kapetan broda naredio da svatko odbaci od sebe osobni suvišni teret. Tako je seljak bacio svoju ženu, zet punicu, a župnik svoj brevijar u more.“ To što je papa Ivan XXIII. izrekao, ostaje trajnim upitnikom u svim ovim godinama nakon Sabora.

Toliko toga je izbačeno, uklonjeno, da je od unutrašnjosti naših crkava, naše molitvene prakse, uvjerenja nakon Sabora ostao samo kostur i praznina, posvemašnja ogoljenost. Pitamo se što je još suvišno, što je teret koji bi trebalo odbaciti? Uklonjeni su kipovi svetaca iz crkava, barokni oltari s anđelima, sporedni oltari, ukras koji je resio crkve. Bilo je tu nekada neukusa i kiča, ali sve to bijaše poticaj vjernicima da uzdignu duh Gospodinu jer je sve stvaralo stanovito duhovno i pobožno ozračje.

Prevladati posljedice relativizma

Mnoge su pobožnosti dokinute, primjerice blagoslov s Presvetim, monstrance-pokaznice u kojima se zrcali filigransko umijeće stoljeća i (vele)majstora stavljene su u crkvene muzeje kao muzejski izlošci, itd. Ponovno se doduše vraća praksa klanjanja pred Presvetim, s velikim zakašnjenjem. Crkve su ogoljene, kao stablo ujesen kad odbaci lišće. Umjetnička djela nakon Sabora imaju u sebi malo ili ništa Svetoga. Stalno se u Crkvi odbacuje, demontira, pa se pitamo što će na kraju ostati od silna zdanja Crkve, izrasla u dvije tisuće godina? Hoćemo li sve prepustiti nemaru pa da nestane u plamenu kao Notre-Dame u Parizu? Netko je Notre-Dame naslovio kao Notre DRAME. Zbilja se među nama odvija velika drama rastakanja poklada vjere koji smo primili od Gospodina i apostola. 

Danas su, u vremenima trajne krize u Crkvi, aktualna pitanja svećeničkoga celibata, ređenja žena (barem za đakonise), sinodalnost Crkve, blagoslov istospolnih partnerstava, opće svećeništvo svih vjernih. Upitan su moral, dogme, istine, relativizam je dominantan u poimanju kršćanskih istina, poglavito u odnosu na osobu Isusa Krista. U svijesti naših suvremenika Crkva je negdje na dnu zbog nemilih skandala koji je potresaju. Skandali su stvoreni unutar zajednice Crkve, iznutra, nisu došli niti su nametnuti izvana.

Pojedinci, pa i biskupi misle da će promijeniti stanje olabavi li se stega, uvede li se ono što „ulica“ traži. Nije li sve to već praksa u crkvenim zajednicama proisteklim iz reformacije, koje su postale više-manje etičke zajednice, bez čvrsta vjerovanja. Prava obnova u Crkvi može doći samo vraćanjem na izvore, na onaj evanđeoski „biotop“, temeljnim evanđeoskim zahtjevima, onomu što je Petar na Duhove tražio od slušateljstva: Obraćenje, vjera, oprost grijeha, životni zaokret, primanje Duha Svetoga. 

Zanimljivo je napomenuti da je za jednoga tajnog glasovanja na posljednjem Saboru samo sedam biskupa bilo za ukidanje celibata. Kako bi danas protekao i izgledao tajni votum među biskupima u svijetu, 50 godina nakon Sabora, glede svećeničkoga celibata, nakon pustošenja i katastrofe koja je uslijedila poslije Sabora, kad su nebrojeni otpali, sjemeništa se i bogoslovije ispraznile te smo danas na ruševinama?

Papa u miru Benedikt u prvom obraćanju nakon što je prije šest godina odstupio kao Veliki svećenik, pobrojao je uzroke kljenuti vjere u Crkvi i njezinu kleru nakon Sabora, ali je dočekan na oštricu mača. Pogodio je srž problema i dao prijeko potrebnu terapiju. Prigovara mu se da se nije smio miješati i izlaziti u javnost. On međutim ima puno pravo kao biskup Katoličke Crkve dići glas u ime vjere i morala u Kristovu stadu.  

Lektira za svećenike

Za svojega pontifikata proglasio je Godinu Sv. Pavla u povodu 2000. obljetnice rođenja Apostola naroda, Godinu vjere o 50. obljetnici Drugog vatikanskog sabora te Godinu svećenika o 150. obljetnici smrti Sv. Ivana Marije Vianneya, Arškog župnika. Htio je posvijestiti ulogu Apostola naroda te potaknuti sve da usvojimo Pavlova načela u evangelizaciji i osobnom odnosu prema Isusu Kristu. Htio je upravo kao i Pavao VI. posvijestiti značenje vjere pobudnim pismom Vrata vjere (Porta fidei). Stavljajući u žarište Arškog župnika, htio je skrenuti pozornost svećenicima na bitno u njihovu životu i djelovanju. Treba naime istaknuti tri značajke iz života toga svetca-uzora koje bi svaki svećenik trebao ozbiljiti u novonastaloj krizi svećeničkoga zvanja te potresa koji drmaju Crkvom iznutra i pred javnošću. Naime, biti posvećeni posvetitelji, trajna borba sa Zlom te sakrament pomirenja.   

Svećenik je posvećen u sakramentu svetoga reda pa je pozvan posvećivati svijet snagom sakramenata i riječi koju naviješta. Da bi to ozbiljio u svom poslanju i egzistenciji, trebao bi posjedovati protežnice koje su resile Arškog župnika. Prijateljevanje s Gospodinom u molitvi, trajnu borbu s grijehom i Zlim te sakrament pomirenja, osobni i u praksi, u odnosu na vjernike. Statistike su u odnosu na molitvu Časoslova u svećeničkom životu porazne, a još su poraznije statistike u odnosu na sakrament pomirenja kod svećenika. Primjerice, više od polovice svećenika u Njemačkoj, prema istraživanjima, ne ispovijeda se ni jednom godišnje. Prisutnost zla i Zloga tako je očita u skandalima koji izbijaju na svjetlo dana posljednjih godina. Trebali bi svećenici uzeti kao lektiru djela jednoga G. Bernanosa o svećenicima te tu iščitati kušnje kojima su izvrgnuti.

Riječ je naime o duboko egzistencijalističkoj literaturi gdje Bernanos govori o djelovanju dobra i zla, Sotone i Milosti, o neshvaćanju i neprihvaćanju svetosti kao modela pune čovjekove afirmacije u svijetu samodostatnosti, egolatrije i hedonizma. Za razliku od asketskih i sentimentalnih likova svetaca koje susrećemo u raznim životopisima, na Bernanosovim stranicama oživljuju slabi, neugledni, obični ljudi, ljudi od krvi i mesa, razdirani sumnjama i nesigurnostima, strahovima i tjeskobama, ali i ljudi sa srcem koji teže i žude za svetošću.

Treba nam biti jasno da sami po sebi ne možemo postati sveti ni svetci. Samo je Bog svet, a Isus je molio za učenike da budu „sveti“ i „posvećeni u istini“. Gospodin je jedini svet i samo je on kadar uključiti nas u transfuziju svoje svetosti. Njegovi smo prijatelji, ne sluge. Častimo i štujemo svetce koji su u svojem životu uprisutnili osobu Isusa Krista na poseban način. Oni su živi refleks Kristove svetosti.

Novina, posebitost prijateljevanja s Isusom jest „differentia specifica“, „distinctivum“ kršćanskoga vjerovanja. Da navedemo što je zabilježio u svojoj knjižici K. Rahner Što znači ljubiti Isusa Krista? Naime, bitna razlika Isusa Krista u odnosu na sve druge utemeljitelje religija jest činjenica: Mi smo kadri ljubiti Gospodina. Nemoguće je u grčkoj religiji ljubiti Zeusa ili Jupitera ili bilo koje drugo božanstvo u inim religijama. Ona ugone strah, ljudi ih se boje, prinose im iz straha žrtve.

Prijateljevanje s Kristom

Rahner bilježi: „Jednom sam razgovarao sa suvremenim protestantskim teologom. Njegove su mi se teorije kao katoličkom vjerniku činile odveć racionalističke, nekakav egzistencijalistički 'jezuanizam', koji s Isusom normalna kršćanskog vjerovanja nema mnogo zajedničkoga. Rekao sam mu: 'Da, vidite, čovjek s Isusom ima samo onda odnos ako mu i kad mu padne oko vrata i u dubini svoga vlastita bića spozna da je takvo što danas moguće.' Da, uzvratio mi je taj teolog: 'U pravu ste, ako to ne poimate odveć pijetistički.'“ Dakle, pasti Isusu oko vrata. Zagrliti ga, tomu je teologu nepojmljivo, odveć pijetistički, sentimentalno, izljev emocija. Upravo je to bitno za našu vjeru, u odnosu na Isusa Krista. Pasti mu oko vrata, zavoljeti ga kao prijatelja. Biti mu prijatelj.

Kad je riječ o prijateljevanju s Isusom, nije posrijedi nekakva sentimentalna, pijetistička ljubav prema prijatelju. Naime, u vjeri i ljubavi prema Isusu Kristu nemoguće je iskusiti ili ozbiljiti više od onoga što već slavimo u liturgiji. Liturgija je autentično mjesto i izvor naše ljubavi prema Gospodinu.

Iz svakodnevnoga ljudskog iskustva znamo da i onda kad su dvije osobe posve intimne, primjerice u braku, kad su i u najintimnijem jedinstvu, ostaju različite u sebi, in-dividue, ne-podijeljene. Nikada se ne mogu sasvim pretočiti jedna u drugu. Uvijek ostaje osobna razlika, unatoč ljubavi i blizini te jedinstvu. S druge strane znamo da i kod maksimalna vremenskog i prostornog odmaka ili daljine ostaje blizina i jedinstvo u ljubavi. Na bit ljubavi spada nadilaziti razlike, odmake te ono što dvije osobe prostorno ili vremenski dijeli. Čovjek je uvijek povezan s dragim osobama, makar su udaljene ili davno preminule.

Isusa ljubimo kao onoga koji nam je pored sve drukčijosti te odmaka uvijek bliz i blizak. Ne nasljedujemo ga niti slijedimo kao jedino važeću normu i kriterij svoga života, nego govorimo s Pavlom da „u njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28) ili s Poslanicom Galaćanima (2,20) kako ovo što živimo, živimo u vjeri u Sina Božjega koji je nas ljubio i predao samoga sebe za nas. On je naš život, on ostaje naš prijatelj, koga ljubimo, unatoč svoj drukčijosti.

Na toliko mjesta govori Pavao o ljubavi prema Isusu Kristu ili Gospodinovoj ljubavi prema nama. „Njemu, koji nas ljubi… slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 1,5.6). Kristovu ljubav prema nama valja uzvratiti ljubavlju: „Ako tko ne ljubi Gospodina Isusa, bio proklet… Ljubav moja sa svima vama u Kristu Isusu“ (1 Kor 16,22.24). 

Time smo dotaknuli temeljni problem prijateljevanja s Kristom. Isus Krist je Božji Sin, njegova je ljudska zbilja ujedno i božanska. On se razlikuje od nas ljudi jer je u specifičnom odnosu prema Ocu. Zacijelo, on ima i ljudski odnos prema njemu, on se moli, on se hrve s Ocem, s voljom Oca nebeskoga, on je poslušan do smrti na križu, on je umro kao i svi ljudi. Ali između zemaljske zbilje Isusove i njegove božanske stvarnosti postoji jedinstvo tako da svojstva koja ima kao čovjek možemo pripisati i Božjem Sinu.

Izvorište svećeničke službe

Od početka kršćanstva vjernik se osjeća neposredno prihvaćen u prijateljstvo sa samim Bogom, čega nema u drugim religijama. Svi smo mi Božji sinovi i kćeri, umijeće svega našeg pastorala upravo je u tome, riječju, a poglavito primjerom pomoći ljudima osjetiti da su Božja djeca, prijatelji samoga Gospodina Isusa, unatoč osobnoj grješnosti i svijesti grijeha.

Sav govor o prijateljevanju s Isusom vrijedi par excellence za svećenika. U prijateljevanju s Isusom osjeća da ga je sam Gospodin pozvao u svoju službu da „re-prezentira“ (doslovce: u-sadašnjuje, predstavlja, to riječ znači) Gospodina. Krist je sam temelj i izvorište svećeničke službe; sve što svećenik čini, ne čini sam od sebe, nego u ime Isusa Krista. Krist je onaj koji krštava, naviješta, slavi euharistiju. Svećenik je „ikona“ Isusa Krista. Ne zastupa on odsutnog Isusa Krista, nego bi trebao biti znak, postavljati vidljive znakove, jer je Uskrsli uvijek u Crkvi prisutan i djeluje. Svećenikovo je posredovati Kristovu prisutnost i trajno djelovanje u osobnom životu kao i u bogoštovnim činima.

Isus je temelj vjerničke i svećeničke egzistencije. Isus sam daje neposredni tumač svojih čina, primjerice u trenutku uspostave euharistije ili sakramenta oprosta grijeha nakon Uskrsa. Isusova osobna molitva definira i daje pečat prijateljevanju s Kristom. Isus doduše nikada ne moli s drugima, uvijek je on u molitvi sam, ali svoje uči moliti. Naša je molitva sudjelovanje u Isusovoj molitvi.

Upravo je u Isusovoj molitvi očito da je Isus pravi Božji Sin, Očev Jedinorođenac. U svom troknjižju o Isusu J. Ratzinger/Benedikt XVI. predlaže da se napiše „duhovna“ kristologija na temelju Isusove molitve. Ishodište, srčika i cilj takve „duhovne“ kristologije bila bi molitva kao temeljna protežnica Isusova života.

Isus bira učenike nakon noći provedene u molitvi (Lk 6,12-16), za njih moli da ga spoznaju i priznaju kao Mesiju (Lk 9,18 sl.; Mt 16,13 sl.). I „dok se molio, lice mu se promijeni“ na brdu Taboru (Lk 9,29), jer je u trenutku preobraženja bilo vidljivo što se zbiva u Isusu dok moli. Za Posljednje večere uzima učenike u intimu prijateljevanja i zajedništva. Isus se u Getsemaniju očituje kao vjerni i poslušni Očev Sin. Na križu umire obraćajući se Ocu moleći psalme. Molitva „signatura“ kršćanske i svećeničke egzistencije. Gospodin želi da molitva oblikuje, formira naš život. Pavao moli da nas prožme Gospodinovo raspoloženje i misao koji su u Isusu Kristu (usp. Fil 2,5). Tako se posvećenje odvija u molitvi, u vjerničkom i u svećeničkom životu i službi.

Isus jest i ostaje norma i kriterij kršćanskoga iskustva i molitve. On je temeljni „tip“ kršćanskoga vjerničkog iskustva. On je i objekt i subjekt našega iskustva. Proroci imaju iskustvo božanske tajne koju pretaču u riječi, dok Isus za sebe kaže, da „tko vidi mene, vidi Oca“ (Iv 14,9). Isus jest utjelovljeno iskustvo Oca. To izvorno kršćansko iskustvo relativizira sva daljnja iskustva koja nemaju Krista kao objekt i kao subjekt. Vjernik kršćanin ne želi ništa drugo iskusiti osim imati udjela u iskustvu Isusa Krista koji je u osobi prisutnost i iskustvo Boga. Poglavito to vrijedi za svećenike, posvećene posvetitelje!

Međugorje, 2. lipnja 2019.