Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Knjiga Koncil. Jedan novi početak donosi govor Karla Rahnera izrečen na svečanosti zatvaranja Drugog vatikanskog koncila u dvorani Herkules rezidencije u Münchenu 12. prosinca 1965.Tekst je objavljen u siječnju 1966., a ubrzo je tiskano nekoliko ponovljenih izdanja. U povodu 60. obljetnice završetka Koncila, u prosincu 2025. objavljen je i na hrvatskom jeziku u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Sastoji se od 88 stranica koje su podijeljene u tri poglavlja. Središnje poglavlje jest Rahnerov govor, a uvod je napisao kard. Karl Lehman koji je i sam sudjelovao u oblikovanju Rahnerova promišljanja. Autori Pogovora urednika su Andreas B. Batlogg i Albert Raffelt.

Knjigu otvara opsežan uvod kard. Lehmanna koji čitatelju nudi neprocjenjiv povijesni i biografski kontekst. On je bio bliski suradnik i Rahnerov asistent koji je svoj osvrt na govor napisao u prosincu 2011., uoči obilježavanja zlatnog jubileja Koncila, odnosno 50. obljetnice otvaranja. U njemu je čitateljima dao autentičan uvid u zakulisna zbivanja, ali i osobni profil jednog od najvećih teologa 20. stoljeća.

Svoj osvrt započinje prikazom Rahnerove pozicije uoči samog otvaranja Koncila 1962. Iako je bio na vrhuncu stvaralačke snage i međunarodno prepoznat, bio je pod stalnim povećalom Rima. Ipak, bečki kardinal Franz König imenovao ga je osobnim savjetnikom, čime je on službeno postao koncilski stručnjak.

Lehman donosi i osobni osvrt na razvoj njihova odnosa koji je prolazio kroz nekoliko faza. Još od sredine ’50-ih on je u Freiburgu pratio Rahnerova predavanja, no ključni se zaokret dogodio tijekom samih koncilskih zasjedanja u Rimu. Dok je stanovao u zavodu Germanicum, počeo mu je pomagati u svakodnevnim, naizgled sitnim, tehničkim poslovima koji su ubrzo prerasli u prepisivanje, korigiranje te raznošenje teoloških nacrta po raznim biskupskim konferencijama. Ta je požrtvovnost potaknula Rahnera da potkraj Koncila, potpuno bez Lehmannova znanja, zatraži dopuštenje kod freiburškog nadbiskupa kako bi mu Lehmann postao službeni asistent. Tako je on pratio Rahnerov doprinos prije, tijekom i poslije Koncila.

„Postkoncilska povijest Crkve i povijest teologije također su, naravno, povijest sukoba u kojima su problemi više puta gurani ispod tepiha ili odlagani za poslije. To je jedan od razloga zašto se Rahnerov govor u pojedinim dijelovima može čitati kao komentar na probleme koji se pojavljuju danas“ (str. 84)

Središnje poglavlje sadrži sam Rahnerov govor koga je izgovorio 12. prosinca 1965. u Münchenu, točno četiri dana nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila. Pred prepunom dvoranom Herkules ovaj je utjecajni teolog ponudio duboku analizu postignuća te budućnosti Crkve. Ključna teza njegova izlaganja bila je da Koncil ne predstavlja kraj reforme, nego tek skromni „početak početka“. Naglasio je kako su koncilski dokumenti i dalje samo slovo na papiru koje tek kroz život vjernika treba postati duh i stvarnost. Pohvalio je uvođenje kolegijalnosti biskupa i izrazio snažnu ekumensku odgovornost, naglasivši da Crkva nije donijela nove dogme kako ne bi stvarala prepreke s drugim kršćanima. Posebno je izazvao Latinsku Crkvu da istočne obrede prestane tretirati kao muzejske relikte, te potaknuo teologiju da odgovori na pitanja moderna čovjeka u dobu tehnologije. U najupečatljivijem dijelu govora uporabio je metaforu o radiju rekavši da je sav crkveni aparat, kanonsko pravo i liturgija samo kopanje tona uranija kako bi se u srcima ljudi dobio gram čistog „radija“ vjere, nade i ljubavi. Poručio je da će bez rasta tih triju krjeposti u svakodnevnom životu, sav vanjski uspjeh i administrativni sjaj Koncila biti potpuno uzaludni.

Prema urednicima, ovo djelo poziv je na ustrajnost jer Rahnerov poziv na hrabrost ostaje trajni nalog i poticaj na živu praksu dijaloga sa suvremenim svijetom, znanošću i nevjernicima.

Knjiga se preporuča teolozima, studentima, ali i svim angažiranim laicima koji žele razumjeti duboke struje koje i danas prožimaju i oblikuju katolički identitet.