Piše: Josip Vajdner

Kako izdavač ističe ovo je „najprodavanija knjiga u Rusiji nakon Biblije, do sada prevedena na više od deset svjetskih jezika i tiskana u milijunima primjeraka“. U njoj monah otac Tihon (sada biskup, poznati arhimandrit jednoga od najstarijih i najuglednijih moskovskih manastira) kroz 56 priča koje je, kako sam ističe, „pripovijedao braći sretenskoga manastira, kao i svojim studentima, a mnoge od njih utkao i u svoje propovijedi“, vodi čitatelja u svijet pravoslavnoga monaštva i duhovnoga bogatstva kršćanske vjere.

Put vjere

Već na prvim, od ukupno 444 stranice, otkriva se životni kontekst autora knjige, svjetovnim imenom Georgija Aleksandroviča Ševkunova, koji je kršten u odrasloj dobi 1982. godine – tek po završetku svoga studija Akademije dramskih umjetnosti na studiju za dramaturgiju Instituta za kinematografiju u Moskvi. Na jednoj strani je uistinu bezbožni komunistički režim Sovjetskoga Saveza koji je svoj tiranijski ples započeo Oktobarskom revolucijom 1917., a na drugoj svijet spiritizma koji nudi iskustvo duhovnoga, ali neminovno vodi u propast. No, zdrava ljudska pamet mladoga čovjeka propituje stvari i vodi k vratima vjere. „I tada se pred nama pojavilo još jedno pitanje koje smo formulirali grubo, ali jasno: ili su Puškin, Dostojevski, Newton i njima slični bili toliko primitivni i ograničeni da se nisu mogli izboriti s tim pitanjem te su naprosto bili glupani ili smo pak glupani – mi, zajedno s komsomolkom Marinom?“, piše autor zalazeći u misterij vjere koji ga je odveo sve do monaštva.

Knjiga je upotpunjena otiskom fotografija koje čitatelja pobliže upoznaju s likovima i mjestima radnje. Spominjući svoje odrastanje u vjeri – preko iskušeništva... na prvo mjesto stavlja poniznost kao najveću vrlinu – „po poniznosti čak i najobičniji grješnik postaje bliži Bogu“ (str. 411).

Za osobni duhovni rast

Ne prateći kronološki tijek života monaha Tihona, knjiga na poučan način predstavlja različite osobe među kojima susrećemo: prave duhovne gromade – ruske starce (između ostalih, tu je i autorov duhovni otac Ivan Krestjankin); zatim mnoge arhimandrite s njihovim bogatim duhovnim iskustvom; potom osobe iz manastirskoga života poput blagajnika (neugodnog oca Natanaila), strogih starješina, velikih isposnika – shima; onda, majčinske likove monahinja koje su mnogo prepatile tijekom sovjetskoga vremena; te mnoge druge poput Božjih luda – jurodiva. Pisac iznosi priče tako da se svatko, čitajući ih, može i sam duhovno okoristiti. Tako, recimo, kaže: „...vrlo je to neobično, ali ako se čovjek povuče u molitvu i pritom se ograniči u jelu, snu i razgovoru s ljudima koliko god može, ako ne pripusti u svoj um isprazne misli, a u srce strasti, on uskoro otkriva da u svijetu osim njega i drugih ljudi postoji još Netko. I taj Netko strpljivo čeka da u ovoj beskonačnoj trci života obratimo pažnju na njega“ (str. 97).

U tom smislu, izuzmemo li razvidnu odbojnost ruskoga monaštva prema ekumenizmu, one su i izvrsna građa svećenicima za propovijedi, kao ilustracija s jasnom porukom. Tu su poglavito zanimljive one o zgodama iz života monaha u svijetu; o prevarantima koji su dolazili u manastir pa čak i postajali dio njega; o slabostima i vrlinama ljudi u manastiru; o snazi molitve; o iskustvu egzorcizama... Primjerice, epizoda o moćima svetoga Tihona, ruskog patrijarha iz doba komunizma kojega su se sovjeti bojali i živa i mrtva, neodoljivo podsjeća na životni put Bl. Alojzija Stepinca.

U svakom slučaju knjiga, koju je s ruskoga preveo Gabrijel Jurić, a uredio Petar Balta, dobro je štivo koje nudi materijal za osobni rast u vjeri i upoznavanju ljepote molitvenoga života.

Duhovnik Vladimira Putina

Kako izdavač napominje: Tihon Ševkunov (rođ. 1958.) sada je episkop Ruske Pravoslavne Crkve i to naslovni biskup Yegoryevska, vikar Moskovske eparhije te je na čelu zapadnoga vikarijate Moskve. Arhimandrit je uglednoga sretenskog manastira u Moskvi, a u javnosti se često spominje i kao osobni ispovjednik i duhovnik ruskoga predsjednika Vladimira Putina.