Ipak, četvrt stoljeća od pada tog sustava progoni kršćana ponovno su postali pojava pred kojom više nije moguće zatvarati oči dok se formiraju novi neslavni rekordi...

Organizacija Open Doors, koja bilježi progone kršćana diljem svijeta,smatra da su u svjetskim razmjerima progoni kršćana, izraženi u brojkama, porasli za 2,6 % u godinu dana. Nema nikakve sumnje da su među svim religijskih skupinama kršćani daleko najviše progonjeni. Općenito se u javnosti spominje podatak da je progonima (ovdje se govori o progonima u pravom smislu te riječi, ne o netoleranciji ili o diskriminaciji kao institucionaliziranom obliku progona) zahvaćeno više od 100 milijuna kršćana. Kada se tome pridruže sve vrste „blažih“ ugnjetavanja dolazimo do zapanjujuće brojke od čak 500 milijuna ljudi.

Tko su najveći progonitelji?

Nažalost, organizacija Open Doors je u svojem izvješću utvrdila i ono čega su svi danas više-manje svjesni, naime prvi generator progona je: islamski ekstremizam.

Sličan izvještaj, koji se međutim ne bavi samo kršćanima nego općenito zatiranjima vjerske slobode kao temeljnoga ljudskoga prava, izradila je i katolička organizacija Kirche in Not - Crkva u nevolji. Dokument pod naslovom Izvješće o vjerskoj slobodi 2016. nedavno je predstavljen i u Europskom parlamentu, a odnosi se na 2015. On ruši predodžbu prema kojoj su za progone ponajprije odgovorni režimi. U čak 12 od 23 zemlje koje imaju najgore rezultate za progone odgovorne su ekstremističke i militantne skupine. Ponekad te skupine funkcioniraju kao svojevrsni nadzornici nad revnošću (u pravilu islamske) države, a ponekad potkopavaju aktualnu vlast, kao što je slučaj s nebrojenim napadima Boko Harama u Nigeriji.

Prilog Crkve u nevolji napominje da je islamistički radikalizam u posljednjih nekoliko godina (sa stupanjem samozvane Islamske države na scenu) poprimio novi, do sada neviđen oblik. Tu pojavu izvještaj naziva „hiperekstremizmom“, a njegova su obilježja sljedeća: „ekstremistička vjera te radikalni pravni sustav i sustav vladanja; sustavni pokušaji uništenja ili izgona svih skupina koje nisu u skladu s pogledima ekstremista, pa i pripadnika iste religije; okrutno postupanje sa žrtvama; uporaba najsuvremenijih društvenih medija, posebno za regrutiranje pristaša te za zastrašivanje protivnika prikazivanjem ekstremnoga nasilja i globalno djelovanje, zahvaljujući povezivanju ekstremnih skupina i snažnoj mreži podrške“.

Svi su kršćani potencijalna meta

Upravo zato napad na vjernike na nedjeljnoj misi u crkvi u Saint Etienneu du Rouvray u srpnju 2016., pri čemu je ubijen svećenik Jacques Hamel, sugerira da svaka kršćanska zajednica može biti potencijalni cilj napada. Tom zaključku u prilog idu i vijesti diljem svijeta o brojnim spriječenim te propalim napadima. Jednostavno rečeno, nitko nije siguran, a pogotovo ne kršćani.

Među najteže posljedice takvoga stanja stvari spada egzodus kršćana (dakako, ne samo kršćana) iz zemalja u kojima ekstremizam uspijeva uhvatiti značajnije korijene. Posebno je pogođeno područje Bliskog istoka te subsaharske Afrike, u zemljama (ili dijelovima zemalja) s muslimanskom većinom.

Slučaj Nigerije već je svjetski poznat, a organizacija Open Doors spominje još nekoliko zemalja iz toga dijela Afrike.

Tako Sudan klasificira kao zemlju gdje su progoni „ekstremni“.

Progoni u Tanzaniji i Srednjoafričkoj Republici ocijenjeni su kao „umjereni“, a kao „sporadični“ su ocijenjeni progoni u Nigeru i Maliju.

Takve ocjene dobivaju gotovo sve tradicionalno islamske zemlje.

Tako se na nedavnom predstavljanju spomenutoga izvještaja organizacije Crkva u nevolji u Europskom parlamentu moglo čuti: „U Afganistanu je na snazi zabrana konverzije s islama pod prijetnjom ozbiljnih kazni. U Bangladešu je u posljednjih 18 mjeseci bilo 48 vjerski motiviranih ubojstava te je porastao broj napada na kršćane, hinduse i ostale vjerske manjine; u Indoneziji je trenutačno na snazi 147 zakona i mjera koje diskriminiraju vjerske manjine…“

Unatoč svemu ne treba zaboraviti da još uvijek mnogi kršćani podnose „klasične“ progone iza kojih stoje totalitarni režimi koji kršćanstvo smatraju produženom rukom zapadnoga imperijalizma te tretiraju vjernike kao „vanjske neprijatelje“, a posebice Katoličku Crkvu kao globalno uređenu instituciju.

Open Doors na prvo mjesto po progonu kršćana stavlja Sjevernu Koreju. Međutim, simptomatično je što je na listi sljedećih desetak država u kojima kršćani trpe najveće progone ipak s muslimanskom većinom.

Ne treba zaboraviti ni na Indiju, na 15. mjestu, u kojoj je, premda slovi kao „najveća svjetska demokracija“, u posljednjih nekoliko godina sve izraženija fundamentalistička opcija koja vidi hinduizam ne samo kao glavni, nego i kao jedini nositelj državotvornosti i kulturnoga identiteta nacije.

Iz navedenog se može zaključiti kako kršćani nigdje izravno ne ugrožavaju pripadnike nijedne religije dok su u konačnom zbroju žrtve mnogobrojnih progona koje čine različite vjerske skupine i države...

GK/KT