Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Knjigu Velika Pasija napisao je 2022. na engleskom jeziku James Runcie, a njezino hrvatsko izdanje svjetlo dana ugledalo je u listopadu 2025. zahvaljujući Verbumu i prijevodu Karmele Cindrić. Roman se sastoji od 330 stranica te ima Predgovor hrvatskom izdanju i Bilješke o piscu.

Djelo započinje radnjom u godini 1726. kada 13-godišnji Stefan Silbermann, sin orguljaša iz Freiberga, nakon majčine smrti biva poslan u daleki Leipzig na školovanje. Otac ga šalje u školu pri crkvi Sv. Tome kako bi razvio glazbeni talent, ali umjesto utjehe, dočekuju ga vršnjaci koji ga zlostavljaju i učitelji koji ne mare za njega. Stefan se osjeća izgubljeno i bez tla pod nogama. Nedostaje mu majka i razmišlja o vremenu koje su proveli skupa.

Sve se mijenja kada kantor škole Johann Sebastian Bach primijeti Stefanov izniman glas i izvuče ga iz zbora da pjeva kao solist. Ono što počinje kao glazbena prilika, ubrzo prerasta u nešto mnogo dublje. Bach ga prima u svoj dom, u sredinu koja je kaotična, bučna i puna djece, ali i topla i živa na način koji Stefan dosad nije poznavao. Prvi put od majčine smrti počinje osjećati da negdje pripada.

„Ljubav i tuga spajale su se u istu riječ – pasija. Sjetio sam se svoje majke i svoje tuge, i činilo mi se da je sva patnja svijeta zgusnuta u ovu glazbu i podignuta na Kristova ramena; i da ću se nakon ovoga osjećati iscrpljen, ali nadahnut, očišćen od grijeha i žalosti, pridignut i oslobođen od boli“ (str. 308)

Runcie ne prikazuje Bacha kao nedodirljiva glazbenog genija, nego kao čovjeka od krvi i mesa, strastvena, ponekad teško podnošljiva, ali i brižna prema onima koje uzme pod svoje. I Bach se bori s gubitkom, s ljubomorom kolega, s teretom obiteljskog života, a sve to nosi kroz prizmu duboke i nepokolebljive vjere. Kada nova tragedija pogodi njegovu obitelj, ne lomi ga, nego iz te tuge nastaje Muka po Mateju, djelo koje će na Veliki petak 1727. prvi put odjeknuti crkvom Sv. Tome i zauvijek ući u povijest glazbe.

Stefan je svjedok tog nastajanja. Roman je pripovijedan iz perspektive odraslog Stefana koji se prisjeća te jedne presudne godine u kojoj je naučio što je gubitak, što je prijateljstvo i što glazba može učiniti s bolom koji se riječima ne da izreći.

Autor vješto balansira između intimne dječje perspektive i šireg povijesnog okvira, ne dopuštajući ni jednom ni drugom nadjačati duboku duhovnu dimenziju koja prožima cijelu knjigu. Zbog toga su i kritičari jednoglasni u pohvalama. Tako Allan Massie u škotskom listu The Scotsman piše kako je ovaj roman predivno slojevit, odvažan, nevjerojatno veličanstven i raskošan, napisan s ljubavlju i dubokim razumijevanjem.

„Runcie je briljantno riješio težak zadatak – opisao je glazbu riječima“; „On zbilja ima znalačku maštu“; „Runciejeva proza ​​pjeva. Soli Deo gloria“, samo su neke od pohvala autoru. „Riječ je o toplom, nježnom romanu, prepunu emocija i suosjećanja, dok se njegovi fascinantni likovi hrvaju s pitanjima vjere, osjećaja i zajedništva. No, Runciejevi opisi glazbe ono su što uistinu ostavlja bez daha. Očaravajuće, pronicljivo i prosvjetljujuće – autor se briljantno hvata u koštac s teškim zadatkom riječima pretočiti svu složenost Bachova predana rada na tom prekrasnom, revolucionarnom remek-djelu“, zabilježeno je u Daily Mailu.

Preporuča se ljubiteljima povijesne fikcije, glazbe i svima koje zanima kako iz ljudske patnje može niknuti nešto vječno lijepo.