Vrijeme odmora - s kime, kako i kamo?


Treba napuniti životne baterije, potreban je „remont“ životnih strojeva, inače se lako dogodi da sve počne škripati. A tada je redovito kasno.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Od-morse može dovesti i u svezu s „mir“. Svakome treba mira i mirovanja, svakome treba vremena za premišljanje i nutarnje mirovanje.

Poučna nam zgoda govori kako je neki čovjek bio nesretan zbog svoje sjene. Htio joj umaknuti, od nje pobjeći. Svaki put kad bi se okrenuo, sjena mu je stvarala u duši i srcu sve veće neraspoloženje. Nikako se nije mogao pomiriti s tim. I dao se u bijeg. Trčao, bježao od svoje sjene. Sjena mu je trajno bila za petama. Nije mogao učiniti ni koraka bez sjene. U sebi je mislio: „Moram trčati još brže, sve brže.“ Trčao je dotle dok nije iscrpljen pao mrtav na zemlju. Nije znao izvući po(r)uku: Da je stao u sjenu nekoga golema stabla, nestalo bi sjene i bio bi miran. Da je sjeo pod veću sjenu, odmorio se, ne bi morao bježati. I mogao je odahnuti. Na tu, međutim, misao nije došao, nije znao doći.

Sjena kao naša podsvijest

Znamo što je u psihologiji čovjekova sjena, napose nakon spoznaja C.G. Junga. Sjena kao čovjekova podsvijest u koju se „trpa“ potisnuto, što ne da mira ni mirna sna. Sjena kao ono što se krije od sebe i drugih, što se potiskuje u dubini duše i srca, od čega stalno bježimo.

Danas ljudi bježe od svoje sjene, ne dolaze na pomisao sjesti mirno u hladovinu velikoga stabla i tu naći odmora. O sjeni stabla i krilâ govori Biblija kad slikovito pjeva: „Ti postade meni pomoć, kličem u sjeni krila tvojih – duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži” (Ps 63,8) ili pak: „Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti“ (Ps 91,4).

Već biblijski pisac zna za ugrozu vlastite sjene, grijehâ koji nas opterećuju, jer „svaka pűt dolazi k tebi pod teretom grijeha – naši nas prijestupi taru – ti ih pomiruješ“ (Ps 65,4). Rekli bismo, savršena psihoanaliza, bolja od Freudove, jer ovdje postoji grijeh koji čovjeka sapinje i tare, grijeh se nosi kao teški teret, tako i prijestupi, ali ih Bog prašta i pomiruje. Bog čovjeka podiže, uspravlja, bez psihofarmaka.

Grijeh kao ono što nas satire

Čovjeka njegov grijeh tare, pritišće, opterećuje. To je ona sjena od koje čovjek bježi, pred kojom se krije. Bježi od sama sebe. Tko bježi od vlastite sjene, na kraju umire, od straha da se ne susretne sa svojom sjenom, da prihvati svoje neugodne životne i karakterne strane i značajke. Nikada ne nalazi mira. Trajni nemir, trajno lutanje od nemila do nedraga, što se onda odražava na krvožilni sustav i zdravlje srca. Ako se srce ne može smiriti, ono će kad-tad otkazati. Nemoguće je srcu narediti, ono radi bez naših naredaba, u svome ritmu koji mu životom i stresom namećemo.  

Srce je sjedište čovjekovih osjećaja, emocija, ljubavi i mržnje, simpatije i antipatije, empatije. Sve nepomireno uzrokuje srčane poremećaje. Ljudi kušaju pobjeći od svoga srca, ono se stalno javlja za riječ i sili nas da se njime trajno bavimo. Pojedinci su fiksirani na svoje srce pa stoga imaju nervozno srce, nalik čovjeku koji bježi od svoje sjene, i na kraju pada mrtav, srce klonulo od kljenuti. Trebao se smiriti, sjesti u sjenu stabla i srce bi se smirilo.

Stoga nam treba odmor. Odmor je iskorak iz svagdana, iz svakodnevne vreve. Svatko mora moći reći kako mu treba vremena za sebe, vlastitu dušu, svatko mora znati ponekad reći i drugima „ne“. Nemoguće je razdavati se do kraja, nemoguće je gubiti vlastitu dušu. Treba napuniti životne baterije, potreban je „remont“životnih strojeva, inače se lako dogodi da sve počne škripati. A tada je redovito kasno. Od-morse može dovesti i u svezu s „mir“. Svakome treba mira i mirovanja, svakome treba vremena za premišljanje i nutarnje mirovanje.

Bijeg od sebe – Isusov poziv svima

Pojedinci misle da trajno moraju nešto činiti. Tipična menadžerska bolest. Baviti se svojom sjenom za njih je djetinjarija. Ali kad se javi srce i problemi, bave se svojim srčanim tegobama, a trebali bi učiti iz Biblije i od pustinjskih otaca i monaha. Nemir je bolest epohe. Augustin je rekao da je nemirno naše srce dok ne otpočine i smiri se u Gospodinu. To bi bio najbolji savjet i našim suvremenicima. Upravo monasi iz ranih kršćanskih stoljeća mogli bi nam biti učitelji života. Temelj pak njihove životne mudrosti jest Sveto pismo.

Sam je Isus sagledavao i spoznavao nemir i strah suvremenika, onih s kojima se družio, pa ih je pozivao potražiti mir i spokoj upravo kod njega. „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni, odmorit ću vas! Dati vam spokoj i mir duše i srca. Rasteretiti vas, jer je moj jaram sladak, moje breme lako. Potražite kod mene istinski mir“ (usp. Mt 11,25 sl.), i to u drugovanju i prijateljevanju s Isusom. Ili, pak, nekoliko puta veli Isus: „Žao mi je naroda!“ Ima s njime sućuti, lutaju besciljno.

Za nas je bitan osobni odnos s Isusom, za našu vjeru i pobožnost. Sve druge pobožnosti izviru upravo iz odnosa prema Isusu. Marija je znala reći samo jedno slugama: „Činite što vam Sin moj kaže!“ – kao na svadbi u Kani Galilejskoj.  

Biti prijatelj s Isusom

Od nas se vjernika upravo to traži. Napose na godišnjim odmorima. Biti prijatelj s Isusom, prijateljevati s njime. On nas je nazvao, ne slugama, nego prijateljima. Znamo što je prijatelj prijatelju. Jednom je teolog Rahner zabilježio što znači biti prijatelj s Isusom, ljubiti Isusa. On veli da treba jednostavno pasti Isusu oko vrata, zagrliti ga. Nije to nikakav „sentiš“ ni izljev emocija, sentimentalnost. To je bitno za naš odnos prema Isusu Kristu. Zavoljeti ga kao što voli on nas, do križa. I sjesti upravo u sjenu Isusova križa (Stablo života!), tu potražiti odmor. Kristov križ kao stablo u čijoj ćemo sjeni moći pronaći odmor za dušu i srce, ali i umorno tijelo.

Iz svakodnevnog ljudskog iskustva znamo da i onda kad su dvije osobe intimne, primjerice u braku, kad su i u najintimnijem jedinstvu, ostaju različite u sebi, in-dividue, ne-podijeljene. Nikada se ne mogu dokraja pretočiti jedna u drugu. Uvijek ostaje osobna razlika, unatoč ljubavi i blizini te jedinstvu.

S druge strane znamo da i kod maksimalna vremenskog i prostornog odmaka ili (raz)daljine ostaje blizina i jedinstvo u ljubavi. Na bit ljubavi spada nadilaziti razlike, odmake te ono što dvije osobe prostorno ili vremenski dijeli. Čovjek je uvijek (po)vezan s dragim osobama, makar su udaljene ili davno preminule.

Ljubav prema Isusu

Isusa ljubimo kao onoga koji nam je pored sve drukčijosti te odmaka uvijek blizak. Isusa ne slijedimo samo kao jedino važeću normu i kriterij svoga života, nego govorimo s Pavlom da „u njemu živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28) ili s Poslanicom Galaćanima (2,20) kako ovo što živimo, živimo u vjeri u Sina Božjega koji nas je ljubio i predao samoga sebe za nas. On je naš život, on ostaje naš prijatelj, koga ljubimo, unatoč svoj drukčijosti.

Na toliko mjesta govori Pavao o ljubavi prema Isusu Kristu ili Gospodinovoj ljubavi prema nama. „Njemu, koji nas ljubi… slava i vlast u vijeke vjekova“ (Otk 1,5.6). Kristovu ljubav prema nama valja uzvratiti ljubavlju: „Ako tko ne ljubi Gospodina Isusa, bio proklet… Ljubav moja sa svima vama u Kristu Isusu“ (1 Kor 16,22.24).

Time smo dotaknuli temeljni problem prijateljevanja s Kristom. Isus Krist jest Božji Sin, njegova je ljudska zbilja ujedno i božanska. On se razlikuje od nas ljudi jer je u specifičnom odnosu prema Ocu. Zacijelo, on ima i ljudski odnos prema Ocu, on se moli, hrve se s Ocem, s voljom svojega Oca, poslušan je do smrti, umro je smrću na križu. Između zemaljske i božanske zbilje u Isusovoj osobi postoji jedinstvo tako da svojstva koja ima kao čovjek možemo pripisati i njemu kao Božjem Sinu (tzv. communicatio idomatum).

Isus ima vremena…

Isus ima vremena za čovjeka. Poziva sve na odmor s njime. U njemu. Pozivao je i apostole nakon misijskoga poslanja i povratka. Treba odmora. Počinka. I sam je Gospodin nakon djela stvaranja sedmi dan odmarao, počivao. To je nalog svima. Subotnji počinak. Danas nedjelja. U društvu s Gospodinom koji nam daje odmora u zajedništvu. Smisao života nije trajni rad, do iznemoglosti, nego odmor s Gospodinom. Počinak u njegovu krilu.

Nikola Kuzanski, renesansni filozof i mistik, izrazio se riječima: „Sis tu tuus, et ego ero tuus.“Te riječi stavlja on u usta Isusu koji nam poručuje da će „on biti moj ako budem ja svoj“,tj. ako sam sa sobom, pri sebi, ako nisam razdan ili rasprodan. Bog je onaj koji me oslobađa, koji mi daje moje ja, koji me uosobljuje te štiti i čuva od ljudi. Uvijek se iznova postavlja problem: Tko mnome vlada, tko mene određuje? Određujem li se iznutra ili sam određen izvana?

 Razgovara Isus s rimskim stotnikom, s preljubnicom, izgovara milosrdne riječi oprosta, liječi Petrovu punicu, (kod Marka je uzima za ruku i podiže, istu riječ rabi za „uskrisiti“), razgovara s carinikom Matejom, poziva na nasljedovanje, navraća prijateljski na veliku gozbu; dragi je on i dobrodošli gost kod Marije i Marte, nakon što ga Samaritanci nisu ugostili; ima on vremena za Bartimeja slijepca pored puta koji viče iz petnih žila, za Zakeja carinika. On jednostavno ima vremena za maloga čovjeka, želi biti prijatelj i blizak svima. Ima on vremena i za svakoga od nas ako mu se zaputimo. U njegovu je društvu istinski odmor, on je ona zaštita, krilo pod koje se možemo skloniti u vrijeme nevolje.   

Ima vremena za prijatelje, napose apostole. Ima vremena za dvojicu na putu u Emaus, dva sata s njima hodi i prati ih, ne žuri mu se, dok im ne otvori oči i s njima blaguje. Sluša on njih, njihove tjeskobe i razočaranja, skida mrenu s očiju, uzima strah iz srca. On je uz čovjeka, pojedinca, Isus pita, oslovljava. Više od 220 puta imamo upitnike iz njegovih usta u evanđeljima.

Ostavlja on 99 u pustinji, ide u potragu za jednom izgubljenom. Danas bi možda ostavio ovu jednu koja je još vjerna i išao bi u potragu za 99 odlutalih kojih nema više u crkvi na svetoj misi. Traži izgubljeni novčić, grli razmetnoga sina. Ima vremena za male životne radosti i stvari. On ima vremena i zato ima prijatelje. Nema toga u drugim religijama, u poganskih božanstava.

Isus – sveprisutan, ali svima blizak

Nakon uskrsnuća ne povlači se u općenitost, u nebesku daljinu, nego je svima nadohvat ruke i srca, stvarajući od svjesnih pojedinaca dio cjeline – Crkvu. On je punina u svemu i svakome pojedinome jer nas ispunja sobom. On je sve u svemu i sve u svakome, on je punina i smisao, sve nas ispunja sobom, ne daje Duha na mjerice.

Svakoga ispunja svojom ljubavlju koja se razlijeva u srcima našim po Duhu Svetome. To bi trebao biti smisao našega prijateljevanja s Kristom. Poglavito pak u vrijeme dokolice, odmora. Odmarati se uz Gospodina.

Toga nema drugdje, u drugim religijama. U njima nema intimnoga odnosa između Boga i čovjeka. Za njih je „skandalon“ blizina i intimnost Boga i čovjeka u kršćanstvu.

Danas ljudi ne susreću Boga jer se ne mogu dovoljno sagnuti. Bog se spustio, snizio, postao malen. Boga ćemo naći dolje, služi nam u Isusu Kristu, pere noge svima, poslužuje nas. Naučimo tu lekciju iz Isusova života, slijedimo ga i naći ćemo odmor dušama i srcima svojim.

Sjednimo, sklonimo se u sjenu njegova križa i naći ćemo odmor dušama svojim. I vratit ćemo se s odmora odmoreni i sretni jer smo s Gospodinom prijateljevali, Gospodina pronašli, otkrili. U šetnji, planinarenju, uz morsku obalu. „Samo je u Bogu mir, dušo moja! Samo on je tvoj odmor i počinak!“ – možemo ponavljati i mi s psalmistom.

Mnogi se u vrijeme odmora zapućuju kao turisti u nepoznate predjele. Mnogi razgledaju stare građevine, crkve, velebna zdanja. Trebamo shvatiti da crkve i prvostolnice nisu – kako se obično misli – muzeji, nego svjedočanstvo vjere. U njima je ugrađeno blago vjere koje treba otkriti. Treba blago vjere iznositi na vidjelo, otkrivati, diviti se, nositi ga u srcu. Kao biser koji je čovjek pronašao, otkrio i pohranio duboko u srcu, kao blago na njivi koje nas ispunja, daje nam krila. A nerijetko se ponašamo kao oni koji ništa više od svoje vjere ne očekuju, koji se u svojoj vjeri na znaju radovati. Naučimo se ponovno radovati u Gospodinu koji nam obnavlja život, kao u orla, kako vele psalmi.

Međugorje, 26. srpnja 2019.