Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Djelo U duhu i istini. Teme iz liturgijske teologije i antropologije napisao je Ivica Žižić, a svjetlo dana ugledalo je u travnju 2024., u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Recenzenti su prof. dr. Boris Vulić, dr. Tomislav Ćurić i mag. mus. Ivan Urlić.

Sastoji se od 682 stranice koje se dijele na dva dijela – Filozofsko-teološke studije i Teološko-pastoralni ogledi.

U prvom dijelu Žižić piše najprije o liturgiji kao izazovu i pozivu mišljenja te kao izvoru mišljenja, a zatim započinje govor o obredu kao kulturološkom i antropološkom ishodištu. Zapisao je kako su u doba svjetovnosti čovjek i obredi postali neznanci, a nekada i suparnici. „Obredi su izgubili ljude, a i ljudi su izgubili obrede“, jer je u ljudskoj svijesti obred gotovo beznačajan, što je vidljivo u praznim crkvama, ali kako ljudi ipak čeznu za svetim te pogrješno pronalaze alternativne obrede. Piše, dakle, o čovjeku, obredu i svjetovnoj modernosti, odnosno donosi presjek povijesti ovoga odnosa.

Govori i o sakramentima, njihovu simbolizmu, homiliji, a dotiče se i konkretnih razmišljanja nekoliko teologa i filozofa o ovim temama. „U svijetu tehnologije i racionalnosti potrebni su simbolički procjepi u kojima će se smjestiti svijet i čovjek 'kakvi bi trebali biti'. Svečanost, mašta, slavlje, emocija svetoga tu zauzimaju prvu riječ“, zapisao je autor praveći razliku između obreda koji postaje ideologija pa se pretvara u „suhoparnu formulu koja zagušuje slobodu i kreativnost“, te autentična obreda koji pruža priliku „stvaranju novoga i dubokog povjerenja“.

Da je djelo i praktično, vidljivo je u odjeljku o homiliji gdje je navedeno kako je propovijedanje, očito, danas postalo „teško“, ali kako ga se pogrješno shvaća kao obvezu, a ne kao mjesto svećenikova rasta u vjeri i službi.

Obrazlaže potom o inicijaciji u otajstvu Krista i Crkve, odnosno uspoređuje poziciju krštenja u kršćanskom iskustvu vjere i u njegovu liturgijskom sjedištu. Cilj je pokazati jedinstvo sakramenta uopće te promišljati krštenje u okviru liturgije, ali i liturgiju u odnosu prema prvom sakramentu. Bavi se i posredovanjem vjere i pristupom sakramentu kršćanske zrelosti te ženidbom kao prijelazom, slavljem i životom.

U knjizi se, dakako, nalaze i slavlja te se rasvjetljava sakramentalni identitet dana Gospodnjeg kao i brojne druge zanimljive teme poput etike odmora, iskustva s Dalekog istoka, mladih i liturgije te o gradu i svetomu, odnosno o fenomenu urbanoga kao izazovu kršćanskoj vjeri i liturgiji.

Žižić je istraživao i o sportu, liturgijskom identitetu crkvenih pokreta, a pozornost je posvetio i pojedinim temama u mjesnoj Crkvi poput odjeljka Liturgijska obnova u splitskoj Crkvi.

Ono što bi posebice moglo biti zanimljivo je govor o žalovanju i obrednom slavlju gdje su protumačeni obredi utjehe i rituali žalovanja čija je uloga „preobražavati stanje žalovanja i posred iskustva smrti unijeti navještaj života“.

Ova znanstvena monografija, objavljena na temelju istraživanja za članke i studije u različitim časopisima i zbornicima, prema ocjenama uistinu je vrijedno djelo čiji autor „omogućuje bolje razumijevanje aktualnog kršćanstva, a time i zapadne kulture, te pruža jedinstvene uvide za dublje razumijevanje iskustva kršćanske vjere darovane i oblikovane liturgijskim slavljem“.

S obzirom da ovdje obrađene teme nisu ranije istraživane, djelo može biti „važno vrelo istraživačima u području liturgike, kulturne fenomenologija i antropologije, ali i svima drugima koje zanima kršćanska misao i obredna praksa“, zato se toplo preporučuje.