Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Roman Carski odmetnik, s podnaslovom Roman o Julijanu Apostati i Sv. Atanaziju, napisao je Louis de Wohl originalno na engleskom jeziku 1949. Za prijevod na hrvatski jezik zaslužan je Mijo Pavić, a knjigu je u tvrdom uvezu tiskala izdavačka kuća Verbum u ožujku 2026., u sklopu biblioteke Stilus.

Sastoji se od 416 stranica koje su podijeljene u četiri opsežna povijesna dijela. Prvi dio obuhvaća razdoblje od 348. do 351. godine, drugi dio od 353. do 356., treći od 356. do 361., dok završni, četvrti dio obuhvaća ključne godine od 361. do 363.

Radnja romana počinje na prašnjavoj cesti u Kapadociji gdje dva jahača u sumrak stižu do gradića Macelluma. Jedan je gorostasni rob Hiempsal, a drugi njegov gospodar Mardonije, debeljuškasti eunuh blaga lica i mrtvo hladnih očiju, koji se u samostanu predstavlja kao Borecije. Kao treći komornik cara Konstancija, tvrdi, dolazi tajnim poslom.

U samostanu Sv. Pavla opat Tomas, kojemu se pripisuje gotovo stotinu godina, ne skriva nepovjerenje prema gostu. Tu je i đakon Perdit koji se brine o odgoju novaka među kojima je 17-godišnji Julijan, krhak mladić i sanjarski nastrojeno siroče koje na samostanskom dvorištu postavlja pitanja zbog kojih starije redovnike hvata nelagoda.

Tek će Borecije otkriti, i to samo opatu, da dječak koji ne zna ništa o svome podrijetlu pripada carskoj obitelji. On ga kuša, ali ne grubo, nego vještim laskanjem i klasičnom poganskom filozofijom. To u mladom Julijanu budi radoznalost i oholost odvlačeći ga od jednostavnosti samostanskog života. Julijan ga moli: „Dajte mi znanje“, a njegove noći bez sna nagovještavaju kamo to vodi. „Zmija… zmija…“, vele, uvukla se među samostanske zidine.
Iako se u prvim poglavljima Atanazije tek nazire u pozadini opatovih briga zbog teoloških svađa u Efezu, Korintu i Ateni, rasprave o naravi zla, istine i ljepote već ocrtavaju veliki dvoboj koga roman najavljuje.

Julijan se uspeo na carsko prijestolje i započeo svoj otvoreni pohod protiv kršćanstva. On nastoji obnoviti drevne poganske kultove i ponovno uspostaviti staru ideologiju, čime budućnost kršćanskoga svijeta dovodi do prijelomne točke. S druge strane, kao nepokolebljivi stup pravovjerja stoji biskup Atanazije, te se tako u romanu stvara dubok intelektualni i duhovni dvoboj između cara koji se okreće sjenama prošlosti i biskupa koji brani kršćansku istinu.

„Ne znam, sinko. Vrlo malo znam o tim stvarima. Ali u kući imamo jednog svećenika koji uvijek govori: 'Vjeruj mu… Bolji je više nego što možeš zamisliti…'“ (str. 414)

Autor ovim djelom ne piše udžbenik, nego povijest oživljava kroz likove koje čitatelj lako zavoli ili ne zavoli: nepovjerljiva starca opata, sirova ali dobroćudna đakona, razigrana brata laika i mladića koji „izgara od žeđi“ za znanjem i nikako da shvati koliko ga ta žeđ može koštati.

Na tragu toga, The Catholic World roman opisuje kao vrhunac de Wohlove pripovjedačke snage, „pretvarajući povijesne činjenice u živopisnu dramu o posljednjem velikom pokušaju obnove poganstva u kršćanskom svijetu“.

„Nitko ne posjeduje takav dar za oživljavanje svetaca i grješnika prošlosti kao de Wohl. Lik cara Julijana u njegovoj interpretaciji nije samo povijesna figura, nego tragičan simbol vječnoga otpora čovjeka prema Bogu“, kako je zapisao Sir Arnold Lunn.  

Knjiga može biti zanimljiva ljubiteljima povijesnih romana, ali i čitateljima koji žele razumjeti kako se jedna duša može udaljiti od vjere, često ne zbog zle volje, nego zbog neutažive žeđi za odgovorima.