Zaustavi se, čovječe

Ukazao mi se Bog


Nisam imao viđenja poput apostola Pavla i tolikih prijatelja Božjih, svetih mistika, koji su trajno živjeli s Bogom i imali viđenja. Nisam od tih; nisam ja toga dostojan. A, zapravo, meni čudesna ukazanja i ne trebaju. Ipak mi se Bog ukazao. Ne jednom, nego to čini svakoga dana.

Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Nerijetko čujemo izjave ljudi kako oni vjeruju samo u ono što vide. A budući da Boga ne vide, onda je logično da u njega i ne vjeruju. Drugi, među onima koji vjeruju, nekako bi željeli da im se Bog osobno ukaže, pokaže, da im pošalje neki čudesni znak, kako bi ga vidjeli i doživjeli. No, Bog to ne čini. Ne bi koristilo ni kada bi činio. Eno, Isusa su mnogi gledali i slušali, čak doživljavali njegova čudesa, a ipak su uvijek iznova tražili od njega nova čudesa i čudesne znakove. Nekima toga nikad dosta. Stalno bi novih čudesa.

A ja velim da mi se Bog ukazao.

„Ih, baš se tebi ukazao?“, kao da čujem prigovor.

„Da“, ukazao mi se.

Ne, nisam imao viđenja poput apostola Pavla i tolikih prijatelja Božjih, svetih mistika, koji su trajno živjeli s Bogom i imali viđenja. Nisam od tih; nisam ja toga dostojan. A, zapravo, meni čudesna ukazanja i ne trebaju. Ipak mi se Bog ukazao. Ne jednom, nego to čini svakoga dana. I tebi je! Zar nisi primijetio?

Ukazao mi se u nedužnim očima djeteta u naručju svoje brižne majke.

U šarenilu prekrasne rascvale livade.

U bujnom zelenilu kroz koje vijuga mirna rijeka.

U pjevu slavuja i gugutanju grlice na lipi u dvorištu.

Ukazao se u ljupkom janjetu što nestašno poskakuje uz svoju majku na livadi.

U prvim zrakama jutarnjega sunca koje kapi rose u bisere pretvaraju.

U blagom lelujanju zreloga klasja na polju.

U ljubaznom smiješku trgovkinje kod koje sam kupio tople kiflice.

U zahvalnom pogledu starice kojoj sam odnio kruh i lijekove.

U posjetu susjeda koji me dođe bolesna pohoditi.

Ukazao mi se u igri oblaka na nebu, u silini munje koja najavljuje pljusak, u prelijepom zalasku Sunca, u pogledu s planine od koga zastaje dah.

Svaki dan mi se ukazuje.

Ako se tebi nije ukazao, možda nisi dobro gledao. Možda si očekivao nešto drugo, nešto što zapravo i ne možeš vidjeti. Bog nam se ukazuje na način koji smo u stanju podnijeti i koji nam je najbliži. Ne zaboravimo Božju riječ da čovjek ne može Boga vidjeti i na životu ostati (usp. Izl 33,20). Pregorio bi od visokog napona. I veliki Sveti Ilija zakriva lice dok Bog prolazi. Bog nam se objavljuje tako kako ga možemo vidjeti, na životu ostati i u njemu uživati. Otvori oči, gledaj, pa ćeš ga vidjeti! Puno češće nego što misliš. Štoviše, stalno je uza te, svaki dan.